Naslovnica Izvan granica

Slovensko-njemačka teritorijalna i diplomatska blokada Hrvatske

Objava 21. travnja 2017. 79 komentara 4250 prikaza
Foto: Wolfgang Kumm/DPA/Pixsell
Foto: Wolfgang Kumm/DPA/Pixsell
Foto: Wolfgang Kumm/DPA/Pixsell

Ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatska i Slovenija suočavaju se s prvim ozbiljnim tenzijama. U lipnju 1991. slovenska vojska odlučila se odazvati na Tuđmanov poziv o gostovanju u bivšoj vojarni JNA na Svetoj Geri. Međutim, Slovenci su odlučili tiho okupirati i nikad ne napustiti to mjesto. U proljeće 1993. slovenski parlament je izglasao memorandum prema kojem bi cijela Savudrijska vala pripala Slovencima. Hrvatska, pod okupacijom i međunarodnim pritiscima, izrazila je razočarenje, osobito jer je Ljubljana 1991. prihvatila razgraničenje po sredini Savudrijske vale.

Sredinom 1990-ih Slovenija se opredijelila za članstvo u EU te je nekoliko godina kasnije počela koristiti svoju povoljnu diplomatsku poziciju kako bi natjerala Hrvatsku na primjenu sporazuma Račan-Drnovšek. Obzirom da Hrvatski sabor nije ratificirao sporazum, Slovenija zahvaljujući članstvu u EU 2004. vrši žestok pritisak na Hrvatsku.

Uslijedila je tako 2008. i 2009. blokada zbog čega je Hrvatska bila prisiljena potpisati Sporazum o arbitraži sa Slovenijom. Istovremeno, nastala je blokada zbog zahtjeva tužiteljstva Haaškog suda oko nepostojećih topničkih dnevnika. Međutim, kako svjedoči Wikileaks, Francuska i SAD izvršile su pritisak na zemlje koje su blokirale hrvatske pregovore za članstvo u EU.

Vratimo se na početak 1990-ih. U javnosti se često govori o njemačkim afinitetima prema Hrvatskoj. Međutim, Njemačka je kao i sve druge zemlje Europske zajednice bila za očuvanje Jugoslavije do te mjere da je njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher osudio referendume za samostalnost Slovenije i Hrvatske. Još su se 19. i 20. lipnja 1991. Budenstag i OSCE, pod Genscherovom palicom, opredijelili za "demokratski razvoj, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije" (Josip Glaurdic, The Hour of Europe, 2011: 167-8). Bili su potrebni Vukovar i Dubrovnik da se Njemačka 15. siječnja 1992. odluči za međunarodno priznanje Hrvatske. Njemačko oklijevanje nije toliko istraženo u hrvatskoj znanosti, prije svega iz konstruktivističkih razloga, ali je zasigurno takvo oklijevanje produbilo hrvatsku agoniju. Poslije priznanja, produženje rata i izazovi njemačkog ujedinjenja udaljili su Berlin od Zagreba.

Od tad, Njemačka je relativno rezervirana prema Hrvatskoj. Uzmimo u obzir da je Francuska inicirala Summit u Zagrebu 2000. na kojemu je odlučeno da jugoistočne države neće pregovarati s EU u "paketu", nego pojedinačno; SAD i Francuska su te koje su izvršile pritisak 2009. za otklanjanje političkog bojkota, slovenskog hira i haaške nelogičnosti; njemački šef odbora za europska pitanja Gunther Kirchbaum najavio je u ožujku 2013. kako će Njemačka tražiti monitoring nad Hrvatskom i poslije članstva u EU; istovremeno, predsjednik Bundestaga Normert Lammert izrazio je mišljenje kako Hrvatska nije spremna za članstvo u EU.

Istina, Milanovićeva tvrdoglavost oko lex Perkovića nije pomogla, ali korijeni hrvatsko-njemačkih nejednakih stavova su dublji i danas jasniji. Bez obzira na članstvo u EU, Njemačka je izabrala Srbiju Aleksandra Vučića kao garanta stabilnosti na Balkanu, želeći ga čak nagraditi carinskom unijom. Međutim, znakovito je kako se često upravo iz Berlina hrvatski zahtjevi i nastojanja rješavanja hrvatskih odnosa s balkanskim susjednim državama, Srbijom i BiH - odbacuju. Čini se kako zahtjevi Beograda, koji uživa naklonost Njemačke i stoga većine članica EU, trenutno imaju veću težinu od hrvatskih vizija prema susjedstvu, bez obzira što je Hrvatska članica EU. To je vidljivo na primjerima srbijanske nesuradnje s Haaškim sudom, ideji o stvaranju carinske unije Zapadnog Balkana te u netaknutim odnosima s Rusijom s kojom Njemačka in primis zatopljava odnose.

Vratimo se na Sloveniju. Nakon članstva Hrvatske u EU, dolazi do slovenskog poznatog blama koji Hrvatskoj daje legitimno pravo izlaska iz Sporazuma o arbitraži. Međutim, nastaju prijetnje o blokadi prometa, što se i realiziralo tijekom uskršnjih blagdana i što Hrvatsku vjerojatno čeka tijekom ljeta. Prisjetimo se kako od siječnja 2017. slovenski šef diplomacije Karl Erjavec kontinuirano najavljuje kako će hrvatski turizam doživjeti sabotažu. Slično nastupa i premijer Miro Cerar koji doslovce laže hrvatske vlasti te bez ikakvog srama nastavlja provoditi strogi režim kontrole na granicama. Nažalost, hrvatske reakcije su slabašne ili su uslijedile prekasno. Poziciju je dodatno zakomplicirala trenutna situacija oko Agrokora zbog koje Slovenci traže natrag "svoj" Mercator.

Zanimljivo je primijetiti da od početka godine Slovenija sve intenzivnije nastupa na Zapadnom Balkanu. Predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez u nekoliko je navrata spomenuo kako se Slovenija "mora vratiti na Zapadni Balkan" i izaći iz "šizofrene situacije". Nakon dugo godina, početkom ovog mjeseca Cerar je otputovao kod mrskih južnjaka u Bosni gdje je kolegama izrazio potporu "socijalnoj i gospodarskoj reformi", a tijesna suradnja Ljubljane i Beograda te usklađivanje stavova oko Agrokora, bez konzultiranja s Hrvatskom gdje je kriza i nastala, dodatno pokazuje kako se na svim razinama Zagreb zaobilazi. Povjesničari se zasigurno pitaju kruži li slovenskom politikom duh Antona Korošeca kojemu nije teško padalo graditi srdačne odnose s Beogradom ni nakon ubojstva Stjepana Radića, makar to štetilo susjednoj Hrvatskoj.   

Ukoliko ovakva konstelacija ostane netaknuta idućih nekoliko godina, Hrvatskoj ozbiljno prijeti izolacija. U kontekstu u kojem su zemlje Srednje i Istočne Europe već 10 godina dio schengenskog režima, čini se kako Hrvatskoj prijeti sudbina Bugarske i Rumunjske. Prije nekoliko dana kružili su naručeni članci o tome kako je Hrvatska izgradila "preuske schengenske granične prijelaze". Njemačka nezainteresiranost pomnožena sa slovenskim iživljavanjem Hrvatsku gura u izolaciju zbog koje će postati iznimno teško provoditi vanjskopolitičke ciljeve, a to su proširenje tržišta, stabilnost u susjedstvu, rješavanje pitanja o zločinima i žrtvama rata, opstanak Hrvata u Vojvodini i ravnopravnost u BiH.

Moguće je kako će uskoro Ljubljana i Berlin ponuditi besplatnu izgradnju "širokih schengenskih graničnih prijelaza", jer valjda Hrvatska ne zna postaviti dvije-tri kućice na svojoj ćupriji, ali tek ukoliko bi Hrvati ljubazno prepustili Savudrijsku valu i trajno prekinuli s artikuliranjem vanjskopolitičkih ciljeva. 

  • AAlien:

    U čemu je razlika između Slovenije i Hrvatske? Slovenski ljevičari su veći nacionalisti(u pozitivnom smislu) u vanjskoj politici od najradikalnijih desničara koji su ikada bili parlamentarna stranka u Hrvatskoj (HSP) Neopterećeni prošlosti slovenski političari gledaju prvenstveno interese Slovenaca i Slovenije, ... prikaži još!e, a ne kao naši briselski ćato što će reći i hoće li ga karati trećerazredni briselski birokrat. Nažalost u našem mentalnom sklopu je da biramo takve i da nas takvi prestavljaju. Sa druge strane , "naša" ljevica u svojoj doktrini nema apsolutno ništa nacionalno tako da svaki puta kada oni inercijom dođu na vlast drmaju se sami temelji države. Ukratko, šaka jada smo i zato nas šamaraju svakakve protuhe.

  • herojulice:

    Kada shvatimo da samo mi svojim stavom i ponašanjem si možemo pomoći onda će nas drugačije i drugi gledati.

  • tolitol:

    Tendenciozan članak na, činjenično gledano, vrlo klimavim nogama. Njemačka tobože nije bila za nezavisnost Hrvatske i Slovenije, što je samo djelomice točno. Da nisu pobunjeni Srbi onako na barikadama maltretirali njemačke turiste, priča o onome što se događa u Hrvatskoj ... prikaži još! teže bi stigla u njemačke medije. A upravo su njemački mediji (FAZ pogotovo) stvorili ogromnu naklonost kod njemačkih političara iz CDU/CSU i FDP-a. Da nije bilo Njemačke, koja je priznanje Hrvatske i Slovenije od strane drugih članica EZ-a (pogotovo Velike Britanije i Francuske) platila koncesijama u Mastriškom ugovoru, mi priznanje ne bismo dobili. I to unatoč Vukovaru. Do zadnjeg trenutka 15. siječnja 1992. se nije znalo hoće li Britanci i Francuzi nas priznati. SAD nas je priznao četiri mjeseca kasnije. Naravno da je Njemačka imala i ima svoj interes, no ne zaboravimo imala ga je i hrvatska političko-medijska klika u Zagrebu koja je vrlo često svojevoljno trčala u London i američku ambasadu po upute. A te upute su često bile protiv naših interesa. Spominje novinar i Francusku u pozitivnom svjetlu, kao i SAD, a zaboravlja da su i Mitterand i Bush Senior bili snažno protiv priznanja ove zemlje. Mitterand je kasnije, unatoč zvjerstvima bosanskih Srba, uspio spriječiti američku intervenciju u Bosni 1995. Usput, na summitu u Zagrebu 2000. osmišljena je upravo "regionalna suradnja" kao preduvjet približavanja EU-u odnosno napravljen je odmak od tzv. kopenhaških mjerila koja su dotada vrijedila za potencijalne članice. Dakle nisu Francuzi odustali tada od regionalnog ulaska. Štoviše par mjeseci ranije tadašnji britanski povjerenik je koncipirao zloglasni koncept "zapadnog balkana". Danas naravno Njemačka ima druge interese na Balkanu. No kako Nijemce kriviti nakon što ih je Zagreb par dana prije ulaska u EU s lex Perković onako nasamario? Kako očekivati da će te svi u Berlinu podupirati kada Milanović 2012. kao novopečeni premijer u tom istom Berlinu govori o Hrvatskoj kao zemlji korupcije u kojoj se ne plaćaju porezi? U posljednje četiri godine Hrvatska je samoj sebi napravila toliko štete na vanjskopolitičkom planu i toliko si srozala ugled u EU-u. Danas je neozbiljno kriviti Nijemce zato što im je jedan Vučić koji im ide niz dlaku poželjnjiji partner. Mi imamo amatere za političare koji svoj posao jednostavno ne znaju. Paraf na katastrofalan sporazum o granici stavio je 2000. tadašnji hrvatski premijer Račan. Nitko ga na to nije tjerao. Čovjek je otišao u Sloveniju i potpisao nešto na temelju zemljovida koji su Slovenci sami iscrtali. Dakle, najveći neprijatelj Zagreba i hrvatskih državnih interesa je sam Zagreb. I dok se to ne promijeni, Hrvatska će teško pronalaziti saveznike, teško igrati onu ulogu koja joj kao članici EU-a i NATO-a pripada. Koliko god to teško bilo za priznati, mi jednostavno nemamo kritičnu masu kapaciteta, ni političkih, ni medijskih, ni ekonomskih za takvo što. I dok nam naš tzv. establišment budu uglavnom sastavljen od amatera, bit će nam tako kako nam je.

Message