Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Bi li mogli ljudi preživjeti bez svojih rituala?

Ništa čovjeka ne može uništiti. Čovjek se može ponekad osjećati slomljeno, no nakon nekog vremena ponovno nastavi dalje. Možda s ožiljcima, ali nastavi. Ožiljci služe za podsjetnik.
Objava 20. studenoga 2020. 1 komentara 393 prikaza
Foto by / M.B
Foto by / M.B
Foto by / M.B - Jan Bolić

Nakon ručka ili nakon večere, odnosno prvog toplog obroka oko devetnaest sati, krenuo sam na jednu promociju. 

Vani je toplo, ljeto se još ne prepušta, baš kao ni ljudi kada im ujutro zazvoni budilica. Pa ugase prvi put. Pa drugi put. Još samo pet minuta. Pet minuta se pretvori u pet puta po pet minuta. Pa na kraju prođe dvadesetpet minuta. Brzo se ustanu i onda sve na brzinu. Odijevanje kao u vojsci. Tuširanje i možda popiju kavu. A nerijetko i prvu kavu popiju u uredu. 

Koliko li su samo tako jutra propustili? Jutarnjeg mira i posvećenosti sebi. Vlastitim mislima. Možda obitelji. Jutro bi trebalo biti tiho i lagano. Kao i nebo, lagano plavo, ali još pospano. 

Promet u gradu zato u ovo vrijeme nije kao ujutro. Daleko je mirniji i tiši, ali opet, ima ga dovoljno da stvara žamor života. Grad je živ. Neke zgrade su odavno mrtve, šteta. Baš kao što sam i ja mrtav poslije pečene piletine i pire krumpira. Pa se jedva pokrećem dok putujem kroz asfaltirane žile. Ako bih trebao voziti ne znam bih li se usudio. Nakon jela sam uvijek uspavan. Kao i kad sam pripit. 

Razmišljao sam kako je u svakom automobilu neka druga priča. Na semaforu pored nas stoji lik sam u automobilu. Ima li obitelj? Kamo se zaputio? Možda mu treba nešto pomoć, možda uputiti koju lijepu riječ. Svako malo bacao je pogled iznad na crveno svijetlo, nervozno lupkajući kažiprstom po volanu. Zašto su ljudi tako nestrpljivi u životu? 

Strepljenje je potrebno u životu. Za rad. Uspjeh. Pa čak i za prometnu gužvu. 

Ne treba se živcirati u prometu. Niti u životu. Ljudi živciranjem i nervozom samo sebi loše rade. Uvijek. Kada se dovoljno i previše na živciraju, shvate kako je to bilo nepotrebno i uzalud potrošeno vrijeme života. 

Ništa, poslije sam sa svojima sjeo u Teatro, moj omiljeni bar u gradu, pored gradskog kazališta. Naručio sam kavu, već znaju što pijem. 

Pitam se bili mogli ljudi preživjeti bez svojih rituala? Kavi. Šetnji. Meditiranja. Čitanja novina. Odlaska na tržnicu. 

Naravno da bi, ljudi su jaka vrsta. Iako se ne čini tako, ali jesu. Ništa čovjeka ne može uništiti. Čovjek se može ponekad osjećati slomljeno, no nakon nekog vremena ponovno nastavi dalje. Možda s ožiljcima, ali nastavi. Ožiljci služe za podsjetnik. Podsjetnik na zahvalnost koju mora imati. Nositi je u sebi poput novčanika u džepu. Nisam siguran sjete li se ljudi ponijeti novčanik kada uživaju u svojim ritualima. Vjerovat ću da se ipak sjete, jer bi bila prava šteta zaboraviti novčanik, a naručiti kavu!
 

  • dobre.luka:

    Možda se kao glavni dio članka ipak mislilo na strpljenje?