Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Boriti se protiv strahova

Kada sam završio u bolnici na intenzivnoj njezi, umjesto mene je disao respirator. Na njemu sam disao gotovo jedan i pol mjesec, bez prestanka. U početku je aparat potpuno disao umjesto mene, a kasnije mi je pomagao. Ja bih lagano udahnuo, a on bi mi do kraja napravio udisaj.
Objava 28. studenoga 2019. 0 komentara 236 prikaza
Jan Bolić
Jan Bolić
Photo

Kada sam završio u bolnici na intenzivnoj njezi, umjesto mene je disao respirator. Na njemu sam disao gotovo jedan i pol mjesec, bez prestanka. U početku je aparat potpuno disao umjesto mene, a kasnije mi je pomagao. Ja bih lagano udahnuo, a on bi mi do kraja napravio udisaj.

Jako lako se navikneš na taj način disati. No, kad sam potpuno ozdravio i kada više nije bilo respiratorne infekcije zbog koje sam i završio u bolnici, liječnici su me odlučili pustiti da sam dišem.

Naravno, uz sav njihov trud, u početku bih izdržao sam disati bez aparata možda dvije minute, i onda bih brzo vratio aparat. Svaki dan smo u sekundama brojali dišem li više, kad bih disao pet sekundi više, onda bismo slavili i tako, liječnici su već odustali, mislili su da je to zbog moje primarne bolesti, ali postalo je čudno kada sam znao disati bez aparata po trideset minuta ili sat vremena.

Išao bih prošetati, popiti kavu na hodnik bolnice, pričao bih sa svojima i po dva sata, a onda bih odjednom dobio tjeskobu i brzo bismo se morali vratiti u bolničku sobu na aparat. Jer kao ne mogu više samostalno disati.

To je tada stvarno postalo čudno. Jedan dragi liječnik je rekao da nije siguran je li kod mene prisutan strah ili zaista ne mogu disati.

Što misliš, što je bilo u pitanju?

Da, upravo tako, strah i panika. Strah bi me paralizirao, zavladao bi mojim mislima, a strah se strahom hrani i jednostavno bih počeo paničariti. Od straha više ne bih bio gospodar svoje unutrašnjosti. No ipak, uz pomoć psihologa i svoje neke želje i unutarnje snage uspio sam savladati taj strah. Potpuno sam dišem.

Bio sam previše opterećen disanjem i zato mi je to stvaralo nelagodu, strah i paniku. Obično i lijepo disanje postalo je moj najveći strah.

Vjerujem da ti dnevno uopće ne pomisliš na disanje i pluća. Znam. Moraš biti zahvalan na disanju i pokušaj se povremeno umiriti i osjetiti kako dišeš. Osjetiti zrak kako ti ulazi i izlazi kroz nos.

Kasnije mi je psihologinja rekla, da čovjek u svojoj svakodnevici uopće ne misli o disanju i to radi tako spontano. Ali ako bi se usredotočio na disanje, ritam disanja bi mu se sigurno promijenio. Tada sam shvatio, a to mi je pomoglo da svoj strah još više uspijem savladati.

Kada bih pio kavu i družio se sa svojima na hodniku bolnice metrima daleko od aparata, moje misli su bile okupirane nečim drugim, a ne na disanju. No, čim bih vratio fokus na disanje, uhvatila bi me panika.

Onda mi je psihologinja postavila jedno pitanje. Koliko puta trepneš u minuti? Tada sam brzo počeo treptati, ali inače u svojem životu nikad ni ne pomislim na treptaje. Trepćeš nesvjesno. Kao i što dišeš. Jesam li u pravu?

Ako ti nešto stvara nelagodu, pokušaj to prihvatiti i nemoj da se to hrani tobom. Kad se počne hraniti, onda nije lako. Svoje misli moraš usmjeriti u nešto drugo, nešto lijepo. Nešto što ti stvara unutarnji mir. Umiri se i duboko udahni. Tada će se strah smanjiti, neće odmah nestati, ali na dobrom putu da nestane. Često se tako umiri i usmjeri misli u svoju nutrinu. Nemoj misliti o ničemu, samo budi svjestan svojeg disanja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.