Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Budite zahvalni na onome što imate!

Nisam ništa mogao jesti i piti, sve sam dobivao putem infuzije, zaboravio sam kakve okuse ima hrana. Sve je mirisalo na bolnicu i onaj medicinski alkohol.
Objava 23. siječnja 2020. 2 komentara 2183 prikaza
Photo by / Igor Popović
Photo by / Igor Popović
Jan Bolić

Kada sam ležao u komi u bolnici imao sam tubus u grlu, jer sam disao na respirator. Tubus je inače cijev koja iz usta, kroz grlo ulazi u pluća, da bih mogao preko nje dobiti zrak. Oko dva tjedna, a možda i više sam tako ležao s tim tubusom u grlu.   

Nisam ništa mogao jesti i piti, sve sam dobivao putem infuzije, zaboravio sam kakve okuse ima hrana. Sve je mirisalo na bolnicu i onaj medicinski alkohol.   

Onda, kada sam već bio bolje, došlo je vrijeme za skidanje tubusa iz grla, međutim zakomplicirao sam i tu, pa su mi na kraju napravili traheotomiju, to je ovo što imam na vratu, sad mogu disati i tu, a i na nos. To mi je kao drugi nos. Ima rupa kolko’ oćeš, dve u nosu, jedna na grlu, a treća… oprosti mi na izrazu, na guzici.   

No dobro, konačno kada sam oslobodio svoja gladna usta, nisam znao što bih prvo jeo. Pita me mama Jan, reci što bi? Kažem joj, bolje pitaj što ne bih.   

Tako vrtim ja u glavi i vrtim, bezbroj jela mi se pojavljuje u mislima, i sjetim se svojeg najboljeg jela, mislim, jednog od najboljeg. Punjene paprike i pire od krumpira.   

Tada sam shvatio koliko neke sasvim obične stvari kada ih izgubiš, tek počneš cijeniti. Punjene paprike. Ili na primjer, da nema više čokolade. Ne samo hrana, zamisli da nemaš vode. Svaki dan je piješ, čak i bacaš litre i litre vode, a netko je nema. Ljudi su danas jako malo zahvalni na onome što imaju. Zar ne?   

Uzimaš sve te stvari pod normalno, ali zamisli da ti netko oduzme svu odjeću i da je ne možeš nigdje kupiti. Do kraja života nosiš odjeću koju upravo imaš na sebi. Pogledaj se što nosiš! Sad zamisli to do kraja života. Budi zahvalan na odjeći koju imaš, koju kupiš i koja ti stoji u ormaru. Siguran sam da nemaš malo odjeće.   

Kada sam ležao u bolnici, svega sam postao željan. Baš svega. Želio sam samo sjest. Već mi je bilo dosta ležanja. Želio sam izaći i pomirisati obični svježi zrak. Želio sam popiti kavu, pomirisati i osjetiti njezin okus. Coca – Colu, njezine mjehuriće. Od silnih cijevi koje su bile prikopčane na mene zaboravio sam kakav okus sve to ima.   

Nikome ne bih to poželio. Zaista, kada je čovjek u bolnici shvati koliko je zdravlje bitno, i kako sve odjednom postane potpuno nebitno ako nemaš zdravlje.   

Na kraju sam pojeo tri punjene paprike i još veliku količinu pirea, nikad nisam toliko pojeo. Poslije me bolio trbuh, čak me i liječnik morao pregledati.   

Budi zahvalan na stvarima koje imaš. Zapamti, ako nemaš zdravlje ništa ne možeš. Budi zahvalan na zdravlju. Svako jutro kad se probudiš zahvali što si se probudio živ i zdrav. To nije teško, ali moraš cijeniti. Budi zahvalan na obitelji, osobama koje voliš i koje čine tvoj život, na njihovom zdravlju, nemoj to nikada zaboraviti. Budi zahvalan na svakom trenutku kojeg proživiš. Budi zahvalan na životu kojeg imaš i kojeg živiš.
 

  • Avatar nisam..robot
    nisam..robot:

    E prijatelju imas srece da ti sarma nije u tome momentu pala na pamet. Sarmu bi sigurno pojeo jos komad vise od punjenih parika.