Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Država ne brine o osobama s invaliditetom

Kada osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ostane sama, na primjer, roditelji preminu, braće i sestre ili svi oni koji su se brinuli te joj pomagali u svakodnevnom životu, osoba s invaliditetom prepuštena je sama sebi. Ne želim niti zamisliti da se meni to dogodi, ali po prirodi, moji će ostarjeti i ja ću ostarjeti, međutim tko će se brinuti o meni kada moje obitelji ne bude? Ne mogu sam ni dohvatiti čašu da se napijem vode, ako mi netko ruku ne pomakne pola sata, dobit ću ranu. I ja bih trebao sam živjeti bez fizičke pomoći, novaca, i svega za jedan normalan život. Čak i da imam fizičku pomoć ne bih mogao preživjeti jer ono što dobijem od države je sramotno.
Objava 29. srpnja 2021. 1 komentara 543 prikaza
Foto by / Igor Popovic
Foto by / Igor Popovic
Jan Bolić - pisac, influencer, bloger, aktivist

Kada osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ostane sama, na primjer, roditelji preminu, braće i sestre ili svi oni koji su se brinuli te joj pomagali u svakodnevnom životu, osoba s invaliditetom prepuštena je sama sebi. 

Ne želim niti zamisliti da se meni to dogodi, ali po prirodi, moji će ostarjeti i ja ću ostarjeti, međutim tko će se brinuti o meni kada moje obitelji ne bude? 

Ne mogu sam ni dohvatiti čašu da se napijem vode, ako mi netko ruku ne pomakne pola sata, dobit ću ranu. I ja bih trebao sam živjeti bez fizičke pomoći, novaca, i svega za jedan normalan život. Čak i da imam fizičku pomoć ne bih mogao preživjeti jer ono što dobijem od države je sramotno. 

Mogu kupiti 5 knjiga, ali ne smijem jesti ostatak mjeseca. Hrana, higijena… očito ne trebam sve to, a niti račune platiti. 

Kako jedan čovjek može preživjeti s 1500 kuna na mjesec? Osoba koja se ne može zaposliti zbog fizičkog razloga. 

Nažalost, to se događa mojem prijatelju Hrvoju Belamariću, umrla mu je sestra koja se brinula o njemu i više nema tko brinuti o njemu. 

Nažalost, on nije jedini, a to je ona ružna realnost koja me boli. 

Naravno da ću stati uz Hrvoja i biti mu podrška u njegovoj borbi da se zakonom u redi da osobe s invaliditetom mogu samostalno živjeti i imati svu potrebnu pomoć. Pitao me i rekao sam da ću podržati njegovu borbu. 

On je čak i zaposlen pa mu novac nije toliki problem. Ima sigurno još osoba s invaliditetom koje privređuju dovoljno, ali to nije dovoljno za život osobe koja boluje od nekog težeg invaliditeta. 

I mene danas-sutra čeka takva realnost. Kao i mnoge druge moje prijatelje i ostale osobe s težim invaliditetom. 

Sramota je da se država prema najranjivijima odnosi gore nego prema najgorim kriminalcima. Više se brine o zatvorenicima u zatvoru nego o osobi s invaliditetom. No, Hrvoje, ni ja nismo birali biti osoba s invaliditetom. Nisam birao biti u kolicima. Nisam birao imati bolest. 

Ali očito država ne želi da imam dostojanstven život. 

Povrh svakodnevnih poteškoća s kojima se borimo i guramo nekako naprijed, naše obitelji, još moramo brinuti i o tome. Na primjer, moramo mjesečno štedjeti novac, kako bih mogao imati kad ostanem sam. I privatno plaćati da mi netko pomaže.  

Što da štedim? Novac koji mi država daje! Nemam niti onaj minimalac! Dobijem svaki mjesec invalidninu 1500 kuna, a što mogu s njom, ne znam. 

Hajde premijeru, preživi s tim! 

Država je to dužna zakonom urediti. Jer to nije problem samo jedne ili dvije osobe s invaliditetom, nego puno više. 

Država nema rješenje za ovakve situacije. 

Država osobama s invaliditetom oduzima pravo na slobodu i krši ljudska prava. U današnje vrijeme, u demokraciji to je sramotno. 

Brinemo tko će biti na kovanici eura, a daleko smo mi od EU uređene države. Daleko smo mi od europske države. 

Siguran sam da bi se moglo sve osigurati, ali političare koji odlučuju o našoj budućnosti očito nije briga! Vlada RH ima važnijeg posla, umjesto da naprave sitnicu, jer njima je to stvarno sitnica, koja bi jako puno napravila za cijelo naše društvo. Možda bi premijer ostao zapamćen po nečem lijepom za što se izborio, ovako će samo proći njegovo vrijeme i doći će netko drugi. 

Država je nama svima maćeha. Ne voli nas. A zaboravlja da mi ljudi činimo Hrvatsku. Ne oni! Nego mi! Svi mi! Narod! Hrvatski Narod! 

I onako smo mi svi kratko na zemlji, možda kojih 70, 80 godina kako tko. 

Zašto onda ne činimo lijepe stvari, one koje možemo, kako bismo nekog usrećili, nasmijali ili nekom pomogli, nego se svađamo, inatimo, ubijamo, ljutimo itd. 

Iskreno vjerujem da ćemo to izboriti. Uz pomoć svih ljudi! Jer ako budemo dovoljno glasni možda nas netko i primjeti! 

Slobodno dijelite ovaj tekst! Hvala svima!

  • neboiznadzagreba2:

    Ne vjerujem da ćete uspjeti, država je bacila ogromne novce u proglašavanje zdravih ljudi bolesnima, bacila je novce na testove, cjepiva koja sada svom silim nameće onima koji ih ne žele, nema ona novaca za stvarno bolesne i nemoćne. I ... prikaži još! ne, ne govorim ovo iz cinizma ili zlobe, dobro mi je poznato o čemu pričate, govorim jer je to realnost. Sretno!