Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Nakon 46 dana

Zadnji put kada sam bio u supermarketu svijet je izgledao normalno. Pa sada nakon svega, prvi put sam izašao sa svojima u supermarket, ništa ne izgleda kao prije.
Objava 08. svibnja 2020. 0 komentara 532 prikaza
Photo by M
Photo by M
Kava i Jan

Nakon 46 dana sam izašao iz karantene. Brzo mi je prošlo vrijeme i nisam bio uzrujan, frustriran ili što već, zato što sam u kući.

Istina, imam dvorište i vrt, ali svejedno mislim da svatko može biti 40 dana zatvoren. Nije to neka tragedija, a s obzirom na to da se tako može spasiti sve nas, mislim da se više ljudi trebalo pokupiti u svoje domove ovako kao ja, i posljedice epidemije bi bile puno manje, iako je kod nas vrlo povoljno stanje.

Zadnji put kada sam bio u supermarketu svijet je izgledao normalno. Pa sada nakon svega, prvi put sam izašao sa svojima u supermarket, ništa ne izgleda kao prije.

Zapravo, bilo mi je drago da konačno idem malo i ja u supermarket kupiti i prošetati kroz police. No, opet, bilo mi je i jako čudno. Stavi jednu maskicu, rukavice, pa drži distancu, pa sve one oznake gdje trebaš čekati red i koliko moraš biti udaljen…

Eto sve mi je to bilo pomalo neobično. Svi ljudi nose maskice, mislim većina njih nosi, a neki kao da se ništa ne događa.

Ono što me baš u tim trenutcima zamislilo je to da se naša stvarnost zaista promijenila i da gotovo ništa više nije kao prije.

Rukavice jedne, pa mijenjaj rukavice, obriši ruke, stavi stvari u vrećicu. Sve moramo paziti.

Mi kod kuće ništa ne unosimo unutra dok ne dezinficiramo. Za svaki slučaj sve predmete i proizvode koji dolaze izvana obrišemo i dezinficiramo. I tako svaki put. Svima nam je već puna kapa tog pranja i dezinficiranja, ali moramo.

Naša svakodnevica se promijenila, ljudi više nisu onako opušteni, ne znam kako će izgledati šopinzi u trgovačkim centrima, ali ja još dugo neću ići u trgovačke centre.

Nakon 46 dana sam i prvi put pio kavu vani. To je bio još jedan neobičan doživljaj, ali isto u cijeloj ovoj situaciji jako dobar doživljaj. Iako ne možemo više ni na kave kao nekad, ovu sam popio na odmorištu uz auto. Odmorište puno ljudi koji piju kavu ili jedi kod auta. Pomalo ironičan prizor. Sva sreća da McDonald’s non – stop radi, pa možemo po kavu ili klopu. Da mi je netko rekao da ću u 2020. godini kao neki putnik piti kavu na odmorištu zbog pandemije virusa koji hara svijetom, rekao bih mu da nemam vremena za gluposti.

No, nakon ovoga shvatiš da u životu zaista nema vremena za gluposti. Nikada nisam trebao puno da bih bio sretan, ali isto osjećam da sam još zahvalniji na svemu što imam. Popiti onu kavu vani nakon 46 dana kućne karantene, ne mogu usporediti s ničim, baš sam bio sretan.

Kao i odlazak u supermarket, da, sve je izgledalo čudno, ali kad sam se vratio u kuću bio sam ispunjeniji. Življi.

Nitko nakon ovog neće biti ista osoba kao i prije. Siguran sam. Koliko god možda netko mislio da ga ovo neće dotaknuti, hoće.

Puno puta ponavljam, moramo biti zahvalni. Nakon ove pandemije još zahvalniji. Stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo, ali te stvari mogu nestati. I što nam ostaje?

Ljudi imaju sve. Ništa ne nedostaje. Može se sve kupiti. Može se kupiti odjeća, mobiteli, pa čak smo izbirljivi s hranom, kupujemo poseban kruh, fit jogurt, pa čokolada koja ima… ne znam ni ja što. Onda se može otići na kavu, u kino, kazalište… a kad se sve to oduzme, što ostaje? Ništa?

Ne, ne bih se složio. Ostaje život! Sve ovo drugo je samo materijalno, a život i ljudi koji ga čine su jedino što nema cijenu, ali ima najveću vrijednost.

Obitelj i prijatelji. Vrijeme s obitelji i prijateljima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.