Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Nije važno koliko puta padneš

Prije nekih sedam godina, a možda i godinu više, ne sjećam se točno, kupili smo u supermarketu kobasice za roštilj. Te kobasice neću vjerojatno nikad zaboraviti, a još dan danas kad ih se sjetim sve im… po spisku. Sad ćeš vidjeti i zbog čega.
Objava 02. srpnja 2019. 1 komentara 369 prikaza
Pexels
Pexels
Pexels

Prije nekih sedam godina, a možda i godinu više, ne sjećam se točno, kupili smo u supermarketu kobasice za roštilj. Te kobasice neću vjerojatno nikad zaboraviti, a još dan danas kad ih se sjetim sve im… po spisku. Sad ćeš vidjeti i zbog čega. 

Mama ih je išla ispeći za ručak drugi dan nakon što smo ih kupili i kad su krenule gorjeti na vatri, počeo se dizati smrad iz tih kobasica. Da, bile su pokvarene i nije ih se moglo jesti. Bacili smo ih u kantu za smeće i ostali smo gladni. Pomalo nervozni. Kažem mami, hajmo u McDonald’s? Ona nije bila od volje, posvađali smo se jer sam ja navaljivao na klopu u McDonald’s, a i bio sam živčan od gladi. Mislim, imao sam doma dovoljno hrane, ali ja sam želio baš u McDonald’s…  

Međutim, stigli mi u grad, parkirali auto, sad dolazim do onog ključnog djela tog dana, zbog kojeg bih također najradije sve opsovao. Sjedio sam na suvozačevu sjedalu, mama je izvadila kolica kako bi me mogla prebaciti u njih. Smjestila ih je iza auta, jer smo bili na cesti, pa da nas netko ne pokupi. Kad je sve pripremila, uhvati me, podigne i napravi korak, izgubi ravnotežu i pokušava se zadržati, ali kad padaš, onda te neće ni kung… „uf“ pokret spasiti. Da, uf, ne fu. Pao sam. Na pod. Kao govno, još su me svi vidjeli na glavnoj cesti. No, ono najgore, slomio sam obje bedrene kosti. Grozno. I još uvijek sam bio gladan. 

Mama me držala jer nisam mogao sjesti koliko me boljelo. Prolaznici su odmah uskočili u pomoć. Stvarno, jako sam zahvalan na tome. Uvijek pomogni čovjeku, ako vidiš da mu je potrebna pomoć. Pozvali su hitnu, jer nisam mogao noge pomaknuti. Poslije sam proveo u bolnici cijeli dan, do jedanaest sati navečer, a još uvijek nismo ručali. 

Bio sam dva mjeseca u gipsu, kući ležao na krevetu, a ljeto je bilo u punom zamahu. Kad sam maknuo gips, onda sam još mjesec dana ležao i pokušavao sjesti, jer sam izgubio snagu i nisam mogao zadržati sjedeći položaj. Tada su mi svakakve misli prolazile kroz glavu zbog toga što sam se bojao da neću više nikada moći sjediti. Nisam odustajao, svaki dan sam ustajao, nisam mogao prihvatiti to da neću više sjediti. Nakon što je prošlo još neko vrijeme, ponovno pokušam sjesti i zadržim ravnotežu, a glavu uspravim. Onda sam znao da sam uspio. Bio sam toliko sretan. Uspio sam sjesti, zamisli. Pobijedio sam snagom i voljom. Iako sam sve manje volje imao, na kraju sam uspio. Snagu su mi dali moji, pogotovo mama, ali teško je biti prikovan za krevet gotovo tri mjeseca. 

Apsurd koji sam saznao tek kasnije, McDonald’s taj dan nije ni radio. Bio je zatvoren zbog preuređivanja. Očito sam morao pasti i biti gladan. 

Takve živote situacije te nauče jako puno. Nisam ni znao da imam toliko strpljenja, ali sam shvatio da čovjek sam niti ne zna koliko u sebi krije snage, strpljenja, volje i ljubavi dok ne doživi „pad“.

Znaš, još sam nešto shvatio iz svega ovog. Koliko god puta u životu izgubiš ravnotežu i padneš, uvijek moraš ustani. Nije važno koliko puta padneš, ali je važno da svaki put ustaneš. Kad padneš zaboljet ćete i vjerojatno ćeš misliti da ne možeš ustati, ali onda pogledaj prema nebu. Digni glavu, napravi korak i ustani. Obrišeš se i kreneš s glavom prema gore. Svaki pad ćete samo ojačati i učiniti boljim. Vjeruj mi. 

*** 

Za kraj, želio sam podijeliti s vama jednu vijest. Izašlo je drugo izdanje mojeg kriminalističkog romana „Težina stvarnosti“, pa sam baš sretan! 

Naravno, tko je zainteresiran može se slobodno javiti meni na Facebook ili Instagram, ali roman možete nabaviti i u svim boljim knjižarama! Hajmo, svi trk u knjižare po roman za ljeto! 

Hvala svima što čitate moje kolumne, knjige… Stvarno hvala!