Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Drukčiji? Ne! Samo svoj.

Pa drugi put razmisli!

Prošli put kad sa bio sve je bilo uobičajeno, ali su me ovaj put dvije stvari potaknule da i pišem o njima. Zašto je na parkirnim mjestima za osobe s invaliditetom uvijek parkirano nekoliko automobila koji nemaju znak pristupačnosti ili su nerijetko sva obilježena mjesta zauzeta?
Objava 17. lipnja 2019. 2 komentara 336 prikaza
Pexels.com
Pexels.com
Pexels.com

Volim šetati po trgovačkim centrima, popiti kavu i gledati sve te ljude koji umorno vuku svoje vrećice iz trgovina. Subotom se obično zaputim u jedan, kupim što mi treba, popijem kavu i to je to. Prošli put kad sa bio sve je bilo uobičajeno, ali su me ovaj put dvije stvari potaknule da i pišem o njima. Zašto je na parkirnim mjestima za osobe s invaliditetom uvijek parkirano nekoliko automobila koji nemaju znak pristupačnosti ili su nerijetko sva obilježena mjesta zauzeta? 

Naravno, stajalo je nekoliko auta bez iskaznice za pristupačnost i nikom ništa. A da to netko kazni možda? Pa napunio bi se proračun, i to odmah. Ne kužim. Jednom je bio parkiran auto, imao je na staklu iskaznicu vojnog invalida. Hm, da, ok, poštujem branitelje, no, taj invalid je izgledao bolje od Blanke Vlašić. Ćelava glava, nabildani, fit, ako mu što kažeš, bolje da se sam ubiješ jer kad te on dohvati glava će ti završiti u guzici. No, dobro, barem ima iskaznicu, ali ovi drugi, mislim da bi trebali malo razmisliti. 

Nije to sve. Kad sam bio prošle godine popiti kavu na rivi, parkirali smo ispred terase kafića gdje su označena mjesta za osobe s invaliditetom. Samo jedno od nekoliko mjesta je bilo slobodno. Nakon nekog vremena što sam sa svojima sjedio na terasi, stigla su dva policajca u službenom vozilu. Naravno, od svih onih parkiranih automobila, dragi policajac krene pisati kaznu mojem, jedinom koji je imao znak pristupačnosti. Zamisli. Apsurdno. 

Ako tako lako uzmeš mjesto osobe s invaliditetom, mislim da ne poštuješ njezina prava. Ništa ne opravdava to što si stao na mjesto za osobe s invaliditetom. Koliko god ti to krivo zvučalo. Ništa. Zamisli da je situacija obrnuta. Ti imaš invaliditet, a ja sam zdrav. Jedan dan odeš u supermarket i kod ulaza ti je zauzeto mjesto koje je iz nekog razloga namijenjeno tebi, ionako nikog nije bilo, pa sam ja parkirao na njega. Eto, to ti želim objasniti. Želiš li moje mjesto? Ma rado ću ti prepustiti svoj invaliditet. 

Druga stvar koja me baš zna iznervirati, slično kao i parkirna mjesta, a to su dizala ili liftovi, kako hoćeš. Prvo, da nemam potrebe, sigurno ih ne bih koristio. A drugo, ne bih bio toliki šupak da uz sve te pokretne stepenice koristim dizalo. No, stvarnost je drukčija. 

Pozovem dizala, jer ih je tri u trgovačkom centru u koji često odlazim, naravno, sva tri čekam dobrih sedam, osam minuta. Međutim, kada dizalo napokon i stigne, obično bude prekrcano ljudima, mladim ljudima, ali nikad onim ljudima kojima bi zaista trebalo biti prekrcano. Onda se onako otvore vrata od dizala i svi kao ovce bleje u mene i mamu. Nitko ne izlazi, nitko se ne miče. Ma najbolje da ja idem pješke, ne brinite… Onda mi uđemo makar gurajući na silu, namjerno, pa se čuju nevoljki uzdasi, kolutanje očima, a kotačima od kolica lijepo pogazimo nekoliko novo nalakiranih noktića na nogama. Pa se ipak malo gužva u dizalu prorijedi, ali uvijek ima onih koji i dalje ne kuže poantu. Najbolje mi je kad netko od „nemoćnih“ u dizalu komentira kako mu je vruće unutra. Sori, ali ti si tu smetalo. Nadam se da kužiš poantu, jer bi je svatko trebao razumijeti.

Budi zahvalan na tome što možeš koristiti pokretne stepenice. Zapravo, sramota je ako ih ne koristiš, a potpuno si zdrav ili mlad. Razumijem majke s bebama, osobe s invaliditetom poput mene, pa starije i nemoćne, no zdravi muškarci i djevojke u dvadesetim, tridesetim godinama, ne mogu razumijeti. Pa jebote, imaš pokretne stepenice na kojima samo trebaš stajati i ništa više. Same idu. Ako si za to lijen, onda nešto nije u redu. 

Molim te koristi svoje parkirno mjesto jer ono je stvarno iz opravdanog razloga namijenjeno osobama s invaliditetom. Vjeruj mi, tebi je ipak lakše prilagoditi se meni, nego da se moram ja tebi prilagođavati. Koristi i pokretne stepenice, osim ako imaš slomljenu nogu ili baš neki drugi opravdati razlog zbog kojeg ne možeš prohodati dva koraka. 

  • Avatar Kristina Gallo
    Kristina Gallo:

    Odličan prikaz stanja u ovom društvu, ljudske sebičnosti i manjka empatije.