Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Realno roditeljstvo

Gdje treba nema ti ni glasa, gdje ne treba najglasnija si!

Ljudi se jako bore za to da se čuje njihov glas. Jedini je problem da se za to bore tamo gdje tome nije mjesto.
Objava 06. travnja 2021. 0 komentara 1063 prikaza
FOTO: pixabay.com
FOTO: pixabay.com
Umjesto da se naprave konkretni koraci koji će voditi prema sustavnoj promjeni, sve mi se više čini da ovakvi slučajevi ne ujedinjuju narod nego razjedinjuju.

Ovo je rečenica koje se sjećam još kao dijete. Moja mama često bi se ljutila na mene kad bi se povukla, ako bi mi netko nešto ružno govorio ili ako bi se trebala izboriti za sebe. Valjda kao i svaki roditelj i ona sama se ljutila na moje nestašluke koje sam radila kao dijete i uvijek bi mi vikala tu jednu te istu rečenicu. I sad, kad su se desili u zadnje vrijeme različiti nemili događaji, kad je našu zemlju opet potresla vijest o djevojčici koja je ostala bez života i to zbog ruke vlastite majke koja ju je i donijela na svijet, pitam se svašta.

Pitam se koliko smo snažni da progovaramo glasno tek kad je kasno? Koliko smo jaki na riječima kad se skrivamo iza mobilnog uređaja i tipkamo tamo nekome preko nekog portala komentar. Pa su tu prepucavanja i vrijeđanja na račun svega i svačega. Više ne pričaju o djevojčici nego se uvrede dijele i na osobnoj razini. Doista očekujemo da će naše sutra izgledati bolje ovakvim načinom razgovora? Doista mislimo da ćemo nešto promijeniti tako da ćemo sad potpisivati neke peticije koje ne dovode sustavnu promjenu, da ćemo učiniti nešto ako sipamo zle komentare osobama koje s druge strane močvare komentiraju i iznose svoje mišljenje?

Ljudi se jako bore za to da se čuje njihov glas. Jedini je problem da se za to bore tamo gdje tome nije mjesto, a to su komentari ispod članaka raznih portala i objava na društvenim mrežama. Kad se pogleda s neke razumne strane, samo 1% osoba koje nešto komentiraju, usuđuju se isto ponoviti i u javnosti, oči u oči kad se susretnu s nekim strancem. Međutim, ne, na tim komentarima svi smo snažni kao Hulk i sve misli koje pohranjujemo negdje u nama sipamo kao iz rukava ne razmišljajući uopće o tome što to o nama govori.

Umjesto da se naprave konkretni koraci koji će voditi prema sustavnoj promjeni, sve mi se više čini da ovakvi slučajevi ne ujedinjuju narod nego razjedinjuju. Sve dok smo spremni vrijeđati osobe koje ni ne znamo, pa i one koje znamo, teško da će se neka veća promjena desiti. Na kraju, kao i sve ostalo, ostat će u tišini i otići s vremenom u zaborav. Jer velika galama nikad ništa nije riješila.

Već danas vi koji čitate ovo, možete pogledati oko sebe i vidjeti dešava li se nekome vama bliskome ili u vašoj okolini isto ono što se dešavalo u obitelji te djevojčice. Već danas možete bez buke dati do znanja tim osobama da to nije u redu i isto tako kontaktirati osobe koje su zadužene za to. Uvijek postoji način. Uvijek.

Dvadeset godina smo udomitelji, moja obitelj i ja. Dvadeset godina živimo priče koje nikad nisu ispričane i emocije koje nikad nisu javno izgovorene. Ono što znam jest da smo dobili u ovih dvadeset godina toliko emocija koliko ne bismo za cijeli život. Bilo je tu gadnih situacija i borbi sa sustavom, ali nikad nismo išli s napadima na javni stup srama nego smo sve rješavali sami, s onima kojima je to trebalo! Pomogli smo mnogim ljudima u tišini, ali ono koliko su onima nama pomogli neprocjenjivo je, jer su nas naučili najvažnijim vrijednostima.

Kao što uvijek kažem, i na moje članke će netko okretati očima, netko će reći da su to gluposti, neko će biti oduševljen. Znate što? To sve uopće nema veze sa mnom ni s ovime što ja pišem. Reakcija osobe ima veze samo s tom osobom i onim što ona jest. Zato, ne, nećete me vidjeti da se guram u masu komentara koji su sad najjači kad treba ostaviti doprinos u komentiranju. Vidjet ćete me drugdje, vidjet ćete me u raznim papirima i spisima, tamo gdje trebam biti, tamo gdje sam od dana kad smo udomili prvu osobu s mentalnim oštećenjem i tamo gdje sam od one godine kad su mi prebili najboljeg prijatelja na smrt. Dan danas nitko za to ne odgovara, ali ne pada mi na pamet prestati se boriti. Samo sam odabrala da se borim tamo gdje treba, a ne tamo gdje će milijun ljudi vidjeti moj komentar koji nema nikakve veze s ičime.

Nije mi ni cilj da vama govorim što da radite, ali doista se nadam da ćete razmisliti kako vi možete pomoći danas nekome da ne završi isto kao djevojčica koja je na Uskrs zaspala zauvijek s udarcima onih koji su joj trebali biti najdraža osoba koju ima u životu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.