Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Realno roditeljstvo

Možemo li se boriti s emocionalnim ispadima?

Svi mi želimo živjeti, a ne preživljavati. Da bismo to mogli trebamo razumjeti svoja očekivanja, svoje osjećaje, ali i djetetove potrebe i osjećaje.
Objava 08. prosinca 2020. 0 komentara 280 prikaza
FOTO: Sanja Kukec
FOTO: Sanja Kukec
Svima nam ponekad treba ispušni ventil.

Većina nas koji smo roditelji mjerimo svoju kompetenciju na vrlo neposredan način. Kad su naša djeca sretna, kad surađuju, kad su puna ljubavi i pristojna, možemo se ponositi svojim roditeljstvom i njima. Kad su naša djeca nesretna ili nerazumna, ili krivimo sebe ili krivimo svoju djecu. Skloni smo djelovati prema široko prihvaćenoj pretpostavci da je loše kad su djeca uznemirena. Teškim uvjeravanjem ili silom vršimo pritisak na svoju djecu da opet budu dobra, jer se ne želimo osjećati kao loši roditelji s nestašnom djecom.

Svi mi želimo živjeti, a ne preživljavati. Da bismo to mogli trebamo razumjeti svoja očekivanja, svoje osjećaje, ali i djetetove potrebe i osjećaje.

Ovdje ću Vam ispričati primjer koji će Vam približiti shvaćanje dječjih emocionalnih reakcija. Na konferenciji u listopadu na kojoj sam sudjelovala, a tema je bila roditeljstvo i razvoj djece, između ostalih sudjelovala je i stručnjakinja za razvoj djece Patty Wipfler. Sinovi joj danas imaju 47 i 45 godina.

Njezino roditeljstvo činilo joj se savršeno, sve po špagi kad je imala prvog sina. Istraživala je načine poticaja optimalnog razvoja, imali su svoje rutine, itd... Sve do dana kad u obitelj nije stigla nova beba. Tog dana je njezin sin, kako sama kaže, postao čudovište koje nije poznavala. Bacao je igračke u bebu, vrištao, ludovao. Malo je reći da je bila van sebe, nakupljala u sebi sve te emocije nemoći i nije znala kako dalje. Jednog dana šetala je s djecom i srela jednu mladu ženu. Mlada žena je zastala i pitala je: „Oprostite, kako je to kad imaš djecu? Je li se puno promijenilo s obzirom na prijašnji život?“ Ona je gleda i u jednom trenu brizne u plač, počne hripati i nakon deset minuta se umirila i rekla: „Uf, kako mi je sad lakše!“ Pogledala je u mladu ženu i pitala je: “Zašto me nisi prekinula, zašto me nisi probala smiriti, zašto mi nisi ništa govorila?“ Žena joj na to smireno, gledajući je, odgovori: „Naučila sam slušati. Vama je sad to najviše trebalo, hvala Vam što ste mi pokazali što roditeljstvo jest.“

Što možemo naučiti iz ove situacije?

- pustiti

- slušati

- ne se miješati kad ispad traje

- dati podršku kad ispad prođe, mirno i staloženo. 

Najnezahvalnija situacija koju možemo napraviti kada je dijete u tijeku emocionalnog ispada jest da počnemo puno pričati ili ga pokušavamo smiriti ili ga prekoravamo. U trenutku ispada djetetov je mozak preopterećen i jednostavno to treba izaći van. Ako mi počnemo uz tu njegovu preopterećenost pričati, smirivati dijete, ono će doslovno pregorjeti i ispad će trajati duže i bit će teži za dijete.

Najbolje što možemo učiniti u tom trenu jest smiriti prvo sebe, doći pokraj djeteta, tiho reći da vidimo da mu je teško, pogledati ga i ne govoriti ništa više. Dijete treba izbaciti iz sebe sve ono što ga pritišće u tom trenu. Ako vidite da bi se dijete moglo u nešto udariti prilikom trajanja ispada, samo stavite ruku na tu stvar, nikako djetetu govoriti neka pazi da se ne udari.

Ako dijete prilikom ispada ima potrebe udarati vas ili oko sebe, nježno mu primite ruke, tiho reci: Vidim da si uzrujan, primit ću lagano tvoje ruke da moje tijelo ostane na sigurnome. I tada mu nježno ruke spustite i zagrlite ga.

Ni jedna promjena ne ide preko noći. Nemojte odustati odmah. Dijete se isto tako mora priviknuti na neke nove situacije.

Kad ste vi emocionalno rastrojeni, imate se pravo ispuhati, pričajte s osobom nakon čijeg razgovora će vam biti lakše. Upravo sam i ja zato ovdje, želim raditi s roditeljima, znam kako stres može utjecati na emocionalno stanje roditelja i zato želim biti podrška koju sama nisam imala na vrijeme.

Svi mi imamo emocionalne potrebe, djeca, odrasli, svi i svi trebamo emocionalnu podršku.

Kad i sami osjećamo emocionalnu preopterećenost, pronađimo osobu koja će slušati nas i koju ćemo slušati mi. Primjerice četvrtkom navečer 20 minuta porazgovarajte s nekim kome doista možete sve izreći što se u vama kuhalo. Dijete definitivno nije ono koje to treba slušati. Stvarajte kvalitetan odnos s djetetom. Svi tražimo XYZ metode, ali što kad bismo samo naučili slušati i pustili situaciju onakvom kakva jest u trenu kad smo svi rastrojeni?

Ne postoji univerzalno pravilo i univerzalna metoda koja će kod svih isto djelovati. Ovo što pišem djeluje u mom radu s djecom, kao i u odgoju moje djece. Na vama je da slušate i vidite kako dijete reagira, a za individualnu procjenu uvijek mi se možete javiti putem kontakta na web stranici https://jasmina.hr/kontakt/.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.