Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Realno roditeljstvo

Odgajamo li samopouzdanu djecu ili djecu koja će se jednog dana boriti sama sa sobom?

Lažna podrška djetetu je isto kao i nikakva. To je primjerice kad dijete hvalite, a znate u sebi da to neko djelo ili aktivnost koje je dijete napravilo uopće nije za pohvalu.
Objava 23. veljače 2021. 0 komentara 3609 prikaza
FOTO: pexels.com
FOTO: pexels.com
Ako sami ne nosimo pozitivnu sliku o sebi i nismo uvjereni u svoje sposobnosti, teško da ćemo iskreno moći pomoći i našem djetetu.

Zamislite sebe kako nad vama stoji šef koji vam cijelo vrijeme govori kako morate napraviti svoj posao, prigovara vam za svaku pogrešku, govori vam da ste nepismeni jer ste napravili nekoliko tipfelera u svojem dokumentu ili ste nesposobni jer ne znate pogoditi koliko slatku kavu pije svako jutro. S jedne strane u vama se stvara bijes i zamišljate kako iste ga mogli katapultirati u svemir, a s druge strane ste nemoći jer znate da trenutno ne možete ništa jer vam taj posao treba.

Zamislimo sad situaciju na drugačiji način. Vi se trudite raditi svoj posao, oduševljeni ste kako radite, uvijek imate neke nove ideje i ambicije. Ali... Vaš šef je usporen, nezainteresiran za ono što vi govorite, uvijek kad dolazite kod njega da mu se pohvalite za uspjeh koji ste napravili za tvrtku on samo gleda u mobitel ili u računalo, kratko odgovara i ne pokazuje neko osobito uzbuđenje. To vas rastužuje i frustrira te se pitate zašto se uopće trudite, ako on ne vidi vaš uspjeh. Kad krenemo razmišljati na ovakav način, najlakše se stavimo u situaciju svojeg djeteta.

Kod prvog šefa sigurno ćete kad tad puknuti i iskazati bijes tamo gdje ne treba ili se razboljeti, a kod drugog šefa često je moguće da ćete zapasti u anksioznost i nemotiviranost. Naravno ne mora uvijek biti tako, postoje osobe koje su toliko otporne i same po sebi ojačane da ih takve situacije ne bi dugo frustrirale i brzo bi promijenile svoju radnu okolinu. Međutim, sad ne pričamo o tim osobama nego o situacijama.

Nerijetko se u obitelji desi da se naša uvjerenja, stavovi i vrijednosti prenose i na našu djecu. Tako ako i sami ne nosimo pozitivnu sliku o sebi i nismo uvjereni u svoje sposobnosti, teško da ćemo iskreno moći pomoći i našem djetetu. Lažna podrška djetetu je isto kao i nikakva. To je primjerice kad dijete hvalite, a znate u sebi da to neko djelo ili aktivnost koje je dijete napravilo uopće nije za pohvalu.

Kako će dijete jednog dana onda reagirati na neuspjeh ili na činjenicu da uvijek nije sve u redu i da ga neće svi iz okoline hvaliti za sve što radi? Pretpostavljate, loše. Javit će se egocentrizam ili teški emocionalni ispad kad se dijete suoči s takvim izazovom.

Što onda sa samopouzdanjem djeteta? Možemo li mi doista graditi djetetovo samopouzdanje?

Prvo, kako god to više nama svima išlo nad uha van, prvo moramo sagraditi svoje samopouzdanje i samopoštovanje. Ne možemo napraviti dobre temelje za djetetovo samopouzdanje, ako ga ni sami nemamo.

Dugih godina sam se borila s niskim samopouzdanjem. Bila sam izrazito samokritična, nisam si dozvoljavala pogreške, a kad bih pogriješila vrijeđala sam samu sebe i bila naporna sama sebi. Razmišljala sam uvijek da nisam dovoljno dobra, da su svi drugi bolji od mene. Nisam vjerovala da neku stvar mogu napraviti dobro i danima bih razmišljala o pogrešci koju sam napravila, a na dobre stvari kojih je bilo više uopće nisam stavljala fokus.

To sve se odrazilo na moje prvo dijete. Bila sam kritična prema njemu, zbog izgleda, zbog jela, zbog ponašanja i sve mi se to vratilo kad je i sam o sebi počeo tako misliti i kad je zbog toga u vrtiću i školi imao problema s vršnjacima koji su ga neprestano zadirkivali, a kod rješavanja školskih obaveza uvijek je smatrao da nije dovoljno dobar, pa je sam sebe kritizirao.

Sva sreća da smo mi to promijenili i radili na tome, tako da je sad takvih situacija sve manje, a on se sve više zna nositi s navedenim situacijama. Drugi sin i sada naša djevojčica već imaju bolje samopouzdanje jer su rasli u okruženju gdje se više nije toliko kritiziralo i gdje se je dozvolilo djeci da i ona sama naprave neke stvari. Nas je situacija s prvim sinom naučila što nam dugoročno nikako ne ide na ruku i zato ovo i pišem.

Kad reagiramo na vrijeme uvijek si možemo olakšati posao za kasniji odnos s djetetom, ali i pomoći samom djetetu da se osjeća voljeno i prihvaćeno, da bude samouvjereno i ponosno na ono što može učiniti, da ima pozitivne misli o sebi i da vjeruje su sebe.

To ne znači da moramo njegovati popustljivost, nego da s djecom učimo što jest, a što nije u redu. Isto tako to ne znači da moramo vršiti nad djetetom takvu kontrolu da dijete jednog dana ni u školu samo neće moći ići od straha, nego da s djetetom prolazimo situacije koje su u redu, a koje nisu. Razgovor i otvorena, asertivna komunikacija u tome uvelike pomaže. Maknite se od vrijeđanja djeteta i govorenja djetetu ono što ni sami nikad ne biste htjeli čuti. Ono što svakom roditelju koji mi kaže da ne zna kako da s djetetom razgovara, da ga/nju dijete vrijeđa i naziva pogrdnim imenima, postavim pitanje: „Jeste li se izborili za sebe? Jeste li djetetu jasno i glasno rekli da vi niste to što ono vama govori?“ Sigurna sam da znate odgovor. Nisu. Sve je u nama. Koliko god je to teško prihvatiti, sve je u nama.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.