Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Realno roditeljstvo

Prošlost neka bude učitelj našem roditeljstvu, nikako pravilo kojem se stalno vraćamo

Uvijek sam imala razlog i izgovor zašto se ponašam prema djeci kao da nemaju pravo biti djeca.
Objava 23. ožujka 2021. 1 komentara 292 prikaza
FOTO: pixabay.com
FOTO: pixabay.com
U jednom trenu shvatiš da su to sve samo izgovori i ako okreneš na drugu stranu priču vidiš da su to situacije koje su te ojačale.

Ponekad mi roditelji zapnemo u prošlosti kad je u pitanju odgoj naše djece. Međutim, vrijeme je da prošlost ostavimo iza nas. Kako to mislim? Ovdje svakako ne mislim na to da se ne trebamo sjećati ničega iz naše prošlosti i da ne trebamo učiti iz onoga što smo sami kao djeca prošli. Ovdje mislim da onaj dio kad roditelj u svojem odgoju uskače u zonu gdje je žrtva svoje prošlosti i ne zna ili ne želi izaći iz nje. Pa tako kad zagusti ili kad krene s neprimjerenim odgojnim metodama, govori kako ne zna drugačije jer eto nije bilo dovoljno ljubavi u obitelji kad je on ili ona bio/bila mala. Isto tako zadrži se u onom viđenju sebe kao žrtve koju se je fizički maltretiralo, kažnjavalo za svaku stvar.

Tako sam i sama dugo vremena krivila odgoj svojih roditelja jer sam kao mlada majka puno vikala i živčanila. Zatim mi je krivo bilo to što su me u srednjoj školi neke osobe ismijavale. Nakon toga kriva mi je bila djedina smrt, pa ubojstvo najboljeg prijatelja. Stalno nešto. Uvijek sam imala razlog zašto se ponašam prema djeci kao da nemaju pravo biti djeca. To je bila situacija kad su sinovi bili manji, negdje do njihove treće godine. Taj način sam zadržala do dana kad me nije zadesio meningitis. U tom trenu, ležeći bez snage i života na bolničkom krevetu i spojena na aparate, rekla sam samoj sebi: „samo da mi djecu odgaja netko tko će ih postaviti na stabilne noge, a ako ovo ipak preživim neka budem ja ta koja će ih postaviti na stabilne noge i na svojem primjeru učiti druge kako da isto učine.“

Sad, 6 godina kasnije i s još jednim djetetom, djevojčicom, pitam sebe, je li doista trebalo doći do pitanja života i smrti da se nešto promjeni? Očito jest. Kod nas ljudi obično tako bude. Ne moramo se maknuti iz te neke zone poznatoga dok ne zagusti ili dok nije u pitanju nečiji život. Znam da je najlakše biti u tom nekom stanju gdje te svi glade po glavi i govore ti kako si jadna jer si sve to morala preživjeti, usput i izgubiti dijete, pa si žrtva i ti zapadaš u sve veću depresiju, a oni se hrane tom tvojom tugom jer njima isto odgovara da si tu, a ne negdje na boljem mjestu.

Međutim, u jednom trenu shvatiš da su to sve samo izgovori i ako okreneš na drugu stranu priču vidiš da su to situacije koje su te ojačale. Koje su te natjerale da se zainatiš i još jednom probaš, pa još jednom, pa još jednom. I tako sto puta, kako god da bilo, koliko god da padaš, eto te, opet si tu. Zašto onda ne to okrenuti u svoju korist? Digneš se, nađeš dobrog terapeuta s kojim proradiš na dubokim emocijama. U današnje doba više nije tabu tema pričati da si potražila pomoć psihoterapeuta, jer je to postala potreba i stvarnost. Možeš s prijateljicama i dragim osobama pričati o svemu, ali za neke stvari treba ti stručna osoba koja te može uputiti. Pravi terapeut neće dozvoliti da doživotno ovisiš o njemu, nego će te postaviti na noge, da sama znaš raditi korake unaprijed, a on će ti biti oslonac.

Naravno da će na ovaj tekst netko kolutati očima, netko će se pronaći u njemu, a netko će čak i pustiti suzu. I to je sasvim u redu! Jer je naše pravo da reagiramo na sadržaj koji je javno dostupan kako želimo, ali nije u redu da izvrijeđamo nekog samo ako nam se njegovo mišljenje ne sviđa. Kad sam se maknula od takvih stvari, kad sam prestala biti zanovijetalo koje mrmlja u bradu za sve moguće, jednostavno sam se preporodila i maknula od onih čudnih uvjerenja da su svi živi sve krivi.

Želimo li naučiti djecu da budu samopouzdana, da razvijaju samopoštovanje, da znaju primjereno komunicirati, ako ni sami kod sebe to ne njegujemo? Kad i griješimo, neka, pa svi mi griješimo, ali neka nam to opet bude škola za neku pouku koju smo naučili. Samo nemojmo sebe uloviti u vječitu zamku da se izvlačimo na prošlost. Kao meni je bilo tako u prošlosti, pa sad ja jadna ne mogu drugačije. Možeš! Možeš! Boli gadno, ali možeš! I na kraju dana, leći ćeš mirna jer znaš da si taj dan provela s djecom na način kako si htjela, a ne kako je prošlost govorila da bi trebala.

  • Clarisse:

    Poticajan tekst. Hvala autorici. Trebalo mi je ovako nešto.