Često razmišljam u posljednje vrijeme o tim famoznim granicama. Kako smo mi roditelji zapravo uvijek u nekoj kolotečini kako ispravno postaviti granice, kako se nositi s određenim ponašanjem djeteta, pa se preispitujemo gdje smo pogriješili jer djeca nisu uvijek onakva kako mi ili okolina očekujemo. Ok, hajdemo sad zastati i prije nego glava eksplodira od muke jer se opet priča o teškoj temi, vidjeti gdje smo mi u cijeloj toj priči.
Imamo li mi postavljene svoje granice?
Znate onu jednu prijateljicu koja vas stalno zove i kuka koliko joj je teško i treba joj pomoć? Vama u glavi glasić govori da je sad već stvarno dosta i da 10 godina slušate iste priče. Bili ste super i uvijek spremni pomoći, ali vidite da ona po tom pitanju ne poduzima ništa. Međutim, umjesto da slušate svoju podsvijest, vi ponovno govorite kako je žalite i da ćete joj pomoći što joj treba.
Baš i nismo ovdje postavili jasnu granicu, zar ne?
Drugi primjer može biti kad vas netko moli da za njega ili nju obavite neki posao. Nemate vremena i silno želite odbiti, ali onda opet u vama proradi ono uvjerenje da nije pristojno odbiti pomoći nekome jer ipak su nas odgajali da će nas sustići kazna, ako budemo bahati i ne budemo pomagali uvijek svima. Tad preuzmete obavezu i napravite je umjesto te osobe, iako znate da će vas koštati živaca, a vjerojatno dugoročno i narušenog zdravstvenog stanja.
Zašto navodim ove primjere?
Jer su to samo dva s kojima se mnogi ljudi danas susreću, a ima ih još more takvih.
Jednostavno nas je netko uvjerio da je sebično postaviti vlastite granice, reći kad je dosta i kad više ne želite ići protiv onog svog glasa koji nam govori da je vrijeme da se pobrinemo za sebe.
Kako možemo očekivati da ćemo u odgoju vlastite djece postaviti jasne granice, ako ih sami sebi ne možemo postaviti? Djeca svakodnevno gledaju naše postupke, upijaju naše osjećaje i manire kao spužvice i nerealno je očekivati da se djeca ponašaju drugačije od nas. Kao rezultat dešava se da nam i vlastita djeca idu na živce jer se ponašaju na način koji ne možemo podnijeti, a zapravo nismo ni svjesni da u njima gledamo svoje ponašanje i osobu kakva jesmo ili kakva bismo trebala biti.
Djeca često imaju više hrabrosti suprotstaviti se našim prohtjevima, nego mi tuđima.
Je li onda vrijeme da dopustimo djeci da i ona nas nešto nauče? Ili je možda došlo vrijeme gdje moramo shvatiti da ne možemo popravljati druge, nego izričito samo sebe?
Sljedeći tjedan napisat ću vam priču o načinima postavljanja osobnih granica i kroz što sve u tom periodu prolazimo, kako se osjećamo i zašto je važno da izdržimo do kraja. Bit će to odličan uvod u novu godinu. Sad vam želim da promislite o tome, stavite na papir situacije koje vas ljute, rastužuju ili opterećuju kad vas netko za nešto zamoli, a vi to ne želite obaviti, no ipak pređete preko svoje volje. Sačuvajte taj papir negdje. Slobodno mi se i javite, želite li da zajedno prođemo tu temu. Svakako vas pozivam da sljedeći tjedan pročitate kako sam ja postala svjesna i otvorila oči. Realnost je drugačija nego se priča.
