Blogosfera Globalni semafor

Antifašizam pod povećalom

Objava 14. srpnja 2017. 0 komentara 196 prikaza
Pier Paolo Pasolini
Pier Paolo Pasolini
Pasolini

U hrvatskom se medijskom prostoru u povodu obilježavanja Dana antifašističke borbe javljaju povjesničari iz lijevoga i desnoga tabora koji u očekivanoj i već pomalo dosadnoj polemici brane svoje prilično ideologizirane pozicije. Ove su se godine te raspre još više razbuktale najavom da će biti uklonjeno ime Trg maršala Tita. Postaje žalosno da stalno svjedočimo pobrojavanju partizanskih i ustaških žrtava, dok ostaje po strani ono što inozemni povjesničari, pa i politolozi, sociolozi…, kažu o fenomenologiji antifašizma, primjerice o rekontekstualizaciji suvremenog antifašizma i njegova doprinosa teoriji političkih ideja ili pak povijesnoj teoriji. S obzirom na ta pitanja u Hrvatskoj sve pomalo nalikuje na monolog gluhih koji imaju bipolarne predispozicije hagiografa sklonih veličanju svojih legendi, ikona i retoričko-diskurzivnih špranci.

Doduše, naučili smo biti svjedoci velikih transformacija od 90-ih godina 20. stoljeća, kada su poneki sociolozi, povjesničari i politolozi, veliki hagiografi i štovatelji lika i djela Josipa Broza Tita, postali najvećim ljubiteljima lika i djela Franje Tuđmana, dok su obrasci razmišljanja i ponašanja, odnosno cijeli kategorijalni aparati, ostali netaknuti u svojoj dogmatskoj naravi. No rasprave o domaćem titoističkom antifašizmu zahtijevaju znatno širu i višeslojnu raščlambu te dijakronijsku analizu, kako bi se mogao mjerodavno razaznati razvoj epistemologije suvremenog antifašizma. To bi nadalje omogućilo smještanje toga fenomena u kontekst europskih ideja i događanja u sadašnjemu trenutku, kada militantna mobilizatorska paradigma antifašizma doživljava ideološko-politički sumrak.

Treba podsjetiti da je Tito postao politička ikona ne samo domaće antifašističke scene nego i šezdesetosmaške eurokomunističke ljevice. Zbog toga je najava promjene imena Trga maršala Tita na neki način udarac za cjelokupnu antifašističku naraciju i mitove koji su se desetljećima temeljili na povijesnim falsifikatima. Jedan od primarnih tendencioznih argumenata antifašista jest da je Tito oslobodio Istru i Dalmaciju od fašističke Italije. Moglo bi se paušalno replicirati da je takav antifašizam završio strašnim ratnim zločinom – naime, više od 17.000 Talijana i čakavskih Hrvata u poratnoj Istri pobacali su Titovi partizani u jame (fojbe). U Istri su takvi ratni zločini počinjeni u svibnju i lipnju 1945, kada partizani dolaze sve do Trsta, a etničko čišćenje Talijana na tom se prostoru nastavilo sve do 1947, kada su Pariškim mirovnim ugovorom završena ratna djelovanja.

 INSTRUMENTALIZACIJA POVIJESNOG ANTIFAŠIZMA 

Aktualne rasprave o pitanju vjerodostojnosti i opstojnosti političkog antifašizma daju nam uvidjeti da se primjerice u Francuskoj unutar intelektualnih krugova već govori da će „2017. biti obilježena agonijom antifašizma“, kako je napisao novinar Jean Birnbaum u listu Le Monde diplomatique od 2. svibnja 2017. Ta borba, koja je nekoć mobilizirala mase iznad ideoloških i stranačkih pripadnosti, danas se suočava s obrnutim procesom delegitimacije. Glavna je kritika upućena antifašističkom ustrajavanju na iluzornom traganju za fiktivnim fašizmom i previđanju okolnosti da je na međunarodnu scenu stupio radikalni islamizam, koji su poslije antifašistički tenori pokušali pretvoriti u apsurdnu kategoriju „islamofašizma“, ispražnjenu od ikakva realnog značenja.

S druge su se strane ljevice distancirali od klasične antifašističke tematike da bi se usredotočili, kao što je to slučaj kod filozofa Alaina Badioua, na kritiku kapitalističkoga parlamentarizma, hegemonije banaka i neoliberalnoga financijalizma, pojave koje istodobno kritizira i radikalna nacionalna desnica. Ono što se danas paušalno naziva Antifa, kao suvremeni oblik antifašističkog aktivizma, na globalnoj je razini rezultat mutacije iz povijesnog antifašizma u militantni ideološki motiviran globalizirani antifašizam u obliku anarholijevoga radikalnog neorganiziranog međunarodnog pokreta koji obuhvaća niz lokalnih aktivističkih skupina, čija je svrha, kako običavaju isticati, „suprotstavljanje fašističkim i nacionalističkim idejama, aktivnostima i organizacijama“. Taj pokret obuhvaća heterogene skupine: od antifašističkih radikalnih organizacija poput RASH-a (Red and Anarchist Skinheads), Redskina (komunistički skinheadsi) ili SHARP-a (Skinhead Against Racial Prejudices), a također obuhvaća dijelove altermondijalističke i antikapitalističke struje koji su osnovali pokrete i antifašističke skupine (primjerice pariška grupa Red Warriors).

Gilles Vergnon, profesorica povijesti u Lyonu i autorica djela Antifascisme en France smatra da suvremeni antifašizam nije strukturiran ni organiziran pokret, nego heterogeno idejno strujanje koje zagovara radikalni antinacionalni aktivizam, što isključuje svaki oblik suradnje s liberalnom ljevicom i desnicom. Za razliku od povijesnog antifašizma, koji se u Drugome svjetskom ratu borio protiv talijanskoga fašizma i njemačkog nacizma, suvremena Antifa zagovara ekstenzivno i ideološko interpretiranje tzv. „fašističke pozicije“ proširujući područja aktivizma na ekologiju, borbu protiv seksizma, homofobije itd. Polazeći od utopijskoga stajališta neprestane emancipacije i autonomije, Antifa pod krinkom ukidanja dominacijskih odnosa, hijerarhije i autoritarnosti nastoji provesti dekonstrukciju patrijarhalnoga tradicionalnog društvenog modela.

 MITSKA DIMENZIJA

Talijanski povjesničar Renzo De Felice izazvao je žustre polemike i skandale u talijanskom antifašističkom intelektualnom establišmentu nakon što je u drugoj polovici 1960-ih objavio biografiju Benita Mussolinija u više svezaka, gdje iznosi tezu da je fašizam činio talijansku političku kulturu koja se razvijala unutar borbe za nacionalno buđenje i ujedinjenje. Fašizam je prema mišljenju De Felicea lijevi radikalizam koji je imao revolucionarni karakter, što objašnjava zašto su široke talijanske mase pristale na fašizam. De Felice je smatrao da je upravo zbog takve ideje „konsenzusa“ većina Talijana prigrlila fašizam, a to je mišljenje poslije prihvatio i jedan od antifašističkih vođa Giorgio Amendola, s time da nije govorio o aktivnome, nego o pasivnome pristanku masa uz fašizam.

Renzo De Felice ponajprije ističe mitsku dimenziju antifašizma, gdje se antifašizam prikazuje kao „mit otpora“: Italija je mahom prigrlila fašizam i ne treba uveličavati njezinu ulogu u otporu i antifašizmu. Povjesničar Claudio Pavone preuzima slične teze u povijesnome eseju koji govori o građanskome ratu i pokretu otpora (Una guerra civile. Saggio storico sulla moralità nella resistenza) gdje, premda je bio talijanski partizan, relativizira ulogu antifašizma. Nadalje, američki je povjesničar Alan L. Nothnagle analizirao razvoj antifašizma u istočnoj Njemačkoj u djelu Building the East German Myth: Historical Mythology and Youth Propaganda in the German Democratic Republic, 1945–1989, gdje iznosi tezu da je Njemačka socijalistička ujedinjena partija (SED) izgradila stabilnost i političku legitimnost na četiri mita, od kojih je jedan antifašizam – nastojalo se prikazati komunističku partiju kao avangardu antifašističke borbe, pri čemu kritika nije bila uperena samo protiv fašizma nego i protiv konzervativne desnice i neoliberalne desnice.

Već u 30-im godinama 20. stoljeća književnici i mislioci poput Georgea Orwella proročanski ustanovljuju kako je antifašizam instrumentaliziran od komunističkih stranaka, da je postao glavna kontrarevolucionarna snaga i da komunisti koaliraju s buržoaskim reformistima kako bi diskreditirali sve ostale istinski revolucionarne političke snage. Francuski novinar i esejist Jean Sévillia smatra da maniheistička instrumentalizacija antifašizma od strane francuskih komunista ima za svrhu relativiziranje komunističkih zločina te opovrgava tezu o asimilaciji antikomunizma s fašizmom. Alain Finkielkraut poslije ističe da je antifašizam teško korumpiran. Ideološku i političku instrumentalizaciju ideje antifašizma dobro ilustrira činjenica da je u komunističkim zemljama Europe pojam „antifašizam“ službeno korišten kao opreka političkom uređenju u kapitalističkim zemljama Zapada koje se tom pseudologikom poistovjećivalo s fašizmom; vlasti DDR-a Berlinski zid nazivale su „antifašistički obrambeni zid“ (njem. antifaschistischer Schutzwall) da bi spriječile bijeg stanovništva na slobodni Zapad.

 PASOLINIJEVA I SLOTERDIJKOVA KRITIKA ANTIFAŠIZMA

Pierre-André Taguieff, francuski filozof i politolog, smatra da antifašizam pripada u „maniheizam sakralnih figura“, a Taguieffov sunarodnjak geograf Christophe Guilluy drži da je antifašizam postao „klasno oružje“ što zasjenjuje socijalne probleme te u tom smjeru služi kao eskapizam koji osiromašuje kontekstualnu misao i onemogućuje suočavanje sa suvremenim problemima migracija, nesigurnosti i gospodarskom krizom. Najoštrije kritike antifašizmu upućuje talijanski filozof, scenarist i uvjereni komunist Pier Paolo Pasolini; on je 1974. napisao: „Osobno sam uvjeren da je pravi fašizam ono što sociolozi nazivaju potrošačko društvo. U stvarnosti smo se ponašali s fašistima kao rasisti: htjeli smo iluzorno i bijedno misliti da su fašisti predestinirani biti fašisti, a znali smo svi, premda smo to skrivali, da je većina mladih ljudi odlučila postati fašistima igrom slučaja te da je bilo riječi o iracionalnoj gesti i volji. Ali nitko od nas nije s njima razgovarao, nego smo ih olako predstavili kao inkarnaciju zla.“

Pasolini priznaje da je antifašizam poslužio kao simbolički i ideološki mehanizam za etiketiranje, za prozivanje fašista kao utjelovljenja najvećeg zla. Epistemološku poveznicu i srodnost između antifašizma i post-totalitarnoga liberalno-lijevog jednoumlja najbolje raščlanjuje njemački filozof Peter Sloterdijk u djelu Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, gdje ističe: „Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ‘antikomunizam’, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima.“ Vješto recikliranje bivših pripadnika komunističke nomenklature u liberalnu antifašističku demokratsku elitu u postkomunizmu Sloterdijk nadalje opisuje kao svojevrsnu „jezičnu igru“: „Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i poslije u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena – s dugoročnim djelovanjem koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih supkultura Zapada, naročito u Francuskoj i Italiji. Nije pretjerano kazati da je bijeg radikalne ljevice u ‘antifašizam’ najuspješniji manevar jezične politike 20. stoljeća.“

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.