Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Baudrillard i viralno doba korone

Virusna prijetnja na jedan način strukturira, jer prisiljava "socijalno tijelo" da ponavlja simulacijske vježbe u stvarnom vremenu kako bi se kontroliralo njihove razorne učinke.
Objava 10. rujna 2020. 0 komentara 461 prikaza
Baudrillard
Baudrillard
Baudrillard

U općoj  svakodnevnoj informacijskoj kakofoniji vijesti, proturječnih analiza, statistika, brojki glede Covida-19, kako se ne osvrnuti na još uvijek  aktualne  teze  Jean Baudrillarda, i autora  djela „Simulacija i zbilja“ ali i filozofa viralnosti, koji  je predvidio  da će virusno kruženje digitaliziranih informacija na kraju zamijeniti stvarnost,  što i anticipira da smo u slučaju medijske informacijske hipertrofije glede korona virusa,  i te kako uronjeni u takvu viralnu stvarnost. 

Naravno Baudrillard nije medicinski ili pak epidemiološki dijagnostičar, ali je dovoljno  konzultirati  google, društvene mreže ili pak vijesti svjetskih kanala, kako bih se brzo utvrdilo  potpunu nepovezanost između pruženih informacija u javnosti ili  na mrežama i  realne stvarnosti na terenu. I u tom pogledu Baudrillard se dokazuje kao vješti dijagnostičar epidemije informacijskih virusa na dnevnoj bazi koja produbljuje nepovezanost i sve veći jaz  između virtualnih subjekata i stvarnosti . 

U doba  post-istine kada  je istina zastarjela kategorija i kada sveprisutni globalni mediji lišenih obveza potrage istine, medijska viralnost u informacijskom tretmanu Covida-19, odražava stanje „hiperrealnosti“:  ne radi se o lažnim informacijama („lažnim vijestima“), već o neselektiranim, nehijerarhiziranim informacijama koje često utječu na donošenje političkih  sanitarnih mjera i koji odgovaraju na emocije povezane s digitalnim i informacijskim svijetom, a ne sa stvarnim svijetom. Viralnost je, kaže nam Baudrillard, „patologija zatvorenih krugova, integriranih krugova, promiskuiteta i lančane reakcije.„

„Virusno gostoprimstvo“

Istina je da je Covid-19 eminentno globalni virus koji ujedno i razotkriva imunološku deficijenciju same tehnomorfne globalizacije i globaliziranog društva rizika. Svaka pandemija ima dvije dimenzije: pan obuhvaća cijelu  životnu površinu zemlju  i demos, sve ljude. . Jean Baudrillard govori o „virusnom gostoprimstvu“ koje su ljudi  na globalnoj razini nesvjesno pružili za nastajanje i širenje virusa. 

Globalizirano potrošačko društvo, kult neograničenog tehnološkog napretka, iscrpljivanje prirodnih resursa i globalno zagađenje kao i genetske manipulacije, čine  armature našeg „virusnog gostoprimstva“, u kojem se danas nastanjuje i mutira korona virusi. Taj isti virus koji kolonizira sve pore društvenog života nastaje kao kontra-punkt proces neprestane imanentizacije i statističke kvantifikacije, viralizacije „integralne stvarnosti“, produkcije post-čovjeka, "integralnog čovjeka" koji je sagledan  i korigiran genetikom i  kloniranjem, umjetnom inteligencijom, digitalnom visokom vjernošću, virtualnim slikama .

Zarazni  strah

Medijska diseminacija katastrofizma je pretvorila pandemiju u grandiozni, planetarni  događaj, a kontakt sa stvarnošću je izgubljen  i zamijenjen prizorom zastrašujuće fantazmagorije bez jasnih i pouzdanih  orijentira. Širenjem viralnog straha, virus se pretvorio u novi  društveni, politički i medijski proizvod, otvoren za sva nagađanja, špekuliranja  i razne hipoteze. Stanovnici modernih, razvijenih zemalja, vratili su u doba velikih strahova srednjeg vijeka, potaknuti s gomilom ažuriranih svakodnevnih podataka i brojki  koje se odvijaju u repetitivnom  narativu koji čini epidemiju jedinstvenim tragičnim događajem. 

Odjednom otkrivši zdravstvenu učinkovitost restriktivnog i autoritarnog kineskog modela i drugih neliberalnih režima, zapadne liberalne  i nominalno demokratske države podlegle su  istinskoj viralnoj i informacijskoj epidemiji, koja napada masovne afekte i osjećaje,  kako olakšali "progutanje pilule" mnogih ograničenja temeljnih sloboda: ograničenja slobode kretanja, slobode okupljanja, karantene itd.  Već od doba Hobbesa, Makijavelija,  poznato je da se svaki politički poredak temelji na  instrumentalizaciji straha,  kao jedna od konstanta političke povijesti  za pridobivanje pasivnog pristanka masa i javnog mnijenja. Ovdje nije riječ o strahu od gubitka pristupa Internetu, Facebooku ili Netflixu, već, u slučaju pandemije o paničnom viralnom strahu od zaraze koji mutira u strah od potencijalno zaraznog "drugog", egzistencijalni strah od blokirane i nepremostive budućnosti.

Viralni i zarazni strah se razlikuje od običnog straha zbog njegovog medijskog svakodnevnog isceniranja koji sve više i više  informacijski regulira pandemiju,  poput  globalnog spektakla koji omogućava predodžbu u društvu, kako je njegovo uništavanje onemogućeno zahvaljujući trenutnom razmještanju nevjerojatne snage sanitarne zaštite. Drugim riječima, stvara se raskorak između viralnog straha i medijske histerizacije i realnog stanja opasnost zaraze. Naime pandemija otkriva arheologiju suvremenih društava privremeno ih dovodeći u stanje nereda. 

Poduzimanje sanitarnih mjera zaštite i gesta-barijera protiv zaraze, je poput ponavljanja simulacijske vježbe. Sam strah zagovara virusni oblik, jer on se može širiti na isti način kao i virus. Ovo je temeljni stereotip  ljudske arheologije: mimetički odnos između  usvojenih mjera-ponašanja za odbijanje virusnog straha i metoda kontaminacije virusom,  odnos koji ponovno aktivira instinkt očuvanja. No što su  metode i sredstva za prevenciju razmetljiviji kako bi se „humaniziralo virus“, to više povećavaju brzinu širenja kolektivne tjeskobe.

Percepcija i samo razumijevanje tog virusnog fenomena koji poremećuje sliku svijeta na globalnoj razini, oscilira između iracionalnog straha i slijepog pokoravanja tzv.znanosti i svim sanitarnim mjerama, i iracionalne paranoične negacije. Međutim, treba  uvijek imati na umu da u doba snažnog utjecaja medija i mogućnosti društvenom inženjeringa, postoji raskorak između opipljive realnosti u realnom svijetu i narativ događaja koje serviraju u javnosti službeni mediji. 

Tu smo u središtu medijske histerizacije  koja generira u društvu razornu kognitivnu disonancu kada  unutarnja napetost svojstvena čovjekovom sustavu misli, vjerovanja, osjećaja i stavova, međusobno se sukobljava.  Unutar takvog mentalnog konfliktnog  stanja, pojedinci suočeni s inflacijom često proturječnih informacija,   doživljava šizofreno iskustvo  sukoba između nekompatibilnih  vjerovanja.

Virusna prijetnja  na jedan način strukturira,  jer prisiljava "socijalno tijelo" da ponavlja simulacijske vježbe u stvarnom vremenu kako bi se kontroliralo njihove razorne učinke. Jer ustrajna bliska prisutnost opasnosti od smrti, koja proizlazi koliko iz vidljive demonstracije mjera predostrožnosti, toliko i iz skrivene tjeskobe koju izazivaju, održava virtualni oblik straha. 

Stopa pojave i nestajanja epidemija sugerira da je ta virusna snaga i dalje latentna, kao komponenta samog opstanka čovječanstva. Svaka katastrofa vraća u kolektivni  arhaični mentalni sklop, tako da se svaka racionalna logika koja upravlja odabirom mjera predostrožnosti odmah suočava s tim imaginarnim i katastrofičnim mentalnim širenjem prijetnji. Dakle, fenomen zaraznog straha sada strukturira i obilježava naše načine postojanja i razmišljanja, naše kulturne i društvene načine življenja. U naše vrijeme, i prvi put u povijesti čovječanstva, virus je postao mentalna kategorija.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.