Blogosfera Globalni semafor

Big Other i generacija "imam prava"

Nije ni čudo da se mnogi protagonisti šezdesetosmaške generacije ljevice danas vraćaju konzervativnijim stajalištima pa ih u Europi stoga nazivaju Novim reakcionarima.
Objava 02. srpnja 2018. 1 komentara 613 prikaza
Foto: Screenshot Facebook
Foto: Screenshot Facebook
68 generacija

Sve zablude ‘68.

I ovoga puta treba ustanoviti kako Hrvatska prednjači u bizarnostima, po čemu se razlikuje od drugih država članica EU-a. Hrvatska je možda jedina država koja i ove godine sufinancira novcem hrvatskih građana (Grad Zagreb i Ministarstvo kulture) festival koji sve više poprima oblik aktivističke i stranačke manifestacije radikalne Nove ljevice, što je i razvidno kroz politički background gostiju, među kojima su i brojni članovi aktivne Četvrte trockističke internacionale i Europske ujedinjene ljevice.

Tu su istaknuti ljevičari iz europskih zemalja: Gabi Zimmer, Helmut Scholz, Stefan Eck, Miguel Urbán Crespo, Yiannis Bournous. Uz njih su vodstvo Nove ljevice, Radničke fronte, Prava na grad te gosti Subversive Foruma: Catherine Samary, Catarina Príncipe, Ian Parker, Alex Merlo, Eulàlia Reguant i David Conliffe. Publika se može zapitati gdje je u tom smislu doprinos širenju kulture dijaloga i pluralizma mišljenja unutar takve militantne, često karikaturalno ideologizirane atmosfere?

Po istim principu i uhodanoj špranci postavlja se hipotetičko pitanje bi li, ili zašto ne bi, sutra hrvatske institucije jednako sufinancirale festival europske desnice na kojem bi bili ugošćeni predavači i desni intelektualci iz grčke stranke Zlatna zora, Alternative za Njemačku ili pokreta Casa Pounda iz Italije. Tako bi se provjerila njihova ideološka nepristranost u dodjeljivanju financijskih sredstava.

Poetska pravda ili nirnberški komunizam

Ovogodišnje izdanje Subversive Festivala stavljeno je pod neoromantičarski revolucionarni moto „Borba za slobodu i poetska pravda“. Ne znam što je „pjesnik“ odnosno organizator iz Nove ljevice htio reći, no unatoč tomu što je naslov pomodarski i romantičan, treba podsjetiti da na pojam poetska pravda nailazimo već u Aristotelovoj Poetici. Prema Aristotelovu mišljenju pjesništvo je superiorno povijesti jer ono pokazuje što se treba nužno dogoditi. Isti se pojam javlja i kod Cicerona, koji kaže kako je čisti i iskonski razum onaj koji je u skladu s prirodnim vječnim zakonima te da će čovjek koji krši takve zakone neminovno biti kažnjen.

Pojam poetska pravda na području književnosti prvi je put primijenio engleski teoretičar književnosti Thomas Rymer u 17. stoljeću u djelu The Tragedies of the Last Age Considered, u kojem pod pojmom poetic justice sugerira ponašanje koje nosi alegoriju pobjede dobra nad zlom. Zapravo, poetsku pravdu najbolje je oslikao Dante Alighieri u Paklu, dijelu Božanske komedije. Tamo je poetska pravda nadnaravna i ujedno imanentna pravda koja uvijek sustiže počinitelja zlodjela. Stavljajući sintagmu poetska pravda zajedno s iluzornim i već pomalo otrcanim sloganom borba za slobodu u naslov 11. izdanja Subversive Festivala protagonisti domaće Nove ljevice zapravo slave oksimoron; nekritički se drže klasične ljevičarske predrasude da je totalitarni oblik sovjetskog pa i jugoslavenskog socijalizma (birokratizacija, represija, dogmatizam) bio samo kobna nepoželjna nesreća.

Ako je Danteova izreka da je „put u pakao popločan dobrim namjerama“, trebalo bi se onda objektivno zapitati hoće li se s obzirom na to da je komunizam prouzročio više od sto milijuna žrtava (uključujući žrtve Pola Pota i žrtve kineskoga komunizma), on imati svoj nirnberški proces. Hoće li komunizam sustići poetska pravda? Je li takva pravda zadovoljavajuća za žrtve?

S određenom povijesnom distancom i unatoč slomu komunizma koji se dogodio padom Berlinskoga zida, treba se zapitati što nam taj sociološki i politički fenomen buržoizacije lijevih revolucionarnih procesa govori? Je li taj proces plod zakulisne poetske pravde? U većini slučajeva riječ je o prvobitnoj akumulaciji kapitala jednoga društvenog sloja, dok su ideologije i revolucije samo izgovor. Napoleon je u tom smjeru izjavio kako „svijetom upravlja pohlepa, dok su revolucije samo predtekst“.

Rečenica „revolucija jede svoju djecu“ samo je dobar „romantični“ eufemizam za ilustriranje takvih procesa akumulacije kapitala. Slijedom Oktobarske revolucije, koje su stogodišnjicu proslavili lijevi internacionalisti i globalisti diljem svijeta, ubijeni su milijuni bogatih kulaka i buržuja, konfiscirani milijuni nekretnina buržoaskog i aristokratskog sloja. Na našim prostorima 1945. također je poubijana većina istaknutih pripadnika starog austrougarskog i hrvatskoga građanskog sloja, a nacionalizirano je i konfiscirano na tisuće stanova, kuća, zemljišta, gdje su se uselili zaslužni partizanski „borci“.

Danas su unuci i nećaci istih „zaslužnih boraca“ vjerojatno i sami pripadnici građanskog i urbanog sloja koji se kiti kulturnjačkim i urbanim trockističkim manirima. Devedesete godine i Domovinski rat bili su još jedan povoljni balkanski kairos za razne ratne profitere, koji su se kroz proces divlje privatizacije dočepali kapitala i danas se prikazuju kao pripadnici dobrostojećeg sloja novih bogataša i novopečenoga visokoga građanstva. Prvobitna akumulacija kapitala događala se nasilno putem drastičnih društvenih i političkih rezova koji dan-danas imaju velike sociološke, psihološke i društvene međugeneracijske posljedice.

Zvijezde festivala: Terry Eagleton i Branko Milanović

Već tradicionalni gost festivala Terry Eagleton osvrnuo se ove godine na svoju knjigu Nada bez optimizma lamentirajući zbog niske razine organiziranosti na ljevici. S pravom konstatira da „kapitalizmu pogoduje fragmentiranje na niz individualnih, identitetski progonjenih skupina, jer se pojedinačne borbe lakše mogu dobiti i postati kapitalističko gorivo“, pogotovo kada je liberalno-lijevi emancipacijski i socijetalni narativ „ugroženih manjina“ danas postao glavna legitimacijska poluga kasnoga postmodernog kapitalizma.

Međutim, ondje gdje Eagleton griješi, još uvijek opsjednut marksističkim historijskim determinizmom, jest ideja da spasonosno rješenje dolazi od bolje organizirane lijeve strategije, koja bi se navodno trebala vratiti korijenima borbe za radnička prava, premda je radništvo na globalnoj razini postala pomodarska utopijska fikcija, s obzirom na mobilnost radne snage i na pojavu prekarijata. Također pogrešno ističe da su konzervativne desne struje zauzele prostor moći, temeljeći to mišljenje na istrošenim binarnim podjelama desno – lijevo, konzervativno – progresivno, s obzirom na to da današnji rast populizma iznad klasične lijevo – desne dihotomije odražava sve veći jaz između globalne oligarhije i naroda.

S druge strane, današnji nacionalpopulistički pokreti poput francuskoga Front Nacional i pokreta Pet zvijezda u Italiji znatno bolje predstavljaju i artikuliraju prava siromašnih i marginaliziranih slojeva naroda nego liberalna ljevica. Ono s čime se Nova ljevica, Eagleton i drugi ne žele ili ne mogu zbog ideološke zaslijepljenosti suočiti jest činjenica da se postmoderni kapitalizam hrani i obnavlja „nizom individualnih, identitetski progonjenih skupina“ jer internacionalistički i anacionalni bezgranični diskurs Nove ljevice upravo pogoduje održavanju globalne hegemonije kapitala, kojemu su najsnažnija zapreka i „brana“ upravo suverene nacionalne države.

Na festivalu je također gostovao Branko Milanović, nekadašnji glavni ekonomist Svjetske banke. On je dobar primjer kako se šezdesetosmaška generacija uhljebila u glavnim financijskim polugama neoliberalnoga kapitalizma. U svomu predavanju Globalna nejednakost: aktualni trendovi i njihove političke implikacije, ukazujući s pravom na fenomen globalizacije nejednakosti kao na još jedan od simptoma bolesti suvremenoga neoliberalnog kapitalizma, Milanović se poziva na Pikettyjevu dijagnozu; zapravo ne ukazuje na prave uzroke koji se nalaze u globalnom monetarizmu i ne nudi konkretna rješenja za uravnoteživanje nejednakosti i bolju redistribuciju bogatstava.

Nasuprot tome, Milanović zagovara još veću internacionalizaciju siromaštva izjavljujući da su migracije i migranti europski motor rasta, prešućujući da su migracije i demografski inženjering moći geopolitičko oružje u rukama globalne oligarhije kojim ona nastoji rastvoriti suverenitet nacionalnih država.

Među gostima predavačima pozvana je i Catherine Samary, aktivistica ujedinjene Četvrte trockističke internacionale i istaknuta članica antifa-organizacije Attac. Ona je inače poznata po svojim projugoslavenskim tezama o „rastakanju Jugoslavije“ za koje su tobože „krivi hrvatski i srpski nacionalizmi“. Poznata je i po veličanju jugoslavenskoga modela samoupravljanja.

Ovogodišnji je festival posvećen i 50. obljetnici studentske pobune 1968, koja bi se mogla ilustrirati Marxovom izrekom: „Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa.“ Naime, često se, pogotovo u lijevo-liberalnim krugovima i medijima, prikazuje sljedeći narativ. Sve je počelo prije 35 godina u Parizu, gradu ljubavi i revolucija, kada su se studenti prigradskoga sveučilišta u Nanterreu pobunili protiv „kućnog reda“ koji je zabranjivao ženske posjete studentskim domovima.

Ovogodišnji Subversive Festival stavljen je pod znak mitologizacije 50. obljetnice događaja iz svibnja 1968, koji se ujedno poklapa s 200. obljetnicom rođenja Karla Marxa. Posrijedi je najvažniji društveni pokret u Francuskoj u 20. stoljeću, koji je označio „temeljni epohalni prekid u političkoj povijesti i mentalitetima ljudi“. Takvo mesijansko tumačenje događaja koji je navodno obilježio nultu točku povijesti i otvorio put zlatnomu dobu liberalno-lijeve permisivne i hedonističke društvene emancipacije, najbolje govori u prilog istini da utopijski socijalizam i neomarksizam ostaju živahni na razini sekularnih religija sa svojim privrženim ideološkim klerom, kultovima, obljetnicama i ceremonijama.

Međutim, iznad tog procesa mitologizacije i balzamiranja šezdesetosmaške revolucije treba ustanoviti kako je s određenom povijesnom distancom jasno da je ta šezdesetosmaška pobuna poprimala oblike simulakruma – „spektakularne psihodrame“. Veliki intelektualci ljevice toga vremena, Jean-Paul Sartre, Roland Barthes, Michel Foucault, Louis Althusser, Pierre Bourdieu…, danas su mrtvi. Većina sudionika mjeseca svibnja postali su „pokajnici“ i pretvorili se u „nove reakcionare“. Nakon što su izdali gotovo sva ranija uvjerenja, priklonili su se dominantnom društvu jer su u njemu našli brojne prednosti i povlastice.

Napustivši „radnička prava“ i „pravo naroda“ kako bi branili ideologiju ljudskih prava, koja je danas najvažnija poluga pretvorbe planeta u veliki supermarket, oni su se hotimično stavili u službu vladajuće ideologije. To je ono što im je omogućilo postizanje nužnoga kulturnog kapitala kako bi se integrirali u novu političko-medijsku klasu. Njihova temeljna zabluda u početku bila je krivo percipiranje tadašnjega povijesno-društvenoga konteksta.

Nastojanje da se na teatralan način ponove velike epizode političke povijesti, od Pariške komune do kineske Kulturne revolucije, nije bilo u skladu s francuskim društveno-povijesnim kontekstom. Nesposobnost točna procjenjivanja povijesnog trenutka u kojem živimo jedna je od klasičnih pogrešaka političke djelatnosti. Susrećemo se s njom na desnici kao i na ljevici.

Generacija babyboomera

Treba također podsjetiti da bi se strukturne i dubinske promjene društva neizbježno dogodile i bez studenske pobune, jer ne treba zaboraviti da su glavni akteri te pobune djeca babyboom generacije, stup masovne potrošačke pop-rock-kulture, koja za razliku od roditeljske generacije nije iskusila rat ni bilo kakve restrikcije te nije ni čudo da je toj generaciji pobuna bila predtekst za širenje hedonizma i bezgranične slobode. Na taj se način nastojala obračunati s autoritetom; maoistička ili anarhistička ideologija služila im je kao narativni diskurs za obračun s vlastitim roditeljima, pri čemu taj obračun nije bio ideološki, nego generacijski.

S druge strane, 1968. ostaje u kolektivnoj svijesti na razini mitskog utemeljiteljskog događaja poput Francuske buržoaske revolucije 1789, Pariške komune iz 1871. ili oslobođenja od nacizma 1945, te još i danas strukturira kolektivni imaginarij, ali bez ikakve sadržajne i epistemološke dubine i značenja. Stoga godina ‘68. ima isključivo simboličko i iracionalno nasljeđe. Paradoksalno je postavila temelje hiperindividualističkog i konzumerističkog društva u koje smo danas uronjeni.

Danas bi se moglo reći da postoje dva stajališta u odnosu na nasljeđe ‘68: jedno koje poprima oblik idolatrije ‘68. kao paradigme opće društvene revolucionarne pobune s romantičarskim epskim narativom, a to stajalište dijele oni koji su postali glavni sljedbenici i poluge lijevo-liberalnog mainstreama u kulturi, medijima i velikim korporacijama neoliberalnoga kapitalističkog poretka, dok drugo stajalište zastupaju oni koji kritiziraju ‘68. kao početak subverzije, što je dovelo do opadanja tradicionalnoga ćudoređa i morala i nacionalno-konzervativnoga svjetonazora.

Današnja postšezdesetosmaška generacija i ne može biti toliko drukčija s obzirom na to da je izravno naslijedila shizofrenične tendencije šezdesetosmaške ljevičarske generacije koja je napustila tematiku realnih pitanja socijalne nejednakosti i radničkih prava u ime individualističke hedonističke neprestane emancipacije na području seksualnosti i kulture. Zapravo je postala štitonoša liberalno-lijevog mainstreama kapitalističkoga poretka, koji je barem na deklarativnoj razini mrzila i odbacivala. Zapravo je šezdesetosmaška generacija transferirala na buduće generacije društvene modele lijevoga diskursa i hiperindividualističkoga liberalnog ponašanja, narativ koji je postao model shizofrenom upravljanju i vladanju postšezdesetosmaških elita.

Iza službene šezdesetosmaške ideološke sintagme Marxove diktature proletarijata zapravo se pod okriljem generacijskoga bunta babyboomera pripremao nastup postmodernoga matrijarhata i novoga lijevo-liberalnog mesijanizma Big Othera, velikoga drugog, a pokraj legitimnih feminističkih htijenja nastala je svevlast rodnoga kastrirajućeg subjekta kao glavna poluga nove rodne pozitivne diskriminacije.

Marksističku klasnu ortodoksiju zamijenila je nova rasna spolna ortodoksija koja treba uspostaviti spasonosnu diktaturu vidljivih manjina kao tranzicijsku fazu prema bezrasnom i bespolnom rodnom društvu. Glavna je meta „veliki bijeli heteroseksualni mužjak“, „alfa-mužjak“, koji je, kako kažu kulturalne studije, nositelj bjelačkoga privilegija koji navodno dodjeljuje niz nevidljivih povlastica u odnosu na druge ne-bijele ili druge manjine. Šezdesetosmaška pobuna iznjedrila je ili značajno pridonijela novoj postmodernoj karikaturalnoj matrici novoga postorvelovskog vrlog novog svijeta.

Nasljednici bez prošlosti

Paradoksalno je da nakon nestanka totalitarnoga sustava represivnog tipa kakav je bio Sovjetski Savez, novi oblik mekoga totalitarizma pronalazi svoju nišu i legitimitet u neoliberalnim demokracijama unutar kojih je, pogotovo u SAD-u, Philippe Muray pronašao savršenu simbiozu između Festivus cretinus i Homo prohibitus, spoja društva neprestane zabave i kretinizma s društveno-moralnom prohibicijom političke korektnosti.

Represija suvremene političke korektnosti, koja se danas zasniva na rodnom, relativističkom, manjinskom diskursu kao krajnjoj epistemološkoj manifestaciji dekonstruktivističkog nasljeđa ‘68, nalikuje na represivni delirij kineske Kulturne revolucije, ali još bez smrtnih kazni i egzekucija. Nova odgojno-obrazovna, medijska i društvena politička represija kriminalizira politički nekorektne neistomišljenike i potiče na povlačenja, na mea culpa i na ostavke. Za vrijeme kulturne maoističke revolucije palili su revizionističke knjige, a danas djeca francuske teorije kao i 1945. stigmatiziraju suspektna klasična književna djela u kojima postoje tragovi seksizma „falogocentrizma“ putem kojeg je Derrida određivao zapadni etnocentrizam i mušku dominaciju.

Novi cenzori tzv. sensitivity readers u SAD-u zaduženi su za detektiranje izraza i djela koja nisu politički korektna ili su seksistička. Na mjesto Male crvene knjige danas je školstvo prepravljeno s tzv. orijentacijskim pedagoškim knjigama koje diktiraju politički korektni semantički bonton i smjernice ponašanja moralnog suživota.

Kao što to iznosi Hervé Juvin u najnovijoj knjizi Velika razdvajanja, gdje govori o transgresivnoj kulturi 60-ih i 70-ih, koja je bila povezana s kontrakulturama, pretvorila se danas u mainstream-kulturu, koja je mutirala unutar nove globalističke matrice transhumanizma i ideologije eksperimentalnog posibilizma, što Juvin naziva „velikom separacijom“, odvajanjem od ontološkog uporišta i transcendencije, koja se očituje u raznim oblicima: ultraliberalizmu, hipertrofiji financijskog kapitalizma, scijentizmu, transseksualnosti i ideologiji koja želi ukinuti sve granice.

Takve kulturne i društvene težnje nastoje se odvojiti od bilo kakva uporišta u ljudskoj humanističkoj ontologiji i antropologiji eliminirajući sve identitetske korijene iz prošlosti, nasljeđa i tradicije. Plodove toga dugog procesa dekonstrukcije izravno pronalazimo unutar suvremene generacije koju François Bonnardel naziva „nasljednicima bez prošlosti“.

Generacija Imam prava!

Epistemološka inverzija koja poprima oblike antropološke revolucije vidljiva je i kod današnjih mlađih generacija koje Barbara Lefebvre naziva generacijom Imam prava!. Riječ je o generaciji učenika, studenata i generaciji roditelja koji smatraju da njihova individualna prava prevladavaju nad općim interesom i to bez ikakva osjećaja dužnosti i obveza prema zajednici. Pojedinačni konstruktivistički identiteti slave se na štetu općeg dobra.

Takav individualizam artikulira dvije struje: s jedne strane ultraliberalni model autorealizacije s kultom novca i inidvidualističkog egoizma; s druge strane postmoderni tribalizam komunitarizam, u ime kojega samoproglašene manjine, etničko-vjerske ili seksualne rodne manjine bivaju nedodirljivima. Riječ je o dvojnoj shizoidnoj dominaciji: dominaciji svemogućeg Ja koji ima prednost nad Mi te Big Othera (drugoga, pripadnika zaštićenog plemena). S takvom se dominacijom potkopava svaka mogućnost izgradnje i sazrijevanja odgovorne osobe, ali i kulture kao čimbenika integracije.

Svaki identitet, bilo pojedinačni bilo kolektivni, temelji se na znakovima prepoznavanja i priznanja vanjskog svijeta – što Carl Gustav Jung naziva persona; treba dopustiti drugima da se pozicioniraju, situiraju u odnosu na nas, ali i da nas vrednuju pozitivno ili negativno.

S obzirom na to da se domaća i internacionalna Nova ljevica često poziva na emancipatorsku snagu utopije, mašte, želje, ali i na nasljeđe frojdomarksizma Marcusea, Reicha i Frankfurtske škole, zanimljivo je čuti što o tome kaže poznati francuski anarhistički filozof Michel Onfray, a pogotovo je važno njegovo mišljenje o Freudu. Naravno, moglo bi se legitimno interpretirati putem frojdovske sheme da šezdesetosmaška generacijska pobuna bila ujedno pobuna protiv autoriteta oca i patrijarhalnoga modela društva, što se može psihoanalitički protumačiti kroz generacijsku transpoziciju Edipova kompleksa ubojstva oca kako bi sin mogao stupiti na mjesto njegova autoriteta.

No Michel Onfray s pravom ističe kako Freud transponira osobnu neurozu na cjelokupno čovječanstvo sa suludom nadom da će mu njegova neuroza biti podnošljivija. Onfray smatra da je Freud takvu incestuoznu patologiju uzvisio na razinu globalne teorije, koja se mistificira i propagira diljem današnjega svijeta zbog ideoloških, ali i političko-financijskih razloga i radi bolje kontrole putem društvenog inženjeringa u ime kojeg je psihoanaliza postala moćna poluga društvene kontrole i manipulacije.

Onfray vidi u „ontološkom pesimizmu“ frojdizma slijepu ulicu. Sâm Onfray, koji je kao pristaša Wilhelma Reicha teoretizirao o seksualnoj revoluciji, ističe kako zamjera frojdomarksistima da se nisu oslobodili libidinalnih energija. Prema Onfrayevu mišljenju 20. stoljeće jest stoljeće Freuda i nagona smrti.

Zaključno se može reći da se ovogodišnje izdanje Subversive Festivala (izuzmemo li kvalitetne filmove), sadržajno i intelektualno blijedo, predvidljivo i dosadnjikavo, pretvorilo u salon samopotvrđivanja i ideološke autosatifikacije nekritičkoga promišljanja i autoglorifikacije. Nije ni čudo da se mnogi protagonisti šezdesetosmaške generacije ljevice danas vraćaju konzervativnijim stajalištima pa ih u Europi stoga nazivaju Novim reakcionarima.

Zapravo se treba zapitati do koje se mjere danas može nešto dekonstruirati u tom neprestanom nagonu semantičke i epistemološke dekonstrukcije? Ono što Gianni Vattimo naziva „slabom misli“ (pensiero debole) kao paradigma krajnje i neprestane relativizacije danas je postala najbolja poluga umne nivelacije i pasivnosti. Naime, kada nijedna ideološka ili metafizička apsolutizacija više nije moguća, nestale su sve Lyotardove velike pripovijesti moderne, sva uvjerenja moderne. Onda ništa drugo ne preostaje nego promatrati pasivno svijet bez arogantnosti i agresivnosti, bez „bojazni i drhtanja“, kaže Søren Kierkegaard.

Hiperrelativitacija se prevara u sustavnu depotencijalizaciju političkog i u novu postmodernu, bezumlje i ništavilo. Za neke aktere šezdesetosmaške pobune takav se proces depotencijalizacije i razočaranja dogodio 1990-ih, kada je sa slomom komunizma došlo doba ideološke dezorijentacije i demobilizacije na ljevici te je nastupilo doba žaljenja i melankolije u odnosu na prošla vremena, popraćena nostalgičnim restauracijskim tendencijama, što je itekako zamjetno kod domaće postjugoslavenske ljevice.

Izvor: Vijenac 633

  • Avatar OK
    OK:

    slažem se donekle s mislima o novoj lijevici, ali cijeli blog ima nekako plitku notu ili ja samo volim objektivnost :) i zanimljivo je da autor postavlja pitanje bi li država platila festival desici jer znamo svi da se desnica ... prikaži još! inače kulturno uzdiže subotom na cajkama