Blogosfera Globalni semafor

Bikini ili burkini? Fenomenologija čednosti

Objava 17. listopada 2016. 0 komentara 325 prikaza
Bikini
Bikini
Bikini
Nakon što je gradska uprava Cannesa zabranila nošenje burkinija medijska histerija oko tog odjevnog predmeta širi se Europom. Međutim, kako bi takve zabrane bile učinkovite, trebalo bi prethodno i jasno definirati što je burkini: je li je riječ o dugoj odjeći (dimenzije), iznad ili ispod koljena, s pokrivenom glavom ili ne? Problem je u tome što plaže posjećuju u načelu osobe koje žele pocrniti i okupati se, stoga bi se mogao zabraniti pristup plažama onima koji nisu dovoljno „goli“, koji su već pocrnili ili koji su zimski odjeveni. S druge strane, kako razlikovati šarolike surferske kombinezone beach boysa iz Bay Watcha ili ronilačka odijela od burkinija? Nije li začuđujuće da se dopušta egzibicionizam nudističkih plaža, koji također može biti uvredljiv za određeni sloj konzervativnoga pučanstva, a zabranjuje burkini „zbog terorističkih prijetnji“, ili se možda potiče stvaranje zaštićenih getoiziranih zona za kupanje muslimanki? Iskrivljene percepcije i medijske reprezentacije ženskog izgleda kao i zapadnjačke predodžbe o ženskoj tjelesnosti – pogotovo kod islamskih fundamentalista koji se bore protiv „korumpiranog ćudoređa i dekadentnog Zapada“ – zapravo su i potaknuli agresiju koju su počinili migranti protiv mnoštva žena u Kölnu, kao primjera „lakih i nečistih“ zapadnih žena koje se legitimno mogu seksualno napastovati. Na stranu sad što je i zapadni imaginarij o lascivnim Šeherezadama također projekcija istočnjačke tjelesnosti utemeljen na stereotipima.

Pola milijuna prodanih burkinija

Protivnici zabrane burkinija govore o opasnosti uspostave „policije na plaži“ i dalje moralizacije debate. S druge strane, ako je riječ o simbolu opresije i seksističkoga ponižavanja žena, onda bi se trebalo ozbiljno pozabaviti višeslojnim pitanjem i konstatacijom da su permisivnost i komercijalna erotizacija ženskog tijela u istoj mjeri jedan oblik dubokog otuđenja i podčinjenosti žene. No argumentacija gradonačelnika mjesta Villeneuve-Loubet u prilog zabrani nošenja burkinija, kad kaže da je „burkini vrsta odjevnog aparthejda izvan republikanske zajednice bez obzira na rasu i vjeru“, proturječna je s republikanskim načelom jednakosti. Zapravo ne postoji nijedan zakonodavni okvir za zabranu burkinija dok nije na snazi uniformni obvezatni kôd odijevanja za „republikanske plaže“.

Naime, treba podsjetiti da je burkini 2003. stilizirala libanonska dizajnerica iz Australije kako bi se omogućilo muslimankama kupanje u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima. Jedino je legalno zabranjeno nošenje „burke“ koja prekriva lice. Ženski pak kupaći bikini dobio je ime po otoku Bikini na kome su izvođena testiranja atomske bombe 1945. pa nije ni čudo da je postupno mutirao u razne oblike. Kao prvi ženski kupaći kostim u dva dijela koji je otkrivao struk s pupkom, s vremenom je postajao sve manji te je sredinom 60-ih godina lansiran i monokini, koji je sadržavao samo donji dio kostima. Da je na snazi trend maksimalnog smanjivanja kostima, potvrđuje i izjava modnog dizajnera Jacquesa Heima, koji je među prvima izradio oskudni odjevni kupaći kostim za žene i prozvao ga „Atom, najmanji kupaći kostim na svijetu“. Nije riječ o civilizacijski dekadentnom kostimu koji potiče grijeh i bludnost, što potvrđuje činjenica da je bikini ušao u povijest mode sredinom 20. stoljeća, dok preteče tog kupaćeg kostima datiraju još iz vremena minojske civilizacije od 1600. prije Krista. Također, odjevni predmet nalik bikiniju nosile su žene u antičkom Rimu, što svjedoče murali i freske iz tog vremena. Treba podsjetiti i da je pojava bikinija u nekim sekularnim državama izazvala daleko veće skandale i zgražavanja nego burkiniji u muslimanskom svijetu. Naime, bikini je zbog svoje oskudnosti bio zabranjen u nekim američkim gradovima, a tek je u vrijeme seksualne revolucije 60-ih široko prihvaćen i postao je jedan od najpopularnijih ženskih kupaćih kostima.

Ako ćemo biti precizni, tradicionalni je kupaći kostim u muslimanskom svijetu džilbab, haljina s kapuljačom što pokriva cijelo tijelo osim šaka i stopala, dok u Indoneziji i Iranu nosi ime čador. Zanimljivo je da je međunarodna marka burkini zaštićena u EU od 3. ožujka 2008. U Singapuru, Turskoj i Kanadi pola milijuna burkinija prodano je u dvanaest godina, a prodaja neprestano raste. Također treba istaknuti kako je veliki muftija Australije šeik Taj Aldin al-Hilali službeno odobrio nošenje tog kupaćeg kostima za muslimanke. S druge strane, islamistički radikali i salafisti protive se burkiniju smatrajući ga nečednim. Predsjednik Unije islamskih organizacija Francuske smatra da nošenje burkinija nije pitanje vjerskog kulta, nego osobne slobode. Unatoč tome što je gradska zabrana burkinija u Cannesu obrazložena argumentom da je to „simbol islamističkog ekstremizma“ treba reći da tzv. Islamska država i talibani nikada ne bi odobrili nošenje burkinija jer prema njihovu svjetonazoru žena ne bi imala pravo ni šetati po plaži, a pogotovo ne kupati se. Dakle, burkini u modernom smislu nema ništa tradicionalnog ni fundamentalističkog. Burkini je primjer implantacije muslimanske religiozne prakse unutar sekularnoga zapadnog prostora.

Previše čednosti

Zapravo je ta polemika za ili protiv burkinija u potpunosti sterilna, onoliko koliko je nevažna i debata oko dužine suknji srednjoškolki. U vrijeme kad postoje plaže za egzibicioniste, svingere (u Francuskoj), za homoseksualce, nudiste, u vrijeme kada se prodaju stringovi za djevojčice od deset godina, burkini zbog samog konteksta islamističkog terorizma postaje najviša razina radikalne subverzije i okidač za novi međucivilizacijski sukob.

Ne tako davno provodila se u Europi i SAD-u prohibicija golotinje na javnim mjestima, a danas se žene koje se suviše čedno odijevaju izlažu zakonskim kaznama. Moglo bi se reći da je Zapad suočen sa ničeanskom „inverzijom vrijednosti“. Problem nije u samoj odjeći nego u kulturnoj i vjerskoj stigmatiziranoj simbolici. U ovom slučaju argument o „ženskoj slobodi“ kao i samoj sigurnosti nije valjan jer žene u burkiniju nisu prijetnja javnom redu i miru. Zapadno sekularno društvo teško i grčevito reagira kada se suočava s vanjskim vjerskim znakovima, a posebno kada su uočljivi na javnim mjestima. Pretpostavimo da sutra bilo koja monoteistička religija zatraži od svojih vjernika da se odjenu u, primjerice, fluorescentne boje, budite sigurni da će fanatici sekularizma i laiciteta s istom strašću napadati te pojave. Naime, već se u više navrata dogodilo da su srednjoškolke prozvane u Francuskoj zbog nošenja predugih suknji samo zbog toga što su bile katolkinje ili muslimanke, što ih dodatno diskvalificira i smješta u kategoriju opasnih vanjskih „konzervativnih i regresivnih znakova“. U ime imperativa „pokazati sve“ došlo se do opće simboličke i društvene detabuizacije i do trijumfa Baudrillardove „bijele opscenosti“. Činjenica je da je Zapad, zaslijepljen militantnim sekularnim prosvjetiteljstvom i šezdesetosmaškom liberalnom revolucijom, pomaknuo granice emancipacije tako da je neprestano prelaženje granica dopuštenoga postalo normalno, ali ujedno i glavni instrument konformizma, pa nije ni čudno da svaki znak „samozatajnosti“ ili „čednosti“, odjevne i duhovne, možda šokira.

Destrukcija različitosti, zabrana različitih svjetonazora na području vjere i kulture generirala je novu vrstu fundamentalizma. Njegov uspjeh i privlačnost mogu se objasniti plodnim globalističkom uvjetima jer globalizacija kao proces brisanja kulturnih razlika ne podrazumijeva suživot i prožimanje kulturnih i povijesnih identiteta. Stoga francuski politolog Olivier Roy ističe da je upravo fundamentalizam vjerski oblik najbolje prilagođen globalizaciji. Sekularizacija, naime, nije uspjela ukinuti vjerski fenomen, nego je potaknula njegovu emancipaciju i autonomizaciju od kulture te područja političkog i institucionalnog života. Lišena svog okoliša, kulturne okoline, vjera se predstavlja kao čisto apstraktno utočište svih mogućih rigoroznih ili radikalno subjektivnih tumačenja, koja ne počivaju ni na čemu. Tradicionalne religije i teološki politički prostori ustupaju mjesto mutiranim oblicima postmodernih religija i načinu odijevanja koji je prilagođen za globalno okružje bez teoloških i filozofskih sadržaja. Burkini bi u tom kontekstu mogao biti fenomenološka pojava mutiranog islamskog puritanizma usred sekularnoga zapadnog društva kao što toples ili string-gaćice mogu postati mutirani asortiman krajnje statusne emancipacije kasnoga feminizma potrošačkog društva. Na kraju moglo bi se reći da bikini-kultura i burkini-fenomen nisu totalno strane, jedna i druga funkcioniraju kao iskrivljeno zrcalo suvremenih shizofrenih reprezentacija ženske tjelesnosti. Prividna čednost i prividna liberalnost jedna drugu kompenziraju igrom fascinacije i odbojnosti.

izvor: Vijenac broj 590
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.