Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Bilanca Titoizma

Objava 20. travnja 2015. 1 komentara 615 prikaza
titoizam
titoizam
titoizam

Detitoizacija kao znak zrelosti

Nakon uklanjanja Titove biste s Pantovčaka, kao simboličkoga čina, hrvatski se građani mogu zapitati hoće li se u Hrvatskoj provesti ne samo simbolička nego i stvarna detitoizacija umova, političke kulture i institucija, kao nužan korak ka zdravom suočavanju s prošlošću i daljoj demokratizaciji hrvatskog društva. Ironija je povijesti da se svaki put kada se otvori pitanje nasljeđa titoizma u Hrvatskoj razotkrivaju nova mjesta masovnih grobišta, žrtava partizanskih titoističkih postrojbi.

Tako je početkom ožujka, šest godina nakon ekshumacije prvih osamsto kostura iz masovne grobnice u napuštenu rudniku Huda jama kod Celja, povjesničar Jože Dežman istaknuo kako je vrijeme da se žrtve dostojno pokopaju, a mjesto obilježi jer sadašnje stanje ponižava žrtve. Uz potporu državnoga povjerenstva za ratna i poratna grobišta, koju je tada vodio Dežman, 3. ožujka 2009. iz masovne grobnice u napuštenu rudniku ugljena izvađeni su posmrtni ostaci žrtava likvidacije „neprijateljske vojske“, većinom Hrvata i političkih protivnika novoga režima.

U Hrvatskoj, nažalost, o tome se ne govori, pitanje tranzicijske pravde u suočavanju s komunističkom prošlošću nije institucionalizirano na državnoj razini, a nije načeto ni pitanje sjećanja na žrtve titoističke komunističke represije. No same povijesne činjenice ekspeditivnih smaknuća političkih neistomišljenika poništavaju sve spekulacije oko antifašističkog opravdavanja titoizma ili hipotetične dvojbe je li titoistički režim bio ideološki „dobronamjeran“ ili totalitaran.

Dok je većina postkomunističkih zemalja istočne Europe već odavno izglasala i provela lustraciju i suočila se s totalitarnom prošlošću, Hrvatska danas ostaje „zemlja-slučaj“ u kojoj je unatoč formalnoj demokratskoj preobrazbi moguće susresti anomalije, poput one da bivši pripadnici KOS-a ili Udbe, kao i bivši uglađeni profesori marksizma-lenjinizma, samoupravljačkog socijalizma, ili obrane i zaštite, zauzimaju visoke društvene i političke položaje u javnom životu.

Iako nisam povjesničar, poslužit ću se poznatom krilaticom Historia non facit saltus, što znači da povijest ne trpi nagle skokove, a time se želi reći da se nitko pri zdravom razumu ne može praviti kao da se ništa nije dogodilo na ovim prostorima od 1941. do 1990. i stavljati pod tepih sve tabuizirane teme komunističke prošlosti.

Naime, političko nasljeđe titoizma, utjelovljeno u jugoslavenskoj tvorevini, koja je završila, kako svi znamo, u ratu i lokvi krvi, u ropotarnici povijesti, ostaje i ostat će još živo u današnjim i budućim generacijama i imat će dugotrajne posljedice za hrvatsku društvo, unatoč tome što je danas Hrvatska članica EU-a. Titoizam opstaje ponajprije u društvenoj zbilji jer funkcionira kao mit, zasebna struktura imaginarnoga.

Iako titoistički režim odgovora svim politološkim kriterijima totalitarizma onako kako ih je iznijela Hannah Arendt (politički režim koji prihvaća isključivo prevlast jedne partije koja kontrolira državu što nastoji nadzirati društvo i pojedince u sveobuhvatnom smislu), činjenica je da je njegova dugogodišnja vladavina stvorila određenu političku kulturu u jugoslavenskom društvu putem političke i medijske indoktrinacije koje se psihosociološki tragovi poput „derivata“ održavaju u hrvatskom društvu, i to u obliku jugonostalgičarstva, dogmatskoga razmišljanja, uporabe metoda etiketiranja i prozivanja političkih neistomišljenika, autocenzure…

Proces saniranja totalitarnog jednoumlja još će dugo trajati i bit će vrlo težak. Zašto? Zato što Hrvatska još ne poštuje sukcesivne rezolucije Europskoga parlamenta EU-a koje nalažu i pozivaju sve postkomunističke zemlje da poduzmu sve potrebne mjere za suočavanje s komunističkom prošlošću i da provedu nužnu dekomunizaciju društva.

Te rezolucije bez iznimke osuđuju sve totalitarne komunističke sustave, a sve njih obilježavaju masovne povrede ljudskih prava, pojedinačna i masovna ubojstava i smaknuća, stradanja u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i ostali oblici fizičkog terora. Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. utvrđuje da ni jedno političko tijelo ili politička stranka nemaju monopol nad tumačenjem povijesti te poziva na specijalizirano znanstveno istraživanje povijesti totalitarizma i otkrivanje i osudu svih zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi. A sve u svrhu pomirbe, koju je moguće postići jedino priznavanjem odgovornosti za počinjene zločine i traženjem oprosta, kako bi se dogodio nužan moralni preporod.

Egzibicije u Kumrovcu

Sustavno ignoriranje rezolucija EU-a imat će dalekosežne posljedice u Hrvatskoj. Naime, sve postojeće zapreke za istinsku detitoizaciju društva usporavaju dalji proces demokratizacije u skladu s europskim kulturno-civilizacijskim standardima, a onemogućuju i društveno-političku pomirbu i stvaranje zreloga građanskog društva utemeljena na istini i pravdi. Svi mi zaboravljamo da je današnja sloboda govora u Hrvatskoj krvavo i skupo plaćena, stoga i ne smatram nikakvom hrabrošću što danas mogu govoriti o nasljeđu titoizma.

Moglo bi se reći da je takvo junačenje čak ispod časti jer se danas zbog slobodno izražene misli o Brozu neće, kao nekoć kad je na snazi bio verbalni delikt, otići na Goli otok niti će vas udbaški egzekutori tražiti širom planete. Isto tako, voljeti pa i štovati Titov lik i djelo, slaviti njegove rođendane, što se može vidjeti na smiješnima protupovijesnim egzibicijama u Kumrovcu, koliko god izgledalo  tragikomično i neumjesno, priznajem, moguće je – no povijesno je neoprostivo ne preispitati mitove na temelju kojih se godinama gradila popularnost i aura titoizma.

Osnovno pitanje za svakoga Hrvata i Hrvate kao kolektiv jest: kakav je bio društveno-politički učinak titoističkog režima (kao opća bilanca jedne vladavine)? Koja je njegova dobrobit za hrvatski narod? Partijski državni terorizam, sustavno kršenje ljudskih prava, sustavno kršenje nacionalnih prava i hrvatske samobitnosti u ime stvaranja nadnacionalne jugoslavenske nacije, masovne likvidacije, strahovlada i otimanje privatne imovine, progon crkve – to su realni politički rezultati titoizma.

Simbol SFRJ

Nasljeđe titoizma uvijek je aktualno ponajprije zbog toga što sve tajne toga totalitarnog režima još nisu rasvijetljene: niti su u Hrvatskoj otkopane masovne grobnice žrtava komunističkoga terora, niti su rasvijetljena udbaška ubojstva u svijetu i u političkoj emigraciji, niti su objavljena i procesuirana imena masovnih ubojica i doušnika. Paradoksalno je da s povijesnom distancom od dvadesetak godina titoizam još izaziva kontroverze, rasprave, fascinaciju, odbojnost, kao da još živi i funkcionira kao mit u našem društvu.

Odgovor na tu zagonetku krije se u tome što je današnje postmoderno društvo, društvo zabave, prisvojilo i banaliziralo djelo titoizma. Takvo patološko društveno stanje, dijelom i zbog hrvatskih političkih elita, glede odnosa prema Josipu Brozu proizlazi iz sustavne dugogodišnje mitologizacije njegova lika koja je onemogućavala objektivno i racionalno suočavanje s njegovom diktatorskom vladavinom, što bi jedino zaista moglo potaknuti nužnu intelektualnu i mentalnu detitoizaciju hrvatskoga naroda.

Josip Broz Tito ličnost je koja je zaista karizmom i djelovanjem obilježila 20. stoljeće na ovim prostorima, a i na međunarodnom planu. Tito je funkcionirao kao mitsko-iracionalni mehanizam, kao utjelovljenje simbola SFRJ, idealan „otac domovine“, „čuvar bratstva i jedinstva“, dok je na vanjskom planu bio šarmantni vođa nesvrstanih koji u bijelom odijelu puši cigare i otmjeno svira klavir. U proizvođenju kulta ličnosti trebamo se prisjetiti sveukupne mašinerije ritualizacije i ceremonijala odavanja počasti Titu: radnici bi mu se zavjetovali, sadili su se drvoredi, nosile štafete i skladale pjesme u njegovu čast, a na svaku obljetnicu njegove smrti oglasile bi se sirene i svi bi na trenutak stali.

Početkom devedesetih, s raspadom Jugoslavije i nastankom neovisne hrvatske države, događala se detabuizacija koja je narušavala stečeni ugled Josipa Broza jer se otkrivala istina o njegovu totalitarnom režimu, o Golom otoku i Bleiburškoj tragediji, ali ipak je Tito uspio očuvati svoje mjesto u panteonu „hrvatskih velikana“. Pozivanje na maršalov lik i djelo prisutno je i kod političkih elita u demokratskoj Hrvatskoj, gdje prevladava opravdani konsenzus oko tekovina antifašističke borbe, ali se čuju i hvalospjevne teze da je Tito tvorac Ustava iz 1974. bez kojeg navodno hrvatska država ne bi mogla biti proglašena.

Hvali se i njegovo vanjskopolitičko nasljeđe, koje treba uvažavati i kapitalizirati. Često se u hrvatskoj javnosti stigmatiziraju i osuđuju Miloševićevi ili Šešeljevi zločini nad hrvatskim narodom, dok se prešućuju i u ime antifašizma sustavno relativiziraju zločini počinjeni za vrijeme Titove vladavine. Usto, povijesna je činjenica uzročno-posljedična veza zločina iz 1945. i 1990, a ona se temelji na velikosrpskoj i unitarističkoj jugoslavenskoj politici koje je pokrovitelj i promotor bio Josip Broz Tito.

Trend trivijalizacije Titova lika i djela opasan je proces koji sustavno neutralizira i na kraju amnestira Titovo djelo te stvara pozitivnu percepciju u javnosti, iako je riječ o okrutnom diktatoru koji je proveo genocid nad hrvatskim narodom. Takvo veličanje diktatora u svim bi europskim zapadnim zemljama bilo progonjeno na temelju zakona koji osuđuju apologiju ratnih zločina ili apologiju zločina protiv čovječanstva. Nikome u Europi ne pada na pamet veličati maršala Pétaina, Hitlera ili diktatora Pinocheta, koji po broju počinjenih zločina može biti Titov osrednji učenik.

Istina je da je takva trivijalizacija Titova lika moguća zbog blagonaklonosti i simpatija koje on uživa u redovima salonske domaće ljevice te recikliranih marksista koji još brane mitove titoističkoga „trećeg puta“ i floskule o „socijalizmu s ljudskim likom“, a nazivaju političkim nekorektnim sve glasove koji se usuđuju izreći ijednu pozitivnu riječ za nekog „desnog“ diktatora.

Zanimljivo je i paradoksalno da se najveći pobornici brendiranja Titova lika i djela deklariraju kao pripadnici moderne „europeističke“ ili „liberalne“ socijaldemokracije, a ujedno promoviraju lik i djelo osobe koja je upravljala okrutnim totalitarnim režimom, što je zapravo shizofreno. Također, često se čuje u medijskom prostoru da je za vrijeme Tita „bilo dobro“ ili pak bolje negoli u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj.

Valja reći u tom smjeru da takve pristrane floskule i ocjene ne mogu nikako biti temelj ozbiljne politološke ili povijesne rasprave oko bilance titoističke vladavine jer za vrijeme njegove vladavine, dok su neki živjeli dobro, bili štićenici, aparatčiki ili povlaštena kasta njegova režima, drugi su gladovali, šutjeli, bili zatvarani, zlostavljani ili ubijeni. Ozbiljna povijesna i politološka rasprava ne trpi subjektivizam i zahtijeva sveobuhvatni objektivni pristup.

Upravo zbog opasnosti takve trivijalizacije i stvaranja pozitivne percepcije Titova lika u mlađih naraštaja, nužno je provesti demitologizaciju mentalnog i politološkog titoizma još prisutnog u širokim slojevima hrvatskog društva, i to na znanstvenim, politološkim, povijesnim istraživanjima i činjenicama, kako bi se iznad svih površnih spekulacija i anegdota oko njegova lika objektivno prikazala bilanca njegove vladavine.

Naime, držim da, kao ni ostali diktatori, Tito nije smio mirno umrijeti kada mu je došao prirodni čas, jer je bio čovjek i državnik koji je utjelovio Jugoslaviju i poslao tisuću nevinih Hrvata u smrt i zatvor, a na kraju ostao nekažnjen i uz to obdaren aurom velikoga državnika. Zbog toga smatram da se treba otkloniti od površnih dnevnih i morbidnih pikanterija Titove sapunice, koju prate njegovi obožavatelji, jer držim da je posve irelevantno je li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, je li podrijetlom Rus ili Hrvat, koju je vrst cigara pušio i koju vrstu konjaka pio.

Naprotiv, mislim da je nužno napraviti, bez resantimana, bez osvete i mržnje, bez obzira na sve rane i bol koju je prouzročio, hladnu procjenu i prikaz njegove totalitarne vladavine kao sastavni dio naše stvarnosti, kako bi se buduće generacije suočile i upoznale s golim činjenicama te kako bi se mogla graditi zdrava budućnost.

izvor: Vijenac 551

  • Deleted user:

    HEJ, VUJIĆ, ovo tu LAŽIŠ KO PAS ili prepisuješ od nekgog drugog: ...bilance titoističke vladavine jer za vrijeme njegove vladavine, dok su neki živjeli dobro, bili štićenici, aparatčiki ili povlaštena kasta njegova režima, drugi su gladovali, šutjeli, bili zatvarani, zlostavljani ... prikaži još!i ili ubijeni. SVI SU DOBRO ŽIVJELI. SVI !!!!!!!!!!!!!!!! A na položaje i to odgovorne dolazili su i potomci ustaša - potomci partizana su i prešutno tolerirali i nisu im zabranjivali ništa !!!!