Blogosfera Globalni semafor

Enoch Powell i Jean Raspail, proroci migrantske katastrofe

Zapad se još ne želi suočiti s dubokim uzrocima toga fenomena i nastoji sanirati posljedice palijativnim mjerama.
Objava 18. rujna 2018. 2 komentara 1063 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
Jean Raspail

Ne znam poznaju li se Enoch Powell i Jean Raspail, jesu li se ikad sreli, međutim iako je prvi, britanski političar, a drugi, francuski književnik, mnogo ih toga veže, te su oboje, svaki iz svoje perspektive, proročanski najavili, i to 50-tak godina ranije, današnju migracijsku katastrofu. Treba podsjetiti kako je prije 50 godina Velika Britanija bila suočena s prvim simptomima migracijske krize koja danas kulminira, s masovnim iseljavanjem van-europskih populacija prema Zapadu.

Enoch Powell, koji je bio konzervativni zastupnik u Birminghamu skupo je platio osobnu političku karijeru zbog govora 20. travnja 1968., u kojem upozorava britansku, ali i europsku javnost o dalekosežnim pogubnim demografskim, društvenim i kulturno-civilizacijskim posljedicama izvan-europske masovne imigracije za Europu, zbog politike otvaranja prema izvan-europskim imigracijama. Kao helenist i latinist, izrekao je sljedeću rečenicu rimskoga pjesnika Vergilija «kada gledam budućnost, pun sam mračnih previđanja poput rimskog pjesnika kao da vidim Tiber pjeneći se gustom krvlju».

Unatoč tome što je uživao veliku popularnost u engleskom narodu, Powell će biti žrtva neviđene medijske difamacijske kampanje zbog tog govora i samo zbog toga što je evocirao rizike dominantnog multikulturnog modela društva koji danas diljem Europe bankrotira zbog nekontrolirane masovne emigracije i islamističkog terorizma. Powell je žrtvovan i na njegovo mjesto je izabran Edward Heath. Kasnije će uslijediti neoliberalna politika Margaret Thatcher koja će zbog tržišnog i kapitalističkog imperativa širom otvoriti vrata izvaneuropskoj imigraciji.

S druge strane otoka, na kontinentu, Jean Raspail francuski književnik izdaje 1973. svoj roman «Le camp des Saint » (Kamp svetaca) u kojemu opisuje posljedice masovne imigracije za zapadno-kršćansku civilizaciju, a posebno Francusku. Roman je fikcija u kojoj iz delte Gangesa, milijun «siromaha» osvaja kargo-brodove i putuje prema Zapadu. Isti se migrantski brodovi nasukavaju na Azurnoj obali pred očima nemoćnih lokalnih i državnih vlasti zbog kukavičluka autohtone populacije i slabosti francuske vojske.

U romanu se Raspail često poziva na Apokalipsu po Ivanu, opisujući slabosti i izbjegavanje preuzimanja odgovornosti političkih elita i autohtone populacije da se suoče s «mirnom i tihom invazijom» koja na duži rok transformira samu prirodu i etničko-kulturne sastavnice zapadnoeuropske civilizacije. Knjiga je imala veliki uspjeh i više izdanja, zadnje izdanje Robert Laffont izlazi 2011. godine. Poznati francuski književnik Jean Cau ističe: „Što ako Raspail sa „Kampom svetaca“ nije ni prorok ni romanopisac već jednostavno lucidni povjesničar naše budućnosti“. Knjigu su pohvalili Ronald Reagan , François Mitterrand, Robert Badinter, Samuel Huntington , dok istovremeno izaziva kritiku liberalne ljevice koja u njoj vidi opasne teze ekstremne desnice. Powellova i Raspailova dijagnoza također je važna na simboličnom planu.

Naime, moglo bi se reći da parabolično simbolizira kolaps istrošenog britanskog etno-diferencijalističkog modela migracijske politike i francuskog modela „republikanske integracije“ migranata. Treba napomenuti kako je početkom 90-tih godina nastao prekid u većini europskih zemalja, između velikih, nacionalnih „filozofija“ građanstva i javnih politika integriranja migranata i manjina koje proizlaze iz imigracije.



Enoch Powell


Danas, iste politike integriranja ne pronalaze više uporišta u „tradicionalnim“ ideologijama „zajedničkog suživota“, jer zbog masovnog oblika migracija i sigurnosnih izazova terorističkog rizika, takvi klasični ideološki legitimacijski okviri ne funkcioniraju. U takvom kontekstu društvenog skepticizma i etničko-vjerske fragmentacije i širenja komunitarizma, Powellova i Raspailova distopijska dijagnoza zapravo ukazuje na same simptome te akutne krize francuskog i britanskog modela integracije. Taka prekid odražava deficitarnu ulogu britanske i šire anglosaksonske paradigme etniciteta i rase tzv.

Race relations, (ili pak tzv. Salad bowl i melting pot modela), kao temelja pozitivne diskriminacije i institucionalizacije etničko-vjerske različitosti, i francuske paradigme apstraktnog individualističkog građanstva i republikanske integracije, koji su očito, a pogotovo nakon terorističkih prijetnji IS, duboko preispitani i generacijski disfunkcionalni.    

Kad rekontekstualiziramo te dvije, Powellove i Raspailove, poruke i djela današnjeg doba akutne migracijske krize, i to iznad njihovih katastrofičnih i apokaliptično-biblijskih intonacija, lako je ustanoviti koliko je njihov distopijski scenarij zapravo danas stvaran. Kako ne konstatirati da su oboje i navješćivali ono što insiderski je sam uvidio Alžirski predsjednik Houarija Boumédiènea u UN-u 1974.godine: „Jednog dana milijuni ljudi napustit će južne siromašne dijelove svijeta i uputiti se prema dostupnim dijelovima sjeverne hemisfere u potrazi za vlastitim opstankom.“ Powell i Raspail su također anticipirali scenarij „zamjene populacije“ kojeg Renaud Camus iznosi u djelu „Le grand remplacement.“  

Naime, jačanje anti-imigrantskih pokreta u svim europskim zemljama nije nikakvo iznenađenje niti predstavlja sistemsku anomaliju, a multikulturni legitimacijski diskurs više nije u modi. Angela Merkel je, prisjetimo se, kao vrh europskog političkog establišmenta, još u listopadu 2010. rekla kako je „multikulturalizam propao, i to skroz propao”, dok je David Cameron u svom prvom govoru kao britanski premijer u veljači 2011., također izjavio kako je „državni multikulturalizam propao”.

Mnogi europski intelektualci s ljevice preko noći su postali tzv.“novi reakcionari“ i anti-imigracijski bardovi, poput Alaina Finkielkrauta koji, izgubivši nadu u liberalnu demokraciju nemoćnu suočiti se s etno-vjerskim komunitarizmom izjavljuje kako je „Francuska na putu dezintegracije“. Simptome društvene fragmentacije i anomije, komunitarne getoizacije i međuetničke netrpeljivosti, koje detektiraju slijedom neselektivnog prihvaćanja masovnog broja izvan-europskih migranata su danas daleko vidljiviji a bit će i još intenzivniji u budućnosti kada je predviđeno da će u 2050. biti preko 405 milijuna raseljenih osoba u svijetu što čini jedan porast od 68% u odnosu na danas. Trend populacijskog rasta afričkih zemalja nastavljat će se, tako da će primjerice Nigerija, kojoj se predviđa da će 2050. biti četvrta zemlja po broju stanovnika na svijetu, brojiti 389 milijuna.

Najveći je Powellov i Raspailov meritum da svaki na svoj način ukazuju na sveprisutnije društvene, demografske, identitetske i civilizacijske simptome masovnih migracija , međutim ostaje još uvijek otvoreno pitanja dijagnoze i istinskih uzroka masovnih migracija, bez kojih će svaka palijativna protu-mjera biti parcijalna i neuspješna. Stoga, se može reći da su današnje identitetsko-kulturne i društvene demografske prijetnje migracija zapravo izazov i svojevrsni Pharmakon za europski kontinent, otrov i lijek, ako sagledavamo to pitanje kao čimbenik kolektivnog identitetskog osvješćivanja i prikladnog reagiranja.

Da dopunimo epilog Powellove i Raspailove narativ trebalo bi reći da je takav „otvoreni“ pristup prema migracijama simptom europske infantilne zapadnjačkog etno-mazohizma i i neprestanog kajanja zbog tzv. kolonijalističke prošlosti. Kao proizvod takve vrste auto-rasizma i mržnje prema vlastitim korijenima, nastaju anacionalne i anti- populacijske politike koje ograničavaju porast domaćeg pučanstva , putem apologije kozmopolitizma i pro-migracijskih eksperimenata.

Na drugu stranu, Zapad se još ne želi suočiti s dubokim uzrocima toga fenomena i nastoji sanirati posljedice palijativnim mjerama. Doista, nastavak ratobornih pothvata i neokolonijalne politike na Bliskom istoku, i podupiranje petromonarhija Zaljeva, kao glavnih izvoznika islamskog fundamentalizma, pokazuje suicidalan shizofreni stav. I dok god bude tako, Pharmakon migracija ostat će na razini otrova.

  • pp:

    Heath sacked Powell from his Shadow Cabinet the day after the speech and he never held another senior political post again. Powell received almost 120,000 (predominantly positive) letters and a Gallup poll at the end of April showed that 74% ... prikaži još! of those asked agreed with his speech and only 15% disagreed, with 11% unsure. One poll concluded that between 61 and 73% disagreed with Heath sacking Powell. According to George L. Bernstein, many British people felt that Powell, "was the first British politician who was actually listening to them". - Zato su ga i maknuli.

  • pp:

    Enoch Powell was right.