Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Gdje su nestali intelektualci ?

Objava 08. listopada 2014. 3 komentara 911 prikaza
Rodin Mislilac
Rodin Mislilac
Rodin Mislilac

Prije nego što postavimo pitanje kamo su nestali ili pak jesu li uopće postojali, treba se zapitati što je ono što određuje, definira intelektualca kao takva. Bez obzira koliko možemo biti kritični u odnosu na njihovo društveno značenje i ulogu, pitanje njihova opstanka odražava na neki način i određeni strah zbog njihova izumiranja kao posebne društvene kategorije koja daje smisao društvu. S obzirom na sve klišeje i predrasude o intelektulacima, koji snažno utječu na našu percepciju njihova statusa i uloge u društvu, opća je tendencija javnosti, a posebice hrvatske, da svagdje prepoznaje i oslovljava intelektualce kao vrstu, trpajući u isti koš: znanstvenike, sveučilišne profesore, sociologe, filozofe, ekonomiste, književnike, umjetnike... Takva je pojmovna zbrka itekako razvidna u Hrvatskoj, kada se na raznim aktualnim društvenim temama javljaju u grotesknoj ulozi sveučilišni profesori, samoproglašeni analitičari, znanstvenici.

Riječ je o javnom prostoru koji u zapadnim sredinama zaokupljaju intelektualci zbog svojega šireg i slobodoumnog pristupa, dok su stručnjaci malokad konzultirani. „Deficit epistemološke definicije intelektualca“ zapazio je Alain Minc u svojoj Političkoj povijesti intelektualaca, u kojoj upravo naglašava nedostatak istraživanja i definiranja epistemoloških sastavnica koje određuje intelektualce, razjašnjavajući fenomen samoproklamiranih „intelektualaca“. Na taj je način nastala semantička zbrka u kojoj se često pogrešno poistovjećuje inteligencija, elita, s pojmom intelektualac. No treba podsjetiti kako su u danom povijesnom kontekstu elite nisko homogene i često raznolike. U kategoriju elita pripadaju upravne, gospodarsko-poduzetničke i tradicionalne elite, među kojima mogu biti i intelektualci, ali oni ne moraju nužno pripadati tzv. elitama. Često intelektualci, poput sociologa Vilfreda Pareta, strogo kritiziraju baš vladajuće elite jer nisu dopuštale obnavljanje i tzv. kruženje elita.

Totalitarizam u ime tolerancije

Jasno, kategorija intelektualca svakako podrazumijeva stanovitu dozu predznanja, opće kulture i pismenosti, sposobnosti za artikuliranje i izražavanje ideja i teorijskih koncepata. U tom pogledu moglo bi se reći kako književnici nisu klasični intelektualci jer književni žanr uvijek podrazumijeva stanovitu distancu u odnosu na teorijski univerzum. Marcel Proust bio je vrlo eksplicitan kada je zamjerao književniku Gerardu de Nervalu da je „još suvišno inteligentan“. Književnost stavlja naglasak na nepredvidivost i slobodu mašte koje ne trpe rigidne konceptualne intelektualne kalupe. Neki su pisci, poput Emila Zole i J. P. Sartrea, kombinirali, ovisno o društveno-političkim okolnostima, ulogu angažiranog intelektualca i povučenoga književnika. Čak i filozofi koji neprestano propituju svijet nedvojbeno su u trajnu suočavanju sa samim sobom, što ih načelno razlikuje od opsesivnoga nagona intelektualca za javnu stvar, za suočavanje s društvom i medijima. Primjerice, francuski filozof Bernard Henry paradigmatična je inkarnacija narcisoidnog i kompulzivnog estradnog intelektualca, koji ne propušta nijednu priliku za medijsko eksponiranje i spektakularne gestikulacije kada je riječ o „dobrim i pravednim borbama“: Bosna, Kosovo, Afrika... Neki su se intelektualci čak specijalizirali u unosnoj industriji humanitarizma. Intelektualac agitira i pokreće ideje, a ideje su ono o čemu se raspravlja u javnosti. Svaki je intelektualac neizbježno tašt i ohol jer je uvjeren u svoje poslanje i siguran da je njegova riječ nužna za napredak društva, riječ bez koje bi demokratska debata bila osiromašena. Intelektualac književnik, iako može biti odličan filozof, a ujedno i dobar blefer, često ostaje zatvoren u svojim uvjerenjima, koje sebično brani kao apsolutne istine i neporecive dogme, što ga svrstava u obitelj ideologa više negoli slobodnih mislilaca. Takav primjer represivne tolerancije pronalazimo kod poznate vrste humanitarističkih intelektualaca koji zagovaraju vrstu „totalitarizma dobrog i pravednog“ u ime političke korektnosti, dogmi tržišne demokracije i ljudskih prava, tolerancije i multikulturnosti, te su spremni progoniti i zatvoriti neistomišljenike.

Monopol nad istinom

Flaubert je jednom napisao kako je „najveća glupost zaključiti“. Takav tip dogmatskih intelektualaca, koji neprestano zaključuju i prozivaju, izbjegavaju i ne prihvaćaju dovođenje u pitanje vlastitih uvjerenja, frapantni su primjer intelektualne gluposti, koja često graniči s intelektualnim terorom. Vrlo je važan povijesni i socio-politički kontekst iz kojega proizlaze i u kojem se kreću intelektualci, koji ih u znatnoj mjeri određuje. Antika i renesansa nisu poznavale intelektualnu vrstu, koja se prvi put javlja u javnoj sferi kao društveni fenomen i arhetip za vrijeme suđenja Dreyfusu, kada nastupaju angažirani intelektualci poput Mauricea Barresa, i Octavea Mirbeaua. Sjetimo se samo Zolina J’accuse kao parabolične sintagme intelektualnoga revolta i angažiranosti. Grčka antika poznavala je karizmatične govornike i sofiste Gorgiju i Protagoru. Prvi se put pojam intelektualac pojavljuje kod Saint Simona u 19. stoljeću, a Clemenceau je popularizira za vrijeme procesa Dreyfusu. Ta riječ označava pojedince koji se angažiraju unutar javne sfere u obrani određenih vrednota. Joseph M. Kyalangilwa govori o muškarcu ili ženi koji stavljaju svoju inteligenciju u službu zajednice. Povjesničar Pascal Ory ističe kako je intelektualac čovjek kulture stavljen u situaciju političkoga čovjeka ili potrošača ideologije. Raymond Aron dodaje u Opiju intelektualaca kako je intelektualac kreator ideja i kako mora biti angažirani gledatelj. Sociolog Pierre Boudrieu ističe kako „intelektualac može biti samo onaj koji ispunjava negativne kritičke funkcije i koji se bori protiv simbolične dominacije znanosti. Dogmatsko i ideologizirano poimanje intelektualca iznosi J. P. Sartre, koji smatra kako intelektualac može biti samo „ljevičar“ jer se zalaže za pravdu, što je opasna i apsurdna afirmacija, imajući u vidu tragično ishodište totalitarnih komunističkih sustava. Nažalost takva Sartreova percepcija intelektualnoga statusa, koja snažno diskriminira, još vlada u svim zapadnoeuropskim zemljama u krugovima u kojima se isključuje i diskvalificira svaki oblik „desnog“ intelektualizma, jer se podrazumijeva da intelektualac koji je nacionalno osviješten ne može uopće kritički misliti niti biti socijalno osjetljiv. Albert Camus smatra kako se intelektualci ne smiju staviti u službu onima koji pišu povijest, već u službu onih koji podnose tu povijest. Foucault je poslije ismijavao Sartreovu afirmaciju govoreći o lijevim intelektualcima koji imaju monopol nad istinom i koji su postali nesnošljivi predstavnici univerzalnog. Paul Nizan u djelu Psi čuvari osuđuje takvu transformaciju kritičkih i neovisnih intelektualca u lojalne organske intelektualce, kojima se suprotstavljaju „otporaši“. Noam Chomsky na tom tragu ističe kako je intelektualac prije svega u službi dominantne ideologije, razlikujući intelektualni rad od intelektualnoga života, koji ne zahtijeva mnogo intelektualnoga truda, već dovoljno oportunizma i udvaranja dominantnim strukturama.

Znanost nije neutralna

Klasični poznati angažirani intelektualci poput Michela Foucaulta, Alberta Camusa, Sartrea, znali su odgovarati toj globalnoj logici i potražnji univerzalnog i apsolutnog, jer su upravo izranjali i razvijali se u doba moderne, doba velikih ideja i Lyotardovih velikih pripovijesti, koje su pokretale mase i povijesne procese. U današnje postmoderno doba, koje relativizira sve vrednote, u doba dezideologizacije i imperativa zabave, intelektualci gube na društvenom značenju jer njihova uloga katalizatora i tumačitelja javnosti više nikoga ne zadivljuje niti mobilizira. Današnji su intelektualci nalik na utilitarističko i pragmatično suvremeno društvo postali polivalentni hibridni strojevi, kombinirajući uloge znanstvenika, trgovca, prevoditelja, povremeno predavača, polivalnetnost koja nažalost teško izražava komplementarnost talenata i neizbježno ih reducira na zabavnoga čudaka. Veliki je prinos Antonija Gramscija da je na neki način demistificirao prosvjetiteljsku ulogu intelektualca istaknuvši kako je svaka organizacija kulture usko povezana s dominantnim političkim sustavom te kako su organski intelektualci, kako ih naziva, oni koji reproduciraju i politički održavaju dominantnu poziciju u društvu putem medija, sveučilišta, instituta.

Najbolja je ilustracija organskih intelektualaca bila za vrijeme totalitarnih lijevih ili desnih sustava, kada su intelektualci okupljeni unutar vladajućih partijskih struktura, umjesto kritike i pobune protiv njih, čuvali vlastite pozicije, propagirali službenu ideologiju, huškali i prozivali političke neistomišljenike. U svakoj vrsti rada, pa i u tjelesnoj aktivnosti, bila ona i u potpunosti mehanička, postoji minimum intelektualne aktivnosti. Stoga bi se moglo reći kako su svi ljudi intelektualci, ali svi ljudi nemaju u društvu intelektualnu funkciju, a Gramsci ističe kako ne postoji nijedna ljudska aktivnost iz koje je isključena intelektualna intervencija te nije moguće razdvojiti homo fabera od homo sapiensa. Naime, biti neovisni intelektualac gotovo je nespojivo s dobivanjem gradskih ili državnih dotacija i povlastica, pa nije čudo da većina tzv. urbanog intelektualnog sloja pristaje na promicanje dominantne mainstream-ideologije putem zabavno-estradnih festivala i evenata. Nitko, a pogotovo znanstvenici, nikada nisu u potpunosti autonomni ili dezangažirani, jer smo snagom svijeta i društvene dinamike svjesno ili nesvjesno upleteni u društvo i socijalna događanja. Moglo bi se reći i da je svaki uskogrudni akademizam, kao fosilizirana društveno-institucionalna postura, postala, posebice u Hrvatskoj, najveća zapreka širenju „slobodne, kritičke i angažirane intelektualnosti“. Monopol nad res publicae i na javnost razvidan je kada se pojedinci koji se olako predstavljaju kao intelektualci ili akademici kriju iza argumenta ili imperativa aksiološke neutralnosti kako bi opravdali svoju pasivnost ili bolje rečeno poltronstvo kad je riječ o zauzimanju jasnih stajališta od zajedničkog interesa. Znanost nije nikada bila neutralna, jer oni koji proizvode određeno znanje bilo koje vrste neizbježno su i angažirani u transformaciji svijeta jer svako znanje ulazi u sferu razumijevanja i djelovanja čovjeka kao društvenoga bića.

Tragično je da se i danas, u postkomunističkim društvima pa i na Zapadu, gdje postoji dulja tradicija intelektualne kritike, većina priznatih intelektualaca, umjesto da promiču pravdu i istinu, ponašaju zapravo, zbog nedostatka građanske hrabrosti, kao organski intelektualci neoliberalnoga dominantnog sustava te se na taj način stavljaju u poziciju plaćenika i primatelja intelektualne rente. Irak, Afganistan, Libija, Sirija, siromaštvo, izrabljivački neoliberalni tržišni kapitalizam, spekulacije i tehnoznanstvene idolatrije, rušenje stožernih svjetonazora, krize u gospodstvu..., zaista ne nedostaje gorućih pitanje za poticanje intelektualnog erosa u obliku rasprave, polemike i kritike, i za zauzimanje stajališta. No u Hrvatskoj, u akademskim i intelektualnim krugovima (čast iznimkama) još vlada otužna tišina kritičke impotencije, kastrirani duh palanke. U ovim kriznim vremenima rezignacija, depresivnost, kao i demobiliziranje širokih slojeva naroda, odraz su također dezertiranja intelektualaca iz arene javne sfere i društvene angažiranosti. Naime, ono što je bigoterija (vjerska zatucanost) u crkvenim krugovima u obliku štovanja vanjskih formalnih religijskih oblika (na račun unutarnje mistične dimenzije vjere) licemjerni je konsenzualizam u intelektualnim i akademskim krugovima što se zadovoljavaju provincijalnom pozicijom uglednoga građanina, koji se radi očuvanja institucionalnih sinekura ne žele zamjeriti nikomu, a pogotovo središtima financijske, političke i medijske moći.

 

 

Izvor: Vijenac broj 487

  • Avatar abakus
    abakus:

    Za razliku od jednog drugog članka koji se prije koji dan pojavio na blogosferi a također se (na žalost potpuno promašeno) bavi temom definicije intelektualca, ovo je dobar tekst u kojem je kvalitetno obuhvaćen pojam intelektualca, i to u svim ... prikaži još! njegovim inačicama od kojih osobno većinu ne bih uopće priznao za intelektualce. Ljudi koji se iz konformizma i nedostatka građanske hrabrosti stavljaju u službu dominantnih ideologija za mene nisu intelektualci. To su možda ljudi koji dosta (možda!) znaju, koji znaju možda i dobro napisati tekst i na osnovu toga glume intelektualce, ali pravi intelektualac traga za razumijevanjem, za istinom, i neće se dati poniziti na nivo pukog sluge i promotora neke ideologije (bila ona dominantna ili ne). A pogotovo to neće učiniti iz konformizma. Dakle, takve ne smatram intelektualcima, koliko god bili (često i vrlo agresivno) prisutni na medijskoj sceni. ------------ No htio bih ovdje samo napomenuti nešto: Autor na kraju članka govori o ljudima iz intelektualnih i akademskih krugova (kod nas, iako toga i vani ima, i to više nego što ljudi kod nas obično misle) koji se radi očuvanja svojih sinekura ne žele nikome zamjeriti. Ima još jedan razlog iz kojeg se ne javljaju, daleko gori od puke želje za očuvanjem sinekure jer je ona ipak odraz razumljivog i ljudskog straha za egzistenciju. Riječ je o šutnji iz straha da se ne bi razotkrili kao osobe koje zapravo nedovoljno znaju o onome o čemu govore ili kao osobe koje imaju nelogičan slijed misli. Pojednostavljeno rečeno: boje se da se ne otkriju kao slabo obrazovani i ne baš tako pametni ljudi kako žele da se o njima u javnosti misli. "Šutnja je zlato", kaže se. I mnogi tzv. intelektualci (tj. oni koji se kao takvi propagiraju) smatraju kako što više šute izgledaju pametnijima i kako bi taj status pametnih brzo izgubili kad bi progovorili. Opravdano, rekao bih. Naša je scena puna takvih pokondirenih intelektualnih tikvi...

  • doktorica:

    nestali su u bespućima naše stvarnosti bremenitoj nepravdama i glupošću...

  • zagor27:

    gospon Jure ....... u doba komunizma je bilo daleko više kritike nego sveukupno na zapadu ......... znali su se amerikanci "demokratski" obračunati sa komunistima .......... još kad mi spominjete zapad kao nešto dobro, odmah se sjetim toga da crnci nisu ... prikaži još! smjeli ni sjediti u autobusima, a kamoli se školovati ........... dapače, do neznam koje godine im je bilo zabranjeno školovanje.