Blogosfera Globalni semafor

Geopolitika prijezira

Dominantna politička globalistička hiperklasa, koja živi u hermetičnom bjelokosnom tornju, izgubila je dodir s realnom zemljom, a time je izgubila i povjerenje velikih društvenih masa. Ta se hiperklasa našla u poziciji „institucionalizirane kulture straha“ jer je razvidno da represivnom politikom (koja je uvijek odraz straha) pokušava neutralizirati prosvjede
Objava 06. veljače 2019. 0 komentara 74 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Konstruktivna agresivnost

Jedan od ključnih čimbenika i okidača masovnih i često nasilnih prosvjeda tzv. žutih prsluka jest osjećaj poniženja, često prepoznatljiv u protusistemskom diskursu glavnih aktera. Široki slojevi francuskoga naroda osjećaju se marginaliziranima; na vlastitoj koži doživljavaju da ih prezire politička klasa koja više ne prepoznaje legitimna socijalna i politička htijenja iz baze i potrebe običnog puka. Slični socijalni afekti, poniženja i otuđenja vidljivi su i u drugim pokretima žutih prsluka kao fenomen koji se postupno deteritorijalizira iz početnog francuskog područja prema drugim europskim zemljama, ali i šire.

Takva mikrogeopolitika sa snažnim socioekonomskim i identitetskim psihološkim dimenzijama često u sebi sadržava iracionalne čimbenike što dovode u pitanje klasičnu percepciju geopolitike i odnosa centar – periferija, koja se u načelu temelji na racionalnim parametrima i postulatima. No geopolitika kao konfliktna dijalektika različitih suparničkih aktera neizbježno biva suočena s iracionalnim registrom kolektivnih nagona i strasti, nade i srdžbe. Te je emocionalne i afektivne fenomene dobro uvidio politolog Pierre Hassner, koji je o ulozi strasti u međunarodnim odnosima pisao u brojnim radovima. Na sličnom tragu Dominique Moïsi u djelu Geopolitika emocija ističe značenje i ulogu emocija u razjašnjavanju međunarodnih događaja povezanih s brojnim pojavnim oblicima društvene krize. Zahvaljujući medijima, emocije se danas brzo posreduju i uzimaju maha te se iskazuju vrlo važnim sastavnim dijelom geopolitičkoga diskursa. U svim prosvjedima žutih prsluka istaknuta je emocionalna nabijenost; nakupljene frustracije očituju se u bijesu i ljutnji onih koji se osjećaju poniženima, za što okrivljuju vladajuću oligarhiju. I zbog toga se mogu nazrijeti nove konture „geopolitike prijezira“ koja nadilazi granice Francuske i Europe, u kojoj žuti prsluk postaje simbol antisistemske borbe novih „prezrenih na svijetu“ i izvozni revolucionarni brend. Na tom tragu neki već govore o „novoj internacionali“: „Žuti prsluci svih zemalja, ujedinite se!“.

Širenje protestnoga modela

U Srbiji je radikalna desnica pokušala oponašati žute prsluke pa je pokret Dveri s pripadnicima i pristašama u žutim prslucima protestirao protiv povećanja cijene benzina. U Belgiji pokret žutih prsluka sporadično mobilizira mnoštvo prosvjednika te često blokiraju ulicu La Loi, glavnu prometnicu u blizini europskih institucija. Zbog nasilja i nereda u Belgiji dosad je uhićeno i osumnjičeno više od šezdeset osoba. U Njemačkoj je Doris von Sayn-Wittgenstein, čelnik radikalne desnice AfD-a, izjavio da je solidaran s pokretom. U Španjolskoj je po uzoru na žute prsluke nastala grupa Chalecos Amarillos, koja poziva na prosvjede u Madridu, a vrlo su aktivni na društvenim mrežama. Pokret se proširio i na Nizozemsku, gdje su građani mirno prosvjedovali protiv skupoće, a u Mađarskoj „žuti prsluci“ prosvjeduju protiv Orbanove politike, koja zastupa fleksibilne promjene radnoga prava. U Poljskoj su poljoprivrednici u žutim prslucima prosvjedovali kako bi im vlada dodijelila dodatne financijske poticaje, a u Bugarskoj su izražavali negodovanje zbog povećanja cijene benzina. Tomu nizu možemo pridodati i Izrael, gdje su se prosvjednici digli protiv povećanja životnih troškova.

Pokret se kao protestni model proširio i na afrički kontinent. U Burkini Faso najava poskupljenja benzina za 12 posto izazvala je u studenom 2018. ulične prosvjede; 29. studenoga narodne su mase izašle na ulice u crvenim košuljama prosvjedujući protiv sustavnoga osiromašenja društva i korupcije vladajuće klase. U gradu Bassora, na jugu Iraka, stotinjak je tamošnjih žutih prsluka prosvjedovalo ispred sjedišta vlasti protiv siromaštva u regiji bogatoj naftom, a ukazivali su i na negativne pojave povećane nezaposlenosti i prekida dostave električne energije.

Geopolitička karta emocija

Na temelju svoje klasifikacije Dominique Moïsi iznosi tri vrste kulture emocija koje dijele svijet na tri skupine: kultura nade, kultura poniženja i kultura straha. On smatra da se nada premjestila od Zapada prema Istoku te postaje pretežna emocija na području Azije (Kina, Indija te zemlje ASEAN-a). Kultura poniženja prevladava u arapsko-muslimanskom svijetu, koji osjeća kulturološku nadmoć i arogantnost Zapada te vlastitu isključenost iz globalizacijskih procesa i tijekova. Kultura straha svojstvena je današnjemu Zapadu, ali je ujedno i reakcija na ostale kulture, poniženja i nade. Razapet između prošlosti i budućnosti, Zapad doživljava akutnu identitetsku krizu. Uronjen je u kulturu kajanja zbog kolonijalne prošlosti te se u isti mah suočava s porastom političkog ekstremizma, ne uspijevajući pružiti prikladne odgovore na islamistički terorizam.

Međutim, Moïsijeva podjela pojednostavnjena je i nepotpuna jer se unutar kulture straha Zapada (strah od terorizma, od drugoga, od nezaposlenosti) iskristalizirao osjećaj poniženosti srednjega sloja i radničke klase, i to među autohtonim pučanstvom, što se posljednjih mjeseci očituje u pokretu žutih prsluka u obliku radikalnog i često nasilna protivljenja vladajućem establišmentu. Dominantna politička globalistička hiperklasa, koja živi u hermetičnom bjelokosnom tornju, izgubila je dodir s realnom zemljom, a time je izgubila i povjerenje velikih društvenih masa. Ta se hiperklasa našla u poziciji institucionalizirane kulture straha jer je razvidno da represivnom politikom (koja je uvijek odraz straha) pokušava neutralizirati prosvjede. Treba podsjetiti da je Moïsi 2006. napisao članak The Emotional Clash of Civilisations, u kojem se nadovezuje na Huntingtonove teze o sukobu civilizacija. Unatoč tomu što se klasična funkcionalistička geopolitika ravnala prema racionalnom interpretativnom analitičkom obrascu, sve je više uzimalo maha proučavanje emocija kao iracionalne kategorije, što je dovelo do nastanka i razvoja brojnih kulturalnih studija.

Konstruktivna agresivnost

Doduše, emocionalni čimbenik nije nikada bio sasvim zanemaren u geopolitičkoj konstruktivističkoj analizi svojstvenoj postmodernom dobu. Bio je prisutan kroz paradigmu „ravnoteže straha“ u okviru doktrine odvraćanja od nuklearnoga sukoba tijekom Hladnoga rata. Antropologija ističe da postoje različiti čimbenici konflikata i agresivnosti. Među čimbenicima „negativne agresivnosti“ nailazimo na agresivne frustracije koje graniče s nagonom destruktivnog nasilja, koje pojave je analizirao psiholog John Dollard. A Konrad Lorenz, utemeljitelj etologije kao znanosti proučavanja ponašanja životinja i čovjeka, smatra da postoji oblik „konstruktivne agresivnosti“ kao čimbenika stvaranja civilizacija, a takva agresivnost počiva na kontroliranoj instinktivnoj ljudskoj agresivnosti kao procesu afirmacije slobode čovjeka kao bića želje i žudnje. Konfliktna sociološka perspektiva ukazuje da konflikti ne moraju imperativno imati razorne posljedice, nego mogu dati pozitivne regulacijske društvene učinke. Tako američki sociolog Lewis Coser smatra da sukob može biti funkcionalan jer ubrzava proces unutrašnje povezanosti socijalne grupe i jača svijest i lojalnost njezinih pripadnika. Čimbenici konfliktualne dijalektike u geopolitici mogu biti manje ili više iracionalni nagoni, poput vjere, ideologije te utopijsko-mitskih nagona identitetske naravi (ukronije, što analizira geopolitolog François Thual) u vezi s percepcijama koje o sebi samima imaju različite društvene grupe.

Unutarnja neokolonizacija

Mogli bismo uspostaviti analogije između bivšega postkolonijalnog Trećeg svijeta i današnjega postnacionalnog Zapada u kojemu se šire elementi socijalne postkolonijalne diskriminacijske stratifikacije i društvene marginalizacije (centar – periferija). Svjedočimo rastućoj polarizaciji između narodnih slojeva koji nekontroliranim nasiljem manifestiraju svoje nezadovoljstvo i političkog establišmenta koji prema tim masama osjeća sistemski prezir. Nismo daleko od postkolonijalne retorike, koja se očituje svojevrsnom unutarnjom neokolonizacijom. Takvim socijalnim apartheidom političke globalizirane oligarhije pretvaraju vlastito autohtono pučanstvu u kolonijalnu manjinu šireći pritom pravu epidemiju društvenih tektonskih poremećaja.

Zapad nalikuje na novi Treći svijet, u kojem se produbljuje jaz između pobjednika i gubitnika u procesu globalizacije, a erupcija nasilja žutih prsluka poprima zabrinjavajuće oblike antikolonijalističke retorike i emancipacije od zapadnoga globaliziranog novog Trećeg svijeta. Kada ponižavanje postane sistemska kategorija to uvijek izaziva reakciju u obliku srdžbe kao sastavnoga dijela kolektivne psihologije. U tom je pogledu bila ilustrativna prva reakcija čuđenja i iznenađenja francuskih vlasti (ta reakcija još je prisutna) zbog rasplamsavanja nekontroliranoga uličnog nasilja na prosvjedima žutih prsluka, što zapravo odražava prevladavajući trend irenizma na Zapadu i slijepu vjeru u konstruktivistički vječni mir. Pritom se demoniziraju nasilni prosvjedi nezadovoljnika te se ističe da takve pojave treba istrijebiti ili pak liječiti kao civilizacijsku anomaliju. Upravo na taj i takav zapadnocentrični irenizam, koji se izbjegava suočiti s korijenima konflikta, što je zapravo bijeg od stvarnosti, ukazuje Peter Sloterdijk u djelu Srdžba i vrijeme, gdje srdžbu ne prikazuje kao ispusni ventil za frustracije, nego kao urođeni refleks ponašanja i antropološku konstantu. Konfliktna dijalektika: poniženje – srdžba, prijezir – otpor, strah – nasilje, još je moćni pokretač povijesti čovječanstva u kojoj se sukobi i ratovi gledaju kroz prizmu borbe dobra protiv zla, pri čemu se u neprijateljima vidi zlo. U tom smislu Leszek Kołakowski ističe da „kroz cijelu povijest traje demonologija”, ukazujući pritom na vjerovanje kako smo stalno opkoljeni onim drugim, kojega demoniziramo kao zlo i kojega označavamo krivcem za sve nevolje, stradanja, neslobodu, za bijedni život.

 

izvor: Vijenac 650 - 31. siječnja 2019

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.