Blogosfera Globalni semafor

Hrvatska klaustrofobija

Objava 30. listopada 2014. 2 komentara 510 prikaza
nebo 1 copyright jure vujić
nebo 1 copyright jure vujić
nebo 1
Nedavno samospaljivanje branitelja (događaj koji je u medijima prošao gotovo nezapaženo), prosvjedi nezadovoljnih radnika i društvena depresivnost, medijski katastrofizam, razmnožavanje glasina i laži,  prikazuju kakofoničnu i traumatičnu sliku hrvatske društvene zbilje iz koje na očigled izvire kolektivna tjeskoba i nagomilane frustracije. Treba se zapitati da li naša svakodnevna društvena okolina, suženi životni prostor, zapravo ne pogoduju osjećaju kolektivne i pojedinačne klaustrofobije, prostor u kojem jedni drugima postajemo neprijatelji-predatori?

Poznato je kako klaustrofobija predstavlja strah od nepoznate okoline ili od zatvorenog prostora koji potiču osjećaj opasnosti. Međutim kada poznata, „domaća“ okolina izaziva taj strah onda se treba zapitati zašto je to tako, na tragu Sartreovog razmišljanja u djelu Bez izlaza - Pakao, to su drugi“  ili bolje rečeno „Pakao to smo mi“. Naravno Hrvatska se nalazi, kao što je to dobro zapazio arhitekt Paul Virilio ( u djelu „Upravljanje strahom“), u suvremenom svijetu u kojem je fenomen ubrzavanja i širenja katastrofa, ekonomske krize, sukoba, straha, i u kojem strah postaje visceralni i sistemski fenomen koji danas dosiže svoj vrhunac s ekološkim dramama, gospodarskim i financijskim krahom i samoubilačkim atentatima.

Živimo u svijetu koji ne počiva na „ravnoteži terora“ već na „neravnoteži terora“, u kojem jedan čovjek, jedna skupina ili manjina, može objaviti totalni rat cijelom društvu. Što se tiče hrvatskog društva koje je od kraja domovinskog rata neprestano suočeno s društvenim i informacijskim inženjeringom, stvorili su se povoljni uvjeti za širenje društvene kolektivne klaustrofobije koja proizlazi iz neriješenih frustracija i saniranja komunističke prošlosti, kao i iz prekida u samoj društvenoj percepciji vanjskog svijeta zbog poremećenog osjećaj temporaliteta.

Naime, od 45-te godine nadalje zbog sukcesivnih generacijskih rezova u skladnom povijesno-organskom generacijskom razvoju, gomilanja „crnih rupa“ u suočavanju s prošlosti, koje kompromitiraju socio-političko sazrijevanje, hrvatsko društvo se traumatično suočava s vlastitom društvenom zbiljom i okolinom kao neprijateljskom okolinom, što je srž kolektivne klaustrofobije, kada svakodnevna okolina postaje nepodnošljiva i zagušljiva. Dodatna otežavajuća dimenzija jest kada politička klasa nastavlja živjeti u virtualnom svijetu i ne prepoznaje klaustrofobične simptome društvene zbilje. U takvom okružju nastaje „sinkronizacija emocija“, a  pojedinačne i kolektivne emocije često se instrumentalizirane  u kratkoročne  političke svrhe.

Medijsko amplificiranje događajnosti, kontrakcija vremena koja onemogućuje realnu komunikaciju zapravo sužava naš društveni prostor koji postaje nepoželjan za obitavanje. Društvo podliježe razmnožavanju strahova i pomalo gubi socio-političku ritmiku, a kolektivna klaustrofobija održava zapravo društvenu i političku aritmiju kao gubitak prirodnog sklada između vremena i prostora. Strah za sutrašnjicu, gospodarska, društvena neizvjesnost zapravo potiču strah kao trajnu i sveprisutnu društvenu kategoriju koja je institucionalizirana i postaje standard.

Društveni strah pomalo postaje svakidašnja okolina iz koje se ne može pobjeći. Kad filozof Merleau Ponty ističe da „prostor uvijek izražava sveobuhvatni život subjekta“ on zapravo nastoji dokazati da ne postoje normalni ili anormalni prostori već samo prostori koji su uvijek subjektivno percipirani i koji proizlaze iz psiholoških, afektivnih i društvenih čimbenika (negativnih ili pozitivnih). Određene narodne skupine su razvile tijekom povijesti određenu geopolitičku klaustrofobiju pa su putem ideoloških i mitoloških konstrukcija (panizmi, imperijalni mitovi) zapravo nasilnim osvajanjem tuđih prostora rješavali „mimetičku krizu“. Hrvatska se uspješno obranila od velikosrpske agresije kao oblika  susjedne „geopolitičke klaustrofobije“.

Na takvom suženom prostoru, Hrvatskoj danas preostaje da se bori protiv vlastite unutarnje klaustrofobije da ne bi budućim generacijama ostavila mjesto na kojem je nepodnošljivo živjeti i graditi budućnost. De profundis clamavi ad te, Domine.

  • Avatar Slavonija87
    Slavonija87:

    Osim sve lošije gospodarske situacije, zbog koje se povećava iseljavanje, ostaje nam i dodatna društvena fragmentacija i getoizacija, u kojoj sve više jača ideološki sraz "progresivnih" i "nazadnih". Uglavnom, nismo sredina u kojoj se za sada vidi mogućnost nekakve povoljnije ... prikaži još! dinamike koja bi vodila prema organicističkom uređenju.

  • fjakadur:

    Što je karakteristično za ovakve tekstove i ovakav način pisanja ?? ... Stalno se nameće (baš nameće) jedna nepostojeća slika neke divote od naroda,države i onda je ta divota ugrožena nekakvim djelovanjima "koja su suprotna toj divoti" !!! ... Uvijek ... prikaži još!ek su ljudi ovako živili, uvik. ... Jedina razlika je što nisu imali ovoliku tehniku prije pa da prate i pišu. ... Uvik je isto. ... Glavni, pa oni do njega,pa malo dalje od njega i oni daleeeko od njega. ... I uvik se moralo preživiti i stremiti onom glavnom koji dili,daje,omogućava opstanak. ... Tako na jednom blogu imamo pismo upućeno "Dragom hrvatskom narodu" !!!! ... Opet neka zamišljena divota od naroda, koja je ugrožena djelovanjem pojedinaca. ... A sve je to samo borba za preživljavanje i hvatanje mjesta bliže glavnoga. ... Tako nekako, ali je tako. ... Divota je kada preživiš, a kako ćeš to ostvariti - uvik je isto. Moraš biti predator prema ostalima. Lijep pozdrav.