Naslovnica Globalni semafor

Izgubljeni raj Jugoslavena

Objava 23. siječnja 2017. 0 komentara 1650 prikaza
foto ju
foto ju
foto ju

 

Politička mitologija

Nova ljevica ili nova Arkadija?

 

Nedavno je hrvatska politička scena dobila još jednu stranku, uz već lijep broj marginalnih, ponekad slikovitih, bizarnih, a najčešće zabavnih stotinu registriranih političkih stranaka. Riječ je Novoj ljevici, koja bi zbog sama svojega naziva, pored klasičnih, arhaičnih komunističkih stranaka poput Radničke fronte, ali i pored institucionalne postjugoslavenske ljevice SDP-a, trebala ponuditi nešto novo ili originalno hrvatskom izbornom tijelu na lijevom spektru političkog života.

S obzirom na glavni trend gubitka programskog identiteta socijaldemokracije u svim europskim zemljama te porasta i nacionalnih i lijevih populističkih pokreta (Podemos, Siriza itd.), mogao se očekivati pokušaj stvaranja alternativnog i aktualnijeg puta i kod hrvatske ljevice, koji bi se ujedno jasno razgraničio u odnosu na socijaldemokraciju, koja je izdala sva načela socijalne pravde i borbe te postala lijevi privjesak tržišnoga kapitalizma. Taj bi novi lijevi put ujedno mogao artikulirati važne identitetske i nacionalne teme bez kojih se u doba ozbiljnih prijetnji izumiranju nacionalnih, regionalnih i lokalnih identiteta pod pritiskom kulturne amerikanizacije i tržišne uniformizacije danas ne može ozbiljno politički misliti. Ali umjesto toga dobili smo stranku koja osim pridjeva „nova“ zapravo ne donosi ništa novo u nacionalnom političkom životu.

Što se tiče sama identiteta navedene stranke, domaća Nova ljevica s gotovo četrdeset godina zakašnjenja povodi se za europskim i anglosaksonskim iskustvima nove ljevice (engl. New Left), koja je 60-ih i 70-ih godina, ideološki se nadovezujući na neomarksizam, nastojala artikulirati aktualne socijalne teme i pitanja, poput prava manjina, prava žena, seksualnih prava, razvijajući queer i rodnu teoriju. Za razliku od europskih pokreta i stranaka nove ljevice, koje se postupno gase tijekom 1970-ih i pretvaraju u razne organizacije i nevladine udruge koje će se baviti manjinskim pravima, u Hrvatskoj imamo obrnuti proces jer glavni inicijatori i utemeljitelje Nove ljevice zapravo proizlaze iz nevladinih udruga (Vesna Teršelić, Rada Borić, Zoran Pusić), štoviše, proizlaze iz aktivističkog kulturnog i medijskog mainstreama tog sektora u nas nad kojim zapravo imaju monopol od ranih 90-ih. S obzirom da isti umreženi krugovi savršeno funkcioniraju još i danas, s raznim financijskim dotacijama i s djelomičnom potporom politički i društveno dominantna sistema, postavlja se pitanje zbog čega im onda treba stranka? Odgovori mogu biti različiti: medijska pozornost određenih protagonista, uhljebljivanje u parlamentarne strukture, povezivanje i umrežavanje s europskom ljevicom sličnog profila. Može se očekivati povezivanje Nove ljevice s europskim postmarksističkim pokretom Srećka Horvata i Varoufakisa DiEM 25 (Democracy in Europe Movement), koji nastoji na europskoj razini okupiti lijeve i zelene stranke Europske Unije, od njemačke Die Linke, preko britanskih laburista i španjolskog Podemosa do slovenske Združene levice, kojoj su potporu dali Slavoj Žižek i Julian Assange. Riječ o lijevoj promigracijskoj i internacionalističkoj platformi koja nastoji reformirati EU iznutra te „humanizirati globalizaciju“ i kapitalizam (pa će na taj način ujedno poslužiti kao subverzivni, ispusni ventil dominantnom globalnom sistemu). A kako su sami osnivači pokreta najavili, ideja pokreta zasniva se na tezama škotskoga prosvjetiteljstva i tradiciji samoupravljanja (naravno tu se uklapa i Kardeljevo „bolje“ iskustvo socijalističkog samoupravljanja), dok pozivanje na škotsko prosvjetiteljstvo (zagovaranje liberalnog modela društva) zapravo mnogo govori o privrženosti liberalizmu, individualizmu i progresu kao glavnim matricama neoliberalnog kapitalizma, protiv kojega se isti protagonisti proturječno bore, barem na retoričkoj razini.

Nerazumijevanje povijesti

Najveći doprinos, makar na simboličkoj razini, naše Nove ljevice jest u tome što predstavlja ogledalo društva u kojemu se zrcali paradigmatični simptom neizliječene hrvatske bolesti, a manifestira se u obliku antinacionalnoga političkog diskursa, pozivanja na jugoslavensko nasljeđe i retoriku koja podsjeća na staljinistički službeni jezik iz Sovjetskog Saveza. Takvo poricanje realnosti i hrvatske zbilje od 90-ih naovamo, kao i negiranje hrvatske političke državotvornosti, najbolje otkriva ideološku zabludu u kojoj se nalazi Nova ljevica i slične filojugoslavenske grupacije koje još nisu, frojdovski rečeno, konzumirale ni dovršile fazu žaljenja i prevladavanja nestanka bivše državne tvorevine u kojoj su imale sve povlastice, kao da je riječ o gubitku voljene osobe ili edipovske figure majke. Nestanak višenacionalnoga umjetnog totalitarnog jugoslavenskog okvira zamijenile su liberalnim, antinacionalnim diskursom postkapitalizma i postmarksizma kao posljednjim utočištem utopijskog socijalizma koji nastoje mimo svih vremensko-prostornih i povijesnih zakonitosti rekreirati te povratiti izgubljeni rajski vrt svijeta bratstva i jedinstva. Nova ljevica u Europi kao i na domaćoj sceni odražava i unutarnju konceptualnu krizu klasične marksističke ljevice jer koketira s pomodnim eksperimentima postkapitalističke teorije koja polazi od pogrešne premise da će se kapitalizam sam od sebe umoriti i spontano odumrijeti, dok bi eksperimenti novih gospodarskih sustava, socijalne i tehnološke utopije trebali pripremiti nastanak pravednijega društva. Na istom su tragu razmišljanja teoretičara poput Varoufakisa i Slavoja Žižeka, koji još nisu razumjeli da su takve utopijske reforme postale nove poluge liberalnog i kulturnog kapitalizma koji se savršeno podudara sa šezdesetosmaškim permisivnim, hedonističkim krilaticama neprestane emancipacije, pobune protiv korijena, identiteta i nacionalnih kategorija.

I zbog toga i ova Nova ljevica, kao i ostale lijeve crkve u Europi pa i u Hrvatskoj, ostaju zaslijepljene kozmopolitizmom i multikulturnim prividom. To su sve propali projekti neoliberalnoga kapitalizma, koji danas metastazira u uvozu ilegalnih migranata. Pristaše Nove ljevice još ne razumiju da danas nacije-države, ukorijenjeni identiteti, regije, sve narodne i etničke skupine i lokalne kulture zapravo čine jedinu branu protiv neprestanog širenja tržišne kapitalističke dinamike koja ne trpi državne granice ni državni suverenitet. To se danas i očituje u postupnoj bipolarizaciji između naroda, odnosno jazom između naroda i oligarhije na globalnoj razini. Stoga ne treba mnogo očekivati ni od ovog projekta Nove ljevice koji će zasigurno ostati upamćen kao još jedan korak naprijed u procesu denacionalizacije i desuverenizacije Hrvatske.

Balkanski polubogovi

Ako iščitamo poruke s osnivačke skupštine koje su poslali čelnici nove stranke, vidi se zapanjujuća količina proturječnosti, oksimorona i paranoično-kompulzivnih ponavljanja u izrečenim floskulama, što sve održava duboku krizu naslaganih frustracija i rezidualnih elementa zastarjele političke antropologije. Naime, član inicijativnog odbora Zoran Pusić napomenuo je kako Nova ljevica ima duboke korijene u radu „onog dijela civilnog društva koji se dosljedno zalagao za izgradnju pristojnog, tolerantnog društva, neopterećenog mitovima, predrasudama, zatucanošću i natražnjaštvom, netrpeljivošću, strahom i mržnjom koji iz svega toga obično proizlaze“, da bi odmah potom čelnik Nove ljevice Dragan Markovina Pusićeve riječi anulirao i proturječio im upravo krajnjom mitologizacijom iracionalnoga neojugoslavenskog diskursa u kojem ističe: „Konačno ćemo staviti ustašku državu tamo gdje joj je mjesto.“ Ne znamo na koju ustašku državu aludira Markovina, na današnju demokratsku hrvatsku državu ili imaginarnu paralelnu ustašku NDH, u kojoj samo on i njegovi sljedbenici žive, rade, primaju plaću, slobodno govore i kreću se.

Kada Markovina žali za Jugoslavijom, onda on kao vođa Nove ljevice zapravo podsvjesno žali za mitskom Arkadijom u kojoj žive i bratuju isključivo novi „Jugosloveni“ kao izabrana balkanska rasa polubogova. Mitskom zemljom sreće i blagostanja s bukoličkim tonovima koju pronalazimo kod Ovidija i Vergilija kao idiličnu zemlju harmonije i mira. Indikativno je također da je Nova ljevica dobila potporu Ive Josipovića, koji se također tijekom svojeg predsjedničkog mandata pozivao se na klasične agitpropovske titoističke mitologeme o opasnosti povratka ustaštva i Endehazije, pa će zasigurno i Markovina kao vjerni apologet Jugoslavije skupa s njim imati priliku proširiti zoološki krug retoričkog i mitskog protuhrvatskog bestijarija, od tzv. Josipovićeve guje do raznih „fašističkih nacionalističkih gmazova“ koji slobodno pužu i haraju Hrvatskom. U tom smislu možda bi i projekt Nove ljevice bio svojevrsna restauracijska težnja za uspostavom zlatnog doba jugoslavenske „modernizacije“ i skojevskih sletova. Samo, eto, realnost je kakva jest. Jugoslavija se raspala u lokvi krvi zbog neriješena nacionalnog pitanja i velikosrpske agresije, ostavivši iza sebe mnoštvo ideološke siročadi okupljene u Novoj ljevici, koje je politički program akutna deziluzija. Čelnik te novoosnovane stranke više puta ponosno je istaknuo da je „on danas žešći Jugoslaven od bilo koga“, na što možda ima pravo s aspekta vlastitih političkih uvjerenja, no ako takvo uvjerenje prenese na programsko djelovanje Nove ljevice, onda bi se trebao zapitati kako će na institucionalno-pravnoj razini uskladiti to legalno djelovanje sa člankom 141. Ustava RH, kojim se zabranjuje ulazak u bilo kakva udruživanja ili u nove balkanske, „jugoslavenske“ okvire?

Hrvatska je danas kao slobodna i demokratska republika presedan u političkoj stranačkoj povijesti u kojoj slobodno djeluju neke političke formacije pa i stranke koje su duboko protudržavne u smislu da ne priznaju od 90-ih naovamo stečen povijesno-pravni okvir samostalnosti i suverenosti. Takve grupacije u nekim drugim europskim, zrelim demokracijama tretirale bi se kao kap nelegalne, iredentističke, separatističke, odnosno unitarističke tendencije koja je prijetnja ustavnom poretku. No takve su stranke i pokreti u hrvatskom političkom životu tu da nas podsjete na cijelu tragediju hrvatsku ljevice koja nikada nije jasno prekinula s političkim nasljeđem „jugoslavenštine“ (često obojene primjesama građanske kvaziduhovne engleštine), koja neprestano izranja i dan-danas među novim generacijama u obliku postjugoslavenskog orjunaškog unitarizma.

 

izvor: Vijenac 597

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message