Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Je li Ustavni sud legalizirao politički idiotizam?

Manja kategorija korisnih idiota je ona koja obuhvaća prefrigrane zlonamjerne idiote, koji služe bez ikakvog uvjerenja u jednu ideologiju ili sustav i isključivo traže postizanje osobnih interesa, novca, moći ili slave.
Objava 11. veljače 2020. 0 komentara 1033 prikaza
Foto: Wikipedia
Foto: Wikipedia
Darwin

I ako je u slučaju Mesić protiv Hitreca, Ustavni sud presudio da riječ „idiot“ ovisno naravno o kontekstu ne mora nužno biti uvredljiva, još uvijek ostaje nedorečen glede legalizacije „političkog idiotizma“ . Naime, sama kategorija „korisnih idiota“ u politici, zbog njihove instrumentalizacije, postaje generička vrsta svojstvena parlamentarnim demokracijama koje se često reduciraju na političku trgovinu. Vrlo interesantna je i poruka Ustavnog suda da “politički diskurs često može zadrijeti u osobnu sferu jer je taj rizik usko povezan s političkim djelovanjem i slobodom iznošenja misli, koja je jamstvo demokratskog društva”. Pritom se poziva na presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u sličnim predmetima, pa tako i na presudu “Oberschlick protiv Republike Austrije” kojom je poručeno da je novinar imao pravo političara (tadašnjeg lidera Slobodarske stranke Jörga Haidera) nazvati idiotom. Jedino što još ostaje nedorečeno je da li sud u svojoj pravnoj argumentaciji govori o idiotizmu kao prirodna karakterna kategorija ili o političkom idiotizmu koji pripada političkoj kategoriji u punoj ekspanziju? Da li je Ustavni sud presudio da je idiotizam ustavotvoran, u skladu sa Ustavom ili je latentna rizična osobina ,ko-supstancijalna političkoj funkciji? Treba napomenuti da kategoriju „korisnih idiota“ već pronalazimo kod teologa koji u 17.stoljeću govore o „legistima“ (suci i pravnici) kao politički idioti u doba Karla V. zbog svoje kratkovidnosti i uskogrudnosti. U očima onih koji mu pridodaju negativnu ulogu, korisni idiot, pravi, čisti, utjelovljuje kvintesenciju gluposti. Njegova "korisnost" je čak i njegova najgora glupost, koja narušava svaki oblik inteligencije. Međutim u svijetu današnje politike, moglo bi se reći da je legitimno čak i poželjno biti „korisni idiot“, figura i uloga koja se savršeno uklapa unutar suvremene parlamentarne stranačke političke klase.

Antropologija figure idiota

Međutim, i kada bi duboko zadirali u prapovijest i antropologiju idiotizma vjerojatno bi naišli i na tu kategoriju „korisnih idiota“, ali zasigurno u manjoj mjeri, a moderna figura korisnog idiota u svojoj punopravnoj i društvenoj vrsti, pojavljuje se u modernim totalitarnim režimima. Na drugu stranu, prototip „korisnog idiota“ u stručnoj literaturi pronalazimo u figuri zapadnog lijevog intelektualaca, koji slijepo vjeruje u komunizam i u staljinizam izmanipuliran od Sovjetskog režima, kako bi se udvarao tom režimu ili relativizirao njegove zločine. Danas slična figura intelektualaca doživljava jednu vrstu „Revivala“ kod korisnih idiota ljevice koji još uvijek gaje nostalgiju za komunizam i relativiziraju ili negiraju zločine komunističkih režima. Zanimljivo je da se autorstvo izraza „korisni idiot“ uglavnom pripisuje Lenjinu, ali nitko nije pronašao trag o tome u svojim spisima. Suvremeni izraz korisni idiot „useful idiot“ nastaje 1948. u SAD u jednom članku New York Times. U političkom životu , "korisni idiot" je i ostaje idiot, ali ipak je svjesno instrumentaliziran i visoko toksičan. Međutim kroz povijest, to nije uvijek bio slučaj. Figura idiota je dvosmislena i polimorfna Prisjetimo se da je značenje figura idiota evoluiralo tijekom povijesti i u odnosu na kulturološke civilizacijske razlike. „Idiot“ u etimološkom smislu u Grčkoj Antici, „neznalica“, odnosi se na jednostavni i privatni status pojedinaca za razliku od javnih osoba ili « specijalista ». U antičkom Rimu je riječ o « čovjeku koji nije znalac », » neznalica bez edukacije ». Antički idiot je čovjek bez funkcije, bez identiteta koji nije « iniciran ». Figura idiota tada nije imala negativne konotacije jer je bilo riječ o čovjeku « koji je u svom svijetu » a Cinička škola poput Diogenesa koji je gradom hodao s upaljenom svjetiljkom » tražeći čovjeka » , je čak smatrala da su takvi ljudi bili i mudri. I u književnosti pronalazimo sličnu figuru u obliku sublimiranog mističnog « idiota », « čovjeka-boga » Miškina kod Dostojevskog. U suvremenoj filozofiji, figura idiota visoko kotira u post-strukturalističkoj filozofiji kod jednog Gilles Deleuzea koji, pozivajući se na poimanje idiotizma( tzv.Idiota) Nikole Kuzanskoga, smatra da je idiotska postura, zdravi temelj za početka čistog neprofaniranog razmišljanja, koji počima od nule bez ikakvih predrasuda iz bilo kakvog naslijeđa intelektualne tradicije, koji nije pokvaren ali koji posjeduje mudrost i znanje koje proizlazi isključivo iz iskustva. Za Deleuzea filozofirati znači « praviti se idiotom ». Idiot je onaj koji filozofira isključivo s pomoću valstitih resursa prirodnog razuma bez uporišta u knjiško znanje.

U srednjem vijeku, do 14. stoljeća, i luđaci i idioti bili su smatrani kao osobe opsjednute s vragom. Od 15. stoljeća figura idiota „budale“ zauzima sve više mjesta u karnevalskom poretku. Ludilo i idiotizam postaju također subverzivne moći koje mogu dovesti u pitanje religiozne i društvene poretke. Figura idiota je složena i paradoksalna i simbolično pripada « izvrnutom svijetu » , « sa glavom naopačke », a karnavali sudjeluju u toj simboličkoj inverziji, tijekom kojih idioti, luđaci i dvorske lude i bufoni imaju društvenu ulogu iskupljenja, i tijekom kojih su prirodne hijerarhije izokrenute kada bufon primjerice zauzima privremeno mjesto kralja. U 17. stoljeću, Idiot poprima vrijednost osobe sa « nenormalnom niskom razinom intelekta » što će se asimilirati na području medicine sa mentalnom bolešću retardiranja, duboke debilnosti. Tada , idiot je središnja figura u društvenom životu na lokalnoj razini, on je taj koji pivlači nesreču na sebe ali također štiti druge od nesreća, i stog ima status « nevinoga » , « zrelog čovjeka koji je ostao na razini djeteta ». Jeronimus Bosh smatrao je da je luđak-idiot utjelovljenje mudrog čovjeka koji je ostao netaknut od izopačenog procesa civilizacije , tematiku koju pronalazimo kod Erazma Roterdamskog ... u « Pohvali ludosti». Zanimljivo je ustanoviti da se upravo za vrijeme prosvijetiteljstva, idiotizam asimimilira sa alijenacijom, sa mentalnom bolešću, a tada su utemeljeni prvi azili u kojima su strpani idioti, luđaci, prostituke, asocijalne osobe i politički oporbenjaci. Filozof Michel Foucault to naziva razdoblje "velikih zatvaranja izvan grada". Luđak više ne pati od malignitas već od bolesti male habitus, što znači da je proklet.

Korisni idiot politike

Slično poimanje prosvijećenog idiotizma je razvidno u Stultilia salve Erazma Roterdamskoga , međutim politički korisni idiotizam ne pripada toj filozofskoj ontološkoj kategoriji. Riječ je o političkom idiotizmu koji se odnosi na banalnu stupidnost, jer je na djelu svjesna instrumentalizacija i obmana. Nakon svih znanstvenih i umjetničkih postignuća zlatne Renesanse, moglo bi se reći da je Zapad koji je nekada simbolizirao euklidijanski razum i visoku umjetnost, danas postao glavno izvorište i izvoznik globaliziranog političkog idiotizma. Politički idiotizam je zapravo derivat suvremenog oblika utilitarne i profesionalizirane politike. Naime, Max Weber, je razlikovao politiku kao uvjerenje i odgovornost i one koje politika kao profesija, dakle onih koji žive od politike i onih koji žive za politiku. Politika bez uvjerenja i morala, lišena od iskonske esencije, politika kao machina machinorum i poluga za privatne interese, u kojoj svaki korisni idiot može biti potencijalno koristan.

Manja kategorija korisnih idiota je ona koja obuhvaća prefrigrane zlonamjerne idiote, koji služe bez ikakvog uvjerenja u jednu ideologiju ili sustav i isključivo traže postizanje osobnih interesa, novca, moći ili slave. U kategoriju nevinih ili iskrenih « političkih idiota » se spominju Andre Gide koji je branio oktobarsku revoluciju iz 1917. sve dok 1936. godine nakon njegovog povratka iz Sovjetskog saveza kada priznaje njegovo razočarenje. Sličan slučaj je sa Jean Paul Sartreom koji nije htio iznjeveriti francusku komunističku partiju Mauricea Thoreza i koji je u 50-tim godinama tijekom hladnoga rata, smatrao da je komunizam zaista « progresistička ideologija i borba za dobrobit čovječanstva » .

Izraz , etiketa » korisni idiot », stricto sensu, ne primjenjuje se samo na one koji su svjesno ili nesvijesno manipulirani od strane totalitarnih ili autoritarnih režima koji se služe sa « masovnom propagandom » . Korisni idiot misli da služi pravednu stvar ili ideju, ali zbog pomanjkanja informacija i dovoljne prosudbe, on zapravo služi stvar ili sustav koji može čak proturiječiti njegova uvjerenja, ali danas takvih korisnih ideiota « bona fide », ima sve manje i manje zbog protoka informacija .

Mediokracija ili idiokracija ?

Suvremeni idiot, postmoderni kreten koji ne vidi dalje od svog smarthonea, generički je proizvod materijalističkog i trgovačkog univerza, društva u kojem prevladavju robotizacija i dezhumanizacija. Nismo daleko o vladavine « idiokracije », distopije Mike Judgea » Idiocracy », koja postaje stvranost u društvu u kojem caruje masovni konzumerizam i debilna infantilizacija društva putem virtualne stvarnosti interneta i Tv-realitya. Ako se vratimo u prošlost za vrijeme Grčke Antike,, zanimljivo je ustanoviti da je tada društveni sloj idiotèsa o kojem govori Tukidid, beskorisni marginalizirani sloj građana koji ne sudjeluje u Atenskoj demokraciji, tvorio tri četvrtine društvenog i političkoj sloja. Danas je slična situacija unutar zastupničkih demokracija u kojima unatoč proklamiranog biračkog prava, veliki broj građana ne sudjeluje u političkom životu zbog nepovjerenja u izbore i u mogućnost promjena unutar oligarhijskog poretka, tako da se s pravom može govoriti o demokraciji « pasivnih idiota ».

U suvremenim parlamentarnim demokracijama, sistemske stranke liberalne desno-centrističke i liberalne lijeve stranke koje su izgubile politički identitet, danas su postale zamjenske političke strukture u kojoj proliferiraju korisni idioti, koje štite oligarhijske interese i status quo. Svakodnevna politika je prizor takvih,nedosljednosti i proturječnosti: primjerice kod neokonzervativaca anglosaksonske prolife orijentacije, koji zagovaraju konzervativni svjetonazora a s druge strane, istovremeno podržavaju “free trade” neoliberalni tržišnu model korporativne države koji zapravo uništava sve što je život, tradicija i nacionalni identitet. S druge strane nailazimo i na rezidualne pobornike demokršćanske struje koja je odavno izumrla, od kada je u Njemačkoj a djelomično i u ostatku Europe, ta struja prihvatila liberalizam kao svetu dogmu demokracije i odbacila svako javno pozivanje na kršćanstvo i na europski identitet. Na drugu stranu, liberalna ljevica pripremila je permisivni diskurs za suvremeni kapitalizam jer se šezdesetosmaška filozofija individualnog užitka i hedonizma transformirala u tržišni program kapitalizma zabave te komercijalizacije kulture, slobodnog vremena, ljudskog bića i umjetnosti. U tom pogledu, lijevi socijalizam i liberalna desnica su se našle u ulozi sistemskog „korisnog idiota“ jer nisu valjani lijek protiv ekscesa tržišnog neoliberalizma jer se konceptualno i u praksi nadopunjuju .

Također, u sustavu današnjeg tehnokratskog upravljanja (gouvernance), tehnika i formalizam nameću uniformističko jednoumlje i vokabular, dok tehnokratski i upravljački prosjek postaje norma, sustav u kojem su ljudi zamjenjivi i u kojem prevladava prosjek, tzv. Mediokracija, vladavina mediokriteta, o kojoj govori filozof Alain Deneault. S obzirom na neprestano kompromisno recentriranje i neutraliziranje mišljenja i stajališta, na djelu je istinska „anestezijska revolucija” koja potiče na autocenzuru, na jednoumlje i na ne-talasanje, ” carstvo Dostojevskove „Zlatne sredine: ni glup, ni pametan, prilično nenadaren ( Bjesovi).

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.