Naslovnica Globalni semafor

Kuba nakon Fidela : Hasta la victoria siempre ili Back to Batista!

Objava 14. prosinca 2016. 0 komentara 300 prikaza
cuba
Jure Vujić
cuba

Smrt Fidela Castra obilježava kraj ere, Castro je bio simbol Hladnoga rata i bipolarnoga svijeta kao posljedice ideološke podjele između SAD-a i sovjetskog komunističkog bloka. Nestaje također, za pristaše neovisne Kube, simbol oslobodilačke narodne borbe protiv tadašnjeg američkog imperijalizma u Južnoj Americi. Odlazak Fidela Castra, međutim, također simbolizira revoluciju koja nastaje u entuzijazmu i završava u komunističkoj diktaturi.

Fidel Castro u manjoj je mjeri od Che Guevare predstavljao ikonu međunarodne ljevice na Zapadu i diljem svijeta. Naime, povijest kubanske revolucije složenija je od klasične ideološke podjele: istok–komunizam–Sovjetski Savez / zapad–demokracija–SAD. Treba podsjetiti da je kubanska revolucija plod složena gospodarskog i političkog procesa koji se kristalizirao kroz gerilski pokret nazvan 26. srpnja, a na samu početku pokret nema ništa s komunističkom ideologijom. Ni sam Fidel Castro nije još komunist kada započinje borbu protiv diktatora Batiste. Kada revolucija trijumfira 1. siječnja 1959, Kuba je priznata od tadašnje vlade SAD-a, no takvo američko stajalište postupno će se mijenjati kako bude slabio strateški utjecaj SAD-a na tom otoku.

Pod pritiskom embarga i vojno-obavještajnih operacija SAD-a i CIA-e (iskrcavanje u Zaljevu svinja), revolucionarni kubanski režim s vremenom se birokratizira i ideološki dogmatizira. Kuba je oponašala najgore oblike sovjetizma, s kombinacijom specifično latinoameričkih elemenata despotske vlasti prema modelu caudilla – karizmatičnog diktatora. Zatvaranje i represija disidenata i devijantnih osoba (homoseksualci), unutarnje političke podjele i rivalstva napravit će od Kube zloglasnu zemlju. Pod embargom, Castrova će politika poslije još više pogoršati stanje u društvu, pretvarajući zemlju u nazadno polje šećerne trske tijekom 60-ih godina. Poslije će Fidel Castro sam priznati svoje pogreške glede gospodarskih i društvenih odluka.

S druge strane, nije sve tako crno. Kuba je zabilježila određene pozitivne pomake unatoč embargu i siromaštvu, i to na području zdravstvene politike i prevencije katastrofa. Premda se Kuba godinama deklarirala kao ateistička država, odnosi s Katoličkom crkvom popravili su se tijekom posljednja dva desetljeća. Fidel Castro susreo se 2012. s papom Benediktom XVI, s kojim je razgovarao o svojim omiljenim temama: prijetećem Armagedonu, zlu koje donosi potrošačko društvo, te kritikama upućenim na račun starog neprijatelja – SAD-a. Castro je u povodu tog susreta priznao da je osjećao veliko poštovanje prema Majci Terezi i Ivanu Pavlu II, s kojim se sastao četrnaest godina prije na Kubi. Castro je nakon posjeta Ivana Pavla II. ponovo uveo Božić kao blagdan u zemlji, a Benedikt XVI. od njegova je brata zatražio da vlada razmotri mogućnost da i Uskrs uvede kao praznik.

Od oslobodilačkoga pokreta
do totalitarnog režima

Zapravo se tek na svjetonazorskom i ideološkom planu može bolje objasniti cijela tragedija kubanske revolucije iz 1950-ih, koja je od legitimnoga oslobodilačkog narodnog pokreta u začetku prerasla u tvrdolinijski prosovjetski diktatorski režim na čelu s Fidelom Castrom, koji je kršio elementarna ljudska prava i temeljne političke slobode.

Ne treba zaboraviti da se gerilski pokret 26. srpnja sastojao od vrlo heterogenih političkih skupina, od ljevičarskih, nacionalističkih i prodemokratski orijentiranih ustanika. Ustanak je započeo u srpnju 1953. Pobunjenici, koje je vodio Fidel Castro, unatoč brojčanoj i tehničkoj inferiornosti, koristeći se spretnom kombinacijom propagande i gerilske strategije, do kraja 1958. uspjeli su vojnički slomiti snage proameričkoga predsjednika Batiste i uspostaviti režim koji je započeo niz dalekosežnih ekonomskih i političkih reformi. Tako je Kuba postala prva komunistička država na zapadnoj hemisferi.

Reakcija SAD-a na te događaje dovela je do najozbiljnije eskalacije u vremenu Hladnoga rata, a postignuća i strategiju kubanskih revolucionara su, s manje ili više uspjeha, pokušale kopirati brojne gerilske organizacije diljem svijeta. Zbog svega toga kubanska se revolucija smatra jednim od najvažnijih događaja 20. stoljeća.

U takvu trenutku oligarhijske i ideološke dogmatske preorijentacije događa se i odvajanje nekadašnje legitimne revolucionarne elite od emancipatorskih narodnih težnji, a nastaje proces unutarnje totalitarne režimske konsolidacije. To je proces u kojem „revolucija jede vlastitu djecu“ kao uvod u surovu stvarnost progona i represije kojom upravlja Fidel Castro u kombinaciji komunističkoga monarha i lokalnog caudilla.

Lijevo marksističko-lenjinističko skretanje Kube upravo govori o složenijoj južnoameričkoj političkoj genezi, izvan stereotipnih i manihejskih klasifikacija. Pod pritiskom tzv. američkog imperijalizma, od Monroeove doktrine sve do danas, u tom se revolucionarnom ideološkom habitusu isprepleću i međusobno prožimaju, primjerice, iskustvo nacionalrevolucionarnog peronizma, angažirani socijalni katolicizam „teologije oslobođenja“, i lenjinistički revolucionarni aktivizam. Tako da nije ni čudo da iza svakoga južnoameričkog lijevog aktivista stoji „katolička priča“, a u takvu kontekstu srp i čekić često koketiraju s križem.

To također objašnjava popularnost bolivarizma, koji zagovara stvaranje južnoameričkog bloka neovisna o SAD-u, a saveznike vidi u konzervativnim katoličkim i lijevim političkim težnjama Brazila, Venezuele pod Chavezom, Bolivije pod Moralesom, sve do zapatističkog pokreta u Meksiku. Za vrijeme Hladnoga rata, Che Guevara pozivao je na stvaranje „trokontinentalne fronte“ (Afrika–Azija–Južna Amerika) u borbi protiv „američkog imperijalizma“. Ta je sintagma u današnjem postbipolarnom svijetu proširena na „kvadrikontinentalnu“ borbenu dimenziju (Rusija–Europa–Afrika–Južna Amerika). To su proturječnosti na koje moramo računati u slučaju Južne Amerike, a put povratka na idejnu, kulturnu i geopolitičku multipolarnost u svijetu otkriva se kao put paradoksa koji pomiruje antagonizme i stvara velike sinteze.

Kubanska nafta

SAD su slijedom zakona Torricelli iz 1992. provodile izravnu ingerenciju nad unutarnjim poslovima Kube jer taj zakon, koji nazivaju Kubanskim demokratskim zakonom, jasno ističe da će SAD podupirati sve nevladine organizacije koje pomažu pojedincima što promiču nenasilnu demokratsku promjenu u Kubi. Zakon Amato–Kennedy usvojen od američkog Kongresa 1996. sankcionira tzv. neposlušne države zbog podupiranja međunarodnoga terorizma i zbog protivljenja mirovnom sporazumu na Bliskom istoku. Sličan zakon Helms–Burton iz 1996. jača embargo protiv Kube i zabranjuje bilo kakvu trgovinsku razmjenu i investiranje u Kubu. Takvi zakoni izvanteritorijalne prirode sankcioniraju ponašanja država ili drugih entiteta koji nisu počinjeni na američkom teritoriju niti se odnose na američke državljane. Razlozi tomu prilično su jasni. Kuba je kao najveći karipski otok u središtu geostrateškoga značenja za SAD. Naime, položaj Kube omogućuje kontrolu pristupa Floridi i Meksičkom zaljevu te južnoj obali SAD-a s velikim naftnim zalihama na tom području.

Godine 2004. prema izvješćima španjolske naftne kompanije i državne kubanske kompanije za naftu otkrivene su goleme naftne rezerve u moru koje prema procjeni mogu proizvesti između 4,6 i 9,3 milijardi barela, dok Sjedinjene Države smatraju da se na Kubi nalazi 9 milijardi barela nafte. Time bi Kuba zauzela mjesto među prvih dvadeset svjetskih rezervi nafte.

Kuba i Vatikan

U povodu posjeta pape Franje u rujnu 2015. kubanske vlasti simbolično su oslobodile 3.522 politička zatvorenika, ali je istodobno stotinjak kritičara režima uhićeno u Santiagu. Odnosi između Kube i Vatikana godinama su nategnuti, a vlast je proglasila Katoličku crkvu neprijateljem broj jedan još 1961. Zapravo je Katolička crkva preživjela samo zbog miješanja kulta katoličkih svetaca s afrokubanskim božanstvima (na primjer, lik svetog Lazara štovan je u liku afričkoga boga iscjeljenja Babalú Ayé, a zaštitnica Kube, Gospa od Milosrđa, iz mjesta El Cobre, kao lik božice iz afrokubanskoga panteona).

Treba imati na umu da je oko 300.000 katolika i 30.000 protestanata napustilo otok nakon revolucije, a potkraj 1961. na Kubi je bilo samo 250 svećenika i redovnika. Tek u listopadu 1992. Fidel Castro promijenio je Ustav i Kuba je od ateističke postala sekularna država, a tada je katolicima dopušteno učlaniti se u komunističku partiju, a komunistima pristupiti Katoličkoj crkvi. Prigodom posjeta pape Benedikta XVI. prije četiri godine Fidelov brat Raul Veliki je petak proglasio državnim praznikom. Ali aktualne promjene na Kubi mogle bi zakočiti rastuću ulogu katolicizma jer približavanje Kube Americi potiče i rast konkurentskih evangelističkih zajednica.

Ne treba zanemariti doprinos pape Ivana Pavla II. u odmrzavanju odnosa između komunističkog režima i Vatikana tijekom posjeta 1998, kada je i izgovorio čuvenu rečenicu: „Neka se Kuba otvori za svijet, i svijet za Kubu.“ Nakon toga kubanske vlasti dopustile su gradnju crkve u Havani, prvi put od 1959. Kuba je bila i središte nedavnoga ekumenskog susreta između pape Franje i moskovskoga patrijarha Kirila kao važan povijesni događaj za Europu i pomirenje katolika i pravoslavaca.

Ne treba zaboraviti da se pod pokroviteljstvom SAD-a Kuba za vrijeme vladavine diktatora Batiste pretvorila u središte italoameričke mafije. Charles Lucky Luciano, Meyer Lansky, Santo Trafficante i Albert Anastasia iskrcali su se u Havani potkraj 1940-ih godina i ondje dogovarali strategiju djelovanja američke mafije. Od 1952. sve do 1959. Kuba se pretvara u veliku luksuznu rivijeru za bogate Amerikance i postaje veliki kasino, dok Havanu nazivaju bordelom Sjedinjenih Država. Istodobno kubanski je narod povrgnut svakodnevnoj represiji i maltretiranju od strane Batistina režima, čemu će stati na kraju šaka gerilaca na čelu s Fidelom Castrom.

Zanimljivo je uputiti na nedavno objavljenu knjigu Havana Babilon novinara Amira Vallea, u kojoj on proučava kubansku povijest prije revolucije 1959, kada je prostitucija cvala, i sedamdeset godina poslije, kada je kao posljedica američkog embarga, prestanka sovjetske financijske pomoći i gospodarske krize, zemlja ovisna o stranim devizama. Otvaranje zemlje prema turizmu ima i svoje nuspojave, a prostitucija, koja je bila zabranjena za vrijeme komunizma, sada se vraća na velika vrata. Kao dio sive ekonomije koja broji više od dvadeset tisuća prostitutki, podzemna trgovina seksom, zajedno s hotelima, popratnim sadržajima i korupcijom, danas zahvaća više od sto tisuća ljudi. Postupna normalizacija diplomatskih odnosa između SAD-a i Kube pod pokroviteljstvom pape Franje, Baracka Obame i Raula Castra zasigurno će potaknuti razvoj toga tržišta. Kuba je ovisna o transferu i priljevu stranih deviza, a danas, s pomoću kineskog kapitala, najavljuje se masovni dolazak turista iz SAD-a. To samo znači: Back to Batista!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message