Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Legitimitet legalističke demokracije

Objava 16. travnja 2013. 0 komentara 172 prikaza
Foto: Jure Vujić
Foto: Jure Vujić
Jure Vujić

Foto: Vanessa Meyer-Wirckel (lalsace.fr)

Sudeći po svemu izgleda da je demokracija puko retorično pitanje. Nije ni čudo da su najgore komunističke diktature nosile prizive „narodnih demokracija“ i znale vješto koristiti plašt legaliteta za „legalno provođenje“ represivne politike. Demokraciju se danas često poistovjećuje s liberalnim i parlamentarnim tipom demokracije, dok se namjerno diskvalificira alternativne modele direktne, kooperativne, korporacijske demokracije. U konačnici demokracija počiva na fikciji prosvjetiteljskog izuma „narodne volje“ koju nitko nije mogao definirati osim što se svrstava većinskim izbornim glasom koji vrijedi koliko vrijedi, a čija je ispravnost i prosvjećenost sklona preispitivanju.

I desne i lijeve demokracije znale su kreirati i instrumentalizirati povoljno zakonodavstvo i legalističku osnovu za potvrđivanje svog vladajućeg legitimiteta, a često su se pozivale na sumnjive plebiscitarne i referendumske prakse koje su služile u danim društveno političkim kontekstima jačanju dominantne vlasti.

Današnji deficit demokracije, erozija biračkog tijela, drastično smanjenje broja građana koji izlaze na izbore, nepovjerenje u političku klasu, (zadnji izbori u Hrvatskoj za Europski parlament dobra su ilustracija općeg fenomena na europskoj razini) su samo simptomi, a ne uzroci krize demokracije i legalističkog pozitivističkog legitimiteta suvremenih liberalnih demokracija. Uzroci su malo složeniji: ekonomicističko poimanje politike, fenomen oligarhizacije politike, sprega poslovno-klijentelističkih i političkih krugova, odvajanje tehnokratske političke klase od naroda, ali među ključnim uzrocima treba i navesti i sam legitimitet takvog modela demokracije.

Zanimljivo je koliko je u tom smislu danas djelo „Legalitet i legitimitet u politici“ pravnika Carla Schmitta aktualno. U svojoj kritici demokratskog legalizma drži da isključivo poštivanje pravila i postojećih zakona nije dovoljno za legitimaciju autoriteta jedne političke odluke, tako da ono što je legalno često može biti interpretirano kao nepravedno, a ono što je legitimno često i ilegalno. Legitimitet današnje demokracije počiva na imanentnom pravu i harmonizaciji privatnih interesa „nevidljive ruke“ jednog A. Smitha. C. Schmitt se referira na četiri ideal-tipa države: država-zakonodavac, pravosudna država, vladajuća država i upravna država.

Legalističke demokracije se temelje na prvom tipu države-zakonodavca kao oblik općih depersonaliziranih normi, sustava u kojem moć nije atribut ljudi već područje zakona i normi koji suvereno vladaju. Takav legalizam je totalni sustav koji je imun na svake kontestacije i u konačnici proizvodi potpunu depolitizaciju jer ne crpi iz vanjskog legitimiteta. Suvremene liberalne demokracije nemaju vanjskog legitimiteta jer počivaju na autoreferencijalnom legalizmu koje funkcionira kao legitimitet i omogućuje auto-legitimaciju političkih oligarhija koje se sukcesivno zamjenjuju tijekom izbora snagom legalističkog inženjeringa bez obzira na ideološke razlike.

Današnje parlamentarne demokracije ne traže legitimaciju karizmatičnog vođe, religiozni ili metafizički ili pak tradicionalni dinastički legitimitet (monarhije), a još manje ideološki već se zadovoljavaju sami sa sobom. U takvom sistemu političke elite same sebe potvrđuju i kooptiraju. Pripadnici političke klase takvog sustava nalikuju na legalistički-normativni poredak, bezlični i suhoparni, a osobnost i talent nisu dobro došli u sistemu u kojem politika ostaje bez Weberovog idealističkog uvjerenja, bez erosa i strasti, politiku svedenu na kalkulacije i izbornu trgovinu. Sve se svodi na politiku kao „machina machinarum“ u kojoj „zastupnička klasa“ ne odgovara nikome.

Pozivanje na vanjski legitimitet bi podrazumijevalo da legalistički sustav ima konkurenta ili derogativni model potvrđivanja i pretpostavilo da se legalitetu demokracije suprotstavljaju primjerice drugi pravni poredak, metafizički ili metapolitički, gdje se odvija sukob između Antigone i Kreona u političkoj sferi. Presumpcija legaliteta koju ima “politička većina“ poništava svaki oblik slobodnog natjecanja. Uspon populizma, te desnih i lijevih radikalnih stranki u Europi možemo tumačiti kao izranjanje novih oblika legitimiteta, iz baze, iz naroda, odozdo, naspram legalističke, tehnokratske politike odozgo. Sve druge opcije koje se nalaze izvan sfere formalnog legalizma etiketiraju se kao neozbiljne, vulgarne, demagoške i populističke. S pravom je Charles Maurras govorio o dubokoj podjeli nacije između “realne zemlje“ i „legalne zemlje“. A ponor između ta dva legitimiteta i dalje raste.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.