Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

D'Annuzio u Liberlandu: Može li bilo tko imati svoju državu?

Većina mikro-nacija ne ispunjavaju navedene uvjete i često nastoji afirmirati ideološki državni legitimitet, koje poprima oblike političke utopije
Objava 24. rujna 2019. 0 komentara 589 prikaza
zastava Carnaro
zastava Carnaro
zastava Carnaro

Tko nije sanjao jednog dana postati kralj velikog kraljevstva ili carstva poput slavne pripovjetke Rudyarda Kiplinga “Čovjek koji je htio biti kralj“( The man who would be king sa sjajnom filmskom adaptacijom)? Taj poriv za teritorijem, ovladavanjem prostorom, „libido dominandi“, čini konstantnu sastavnicu ljudske prirode. Kada je poznati politolog Benedict Anderson napisao da su nacije često“ imaginarne zajednice“, vjerojatno nije mogao slutiti da će takve imaginarne konstrukcije naići na brojne primjere praktičkog ostvarenja.

Motivacije za samoproglašenje i uspostavu vlastite države ne nedostaje: gospodarsko-fiskalne (izbjeći poreze), političke (izbjeći primjenu politike države s kojom se ne slažete), tehno-utopijske motivacije (stvaranje virtualnog networka, umjetničke virtualne zajednice) ili pak ideološke ukrojine (geopolitički panizmi i iredentizmi). Za uspostavu vlastite neovisne države ponajprije treba pronaći prikladni slobodni teritorij. Primjerice, poput Leonard George Casleya 1970.

 

Australski poljoprivrednici su zbog protivljenja poljoprivrednim kvotama australske vlade, odlučili pretvoriti vlastita polja u novi državni neovisni entitet koji je proglašen Principat Hutt River. Izdali su vlastite putovnice koje naravno nisu priznate od australske vlade. Od 1988. Principat ima vlastitu vojsku a od 2004. godine izdaje bankarske licence, kao i autorizacije za otvaranje kockarnica. U načelu, oni koji pokreću postupak uspostave neovisne i vlastite države poput mikro-nacija, trebaju voditi računa da je riječ o teritoriju na kojem se ne vrši vlast druge suverene države, te da na tom području ne postoje teritorijalne pretenzije drugih državnih entiteta.

 

Zastava Liberland


Mikro-nacije i virtualne nacije

Mikro-nacija je teritorijalni entitet uspostavljen od malog broja ljudi, koja pretendira na status neovisne nacije ili ima karakteristike nacije, ali nije formalno-pravno priznata među službenim postojećim nacijama ili od strane međunarodnih organizacija. Lista postojećih (ili koje su postojale) mikronacija i nacija bez država je dugačka i u 2014. je brojila 400 entiteta tog tipa, manje-više utopijskog, ludičnog i eksentričnog karaktera. Primjerice, Antoine de Tounens se 1860. godine samoproglašava kraljem Kraljevstva Araucanie i Patagonije povodom održanja skupštine autohtonih indijanaca Mapucha na područlju Patagonije. Carstvo Basse Chesnaie je 1996. osnovno u kući Franka Samsona u regiji Bretagne u Francuskoj. Eksenctrični Vojvoda John Charlton Rudge samoproglašava se vojvodom Avram mikro-nacije u Tasmaniji. Celestia iz 1949. godine je mikro-nacija koja zahtjeva područje svemira kao svoj teritorij, Filettino je mikro-nacija koju uspostavlja načelnik Lucca Sellari u malom talijanskom gradiću sa 550 stanovnika, proglašavajući neovisnost od Italije kako bi protestirao protiv mjera štednje uslijed krize duga u euro-zoni, a grad je štampao svoju valutu fiorrito.

U Velikoj Britaniji, Sealand je 1975. godine samoproglašena mikronacija na Roughs Tower, vojnoj platformi iz Drugog svjetskog rata u Sjevernom moru koja je udaljena otprilike 12 kilometara od obale engleske pokrajine Suffolk. Na Sealandu je registrirano 5 stanovnika, a namjera je uspostaviti «offshore raj» koji bi bio sjedište internet stranica, izvan dometa drugih država. U BiH, Hajdučka republika Mijata Tomića je mikro nacija proglašena 2002. na području brda Vran i prirodnog parka Blidinje, nakon neučinkovitosti nacionalnih i lokalnih državnih struktura za rješenje pitanja električke opskrbe na tom području. Republika Liberland je proglašena 2015. na prostoru zapadne obale Dunava Srbije i Hrvatske, a riječ je o entitetu koji je na razmeđu između Srbije i Hrvatske nastojao uspostaviti liberterijanski državni model s ekonomijom koja se temelji na kripto-valutama.

 

Milijarder Michael Oliver iz Las Vegasa je izradio umjetni otok na Pacifiku na kojem je proglasio Republiku Minervu, međutim, otok je anektiran od otočja Tonga. Postoji niz virtualnih država i mikro nacija na internetu, poput Kraljevstva ljubavi (Kingdom of Lovely) koje je pokrenulo seriju "How to start your own country". Auto-virtualni teritorij čini mikro-naciju nazvanu “Carstvo Aerikan“, koje zahtjeva komad Marsa i drugih planeta. Mikro-nacije imaju legalno i međunarodnopravno uporište i često se temelje na konvenciji iz Montevidea potpisanoj 1933. koja u prvom članku određuje i dodjeljuje pravni subjekt države onim entitetima koji ispunjavaju glavne kriterije: stalno pučanstvo, postojeći teritorij i međudržavni pravni kapacitet. Virtualne države mogu biti i umjetničko-filozofske naravi, poput Države NSK slovenske grupe Laibach (Neue Slowenische Kunst (NSK), koja je proglasila 1992. transnacionalnu virtualnu državu, kao državu u vremenu bez fizičkog teritorija, koja izdaje putovnice i dodjeljuje državljanstvo NSK svim koje dijele zajedničko „stanje duha“.

 

NSK grupe Laibach



Političke utopije i geopolitičke ukronije

 

Većina mikro-nacija ne ispunjavaju navedene uvjete i često nastoji afirmirati ideološki državni legitimitet, koje poprima oblike političke utopije (ou-topos, ne-mjesto). Poznato je i najkontroverznije djelo Thomasa Moorea „Utopija“ ili utopijsko ideološki projekti utopijskog socijalizma poput Falanstere Charlesa Fouriera, koji nisu naišli na praktičnu i trajnu realizaciju. Problematično je kada određena skupina političkih aktera, često motivirana ideološkim i geopolitičkim iredentizmom, nastoji uspostaviti vlastiti državni identitet, na suverenom državnom djelu teritorija međunarodno priznate države, što je to bio i nedavni slučaj nekoličine talijanskih neofašista koji su, pozivajući se na povijesno iskustvo D'Annuzieve Kvarnerske države na području Rijeke-Fiume, nastojali oživjeti mit o Latinitetu i nacionalnoj pripadnosti „Rijeke majci Italiji“.

Iredentu je popularizirao pjesnik Gabrijele D’Annunzio koji se često prikazuje kao idejni začetnik talijanskog fašizma (iako se distancirao od Mussolonijevog režima). 1919. iskrcava sa skupinom Arditija u tadašnju Rijeku –Fiume u svrhu sjedinjenja Rijeke Italiji. Zanimljivo je podsjetiti kako D’Annunzio pokušava ostvariti u praksi svoju anarho-futurističku utopiju proglašenjem Ustava (Carta del Carnaro) talijanske uprave za Kvarner, kojeg je izradio u suradnji s anarhosindikalistom Alcesteom de Ambrisom.

Taj je Ustav trebao uspostaviti korporativnu državu, s devet korporacija koje su činile različita društvena tijela grupe (radnici, poslodavci, stručnjaci) te desetu koja je trebala predstavljati “nadmoćna” ljudska bića – heroje, pjesnike, nadljude. Uz to je Carta del Carnaro također proglasila glazbu kao jedan od temelja države. Manje je poznato u javnosti da je talijanska vlada nakon potpisivanja Rappalskog ugovora 12. studenoga 1920. s Kraljevinom SHS protjerala silom iz Rijeke D’Annunzijeve legionare. Naime, zbog realpolitičkih razloga i zbog slabe potpore talijanske javnosti sam Mussolini napušta D’Annuzijev projekt.

Zastava talijanske Uprave za Kvarner ( Carnaro)


Također treba podsjetiti da je iredentizam (“Italia Irredenta”) talijanski nacionalni pokret iz 19. stoljeća koji nastaje nakon ujedinjenja Italije 1871. i teži prema pripajanju Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima su živjele talijanske nacionalne manjine te bivših područja država sa područja Italije (primjerice Mletačke Republike). Područja koja su zahvaćena talijanskim geopolitičkim iredentizmom uglavnom su bili Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom Kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. Iredentizam kao službena talijanska politička nacionalistička doktrina iz 1870. je snažno prisutan u političkoj misli i narativu očeva talijanskog ujedinjena poput Giussepea Garibaldija i Giuseppe Mazzinija, pa nije čudo da takva politička ideološka matrica ostaje utjecajna unutar same političke klase.

Naime, iredentističke geopolitičke porive ima većina zemalja koje su u povijesti imali „carsko iskustvo“ i koje se nikada nisu pomirile sa sukcesivnim međunarodnim mirovnim ugovorima koji su ih „lišili“ matičnih teritorija, među kojima Trianonski, Versailleski, Jaltski i drugi. Iredentizam nije isključivo talijansko svojstvo pa tako nailazimo na mnoštvo iredentizma: velikoalbanski iredentizam, bosanski, jugoslavenski, katalonski, mađarski Sanstefanski iredentizam, pangermanski njemački iredentizam, srpski iredentizam itd.

Teritoriji oblikuju identitet i svi narodi imaju posebnu percepciju i predodžbu o teritoriju. „Identitet sakralizira teritorij dok teritorij posvećuje identitet“. Teritorijalne ekspanzije često su motivirane utopijama ili ukronijama. Naime, ideološke utopije su odvojene od odnosa s mjestom (u-toposdok su ukronije izvan vremena (u-chronos), te se pozivaju na povijesni kontinuitet prošlosti i kao takve mogu legitimirati povijesni revizionizam i geopolitičke ekspanzionističke dispozitive. Riječ je o mnogobrojnim primjerima "veliko-unitarizma", neologizmu koji označava mitske političke pokrete reunifikacije matičnih zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

 

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi, Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija. Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati i „sjediniti“ susjedne "irendentističke zemlje". Tako je talijanski mit 'mare nostrum' 1919. bio temelj za talijansko zahtijevanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bio manjinsko. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog "zlatnog doba" može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

 

Tako je u nekim islamskim fundamentalističkim strujanjima, razdoblje uspona Islama počelo preseljenjem muslimana u Medinu, ili razdobljem sultana Osmanskog carstva, percipiranim kao iskonsko zlatno doba Islama, predstavljeno kao idealan povijesni i društveni model koji će izbrisati sve tenzije i razdore u suvremenom muslimanskom društvu. Istu genealošku i arhaičnu analizu može se pronaći u mitu o čistom ortodoksnom romanitetu u Grčkoj. Ideološke ukronije s obzirom da su iznad- ili bez-vremenske kategorije često se svedu na nostalgične anakronizme, ali ujedno mogu postati moćni mobilizatorski geopolitički pokretači preispitivanja ili ponovnog pisanja povijesti na temelju fiktivnog ili iskonstruiranog događaja ili hipoteze, koja se nije dogodila u povijesnoj stvarnosti, a povijest je puna takvih primjera.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.