Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Može li se svijet urušiti? Priručnik o kolapsologiji

Poslijedni potres u Zagrebu koji se iznenadno dogodio u razdoblju širenja pandemije korone virusa, otvara prostor hipotezi kumulativnih velikih kriza i simultano konvergiranje raznih katastrofa velikih razmjera, i postavlja ključno pitanje: može li se suvremena zapadna civilizacija urušiti, kolabirati?
Objava 01. travnja 2020. 2 komentara 895 prikaza
Foto: You Tube/Screenshoot
Foto: You Tube/Screenshoot
Katastrofa, kao epistemološka kategorija, već je zapisana u jednoj povijesnoj koncepciji koja je podložna kontinuiranom bijegu unaprijed i napretku.

I prije naše moderne civilizacije, velike civilizacije su se urušile, ali se radilo na razini čovječanstva o lokaliziranim regionalnim katastrofama. Danas, i po prvi put u povijest čovječanstva i paradokslano zbog kolateralnih potencijalnih razornih učinaka tehnoloških postignuća (nuklearno oružje, biogenetske i bakteriološke manipulacije, zagađenje prirodnog okoliša), svjetska civilizacija kao planetarna ekstenzija zapadne civilizacije, je ugrožena sa mogućim konvergentnim katastrofama koje proizlaze iz primjene vlastitih ideoloških i tehnoznanstvenih projekata. To je teza koju iznosi esejist Guillaume Faye u svom eseju „Arheo-futurizam“ u kojem ističe da je moderna civilizacija utemeljena na postulatima koji su proturiječni stvarnosti, te da zapletena u ideološkim kontradikcijama. neminovno je osuđenja na urušavanje.

Moderna civilizacija koja se po njemu temelji na sekulariziranom evangelizmu, individualističkoj filozofiji prosvijetiteljstva, na idolatriji napretka, gospodarskom liberalnom individualizmu, na religiji apstaktnih ljudskih prava, suočiti će se u predstojećim godinama sa konvergentnim katastrofama sa kojima neće biti u stanju upravljati. Guillaume Faye naglašava glavne linije konvergentnih katastrofa: ekologija, demografija, ekonomija, religija, epidemologija i geopolitika, stavlajajući naglasak na kolaps multikulturnog modela društva , etno-antropološku transformaciju Europe pod utjecajem masovnih migracija.

S obzirom na utopijskom uvjerenju o neprestanom linearnom rastu i o vječnoj održivosti civilizacije, Zapad se teško nosi i suočava sa stanjem izvanrednosti sa tzv pojom Ernstfall o kojem govori Carl Schmitt, pojašnjavajući da liberalni egalitaristički Zapad nikada nije razumio i integrirao taj ključni koncept, jer se temelji na providencijalnom poimanju svijeta linearne ekspanzije „napredak-razvoj“. Zapadni svijet ne razmišlja o mogućnosti urušavanja i civilizacijskog kraja, te ne prihvaća realnost da su civilizacije poput ljudi smrtne. Uronjena u ono što Arnold Gehlen naziva „iskustvima druge ruke“ u svakodnevni soci-ekonomski i histerični konzumerizam , suvremena civilizacija sama narušava društvene temelje i ideale slobode, jednakosti, pravde i blgostanja, a poput boomerang učinka nije više u stanju odgovoriti na brojne krize i društvene poremećaje.

Na djelu je fenomen dijalektičke inverzije-preokreta o kojem govori Marx i Jules Monnerot , koji slabi imunitarni sustav društva i vodi k globalnom antropološkom rastvaranju. Guillaume Faye ne iznosi ništa novoga( i ako ukazuje na potencijal post-kastastrofalnog doba „arheo-futurističke „revolucije), a i prije njega od Antike do danas brojni su mislioci, povijesničari i znanstvenici razmišljali o uzrocima propasti civilizacija Plinije Mlađi, (79 ap. J.C.), Ibn Khaldoun, Montesquieu, Thomas Robert Malthus, Edward Gibbon, Julius Evola, Oswald Spengler, Arnold Toynbee  i brojni drugi .

Znanost o globalnom kolabiranju

Na istom tragu razmišljanja, studije i teze kolapsologije, kao relativno mlada znanost, pokušavaju " (latin-« collapsus" : " koji se urušava u bloku") proučavati uzroke i mehanizme urušavanja suvremenog svijeta i pokazuje sa pravom ranjivost tehnoznanstvene suvremene zapadne civilizacije. Današnji prizori o prirodnim katastrofama, masovnom zagađenju, o raznim ratova i sukobima, su postali sastavni dio našeg kolektivnog društvenog imaginarija, koji nas zapravo na jedan način priprema i uvjetuje kako bi živjeli sa idejom o meninovnom kraju svijeta. Taj katastrofični dominantni diskurs o neizvjesnosti globalnog urušavanja i apokalipse, popraćen sa cijelokupnom kinematografskom hollywoodskom mašinerijom, je star kao i svjet. Nova znanost « kolapsologija » koja proučava uzroke i posljedice urušavanja civilizacija je staro pitanje i tematika koja ospjeda Zapad već puna dva stoljeća. Naime tijekom povijest brojni su primjeri u književnosti, filozofiji, ali i u političkim teorijama koje navješćuju mogućnost pada civilizacija, poput Špenglerove teze o propasti Zapada, i ponovnog rađanja nove civilizacije. Naime popularnost takvih katastrofičnih teza graniči sa njihovom trivijalnošću, jer sama ideja o brutalnog urušavanju civilizacija često ne uzmia u obzir složenost raznih okolišnih, prirodnih, gospodarskih , društvenih i geopolitičkih dimanika koji prethode takvom scenariju, a koji su izravno povezani sa pitanjem velike pripovijesti o nastanku i genezi sviejta i civilizacija. U tom smislu, ubrzavanje ritma nestanka raznih prirodnih vrsta, naftni pik, proliferacija novih rizika, mogu predstavljati simptome, indikatore, ali i moguće okidače lančanog urušavanja. Riječ je uvjerenju da ne postoji neprestani i neograničeni tehnološki i gospodarski rast te da će naša « termo-industrijska civilizacija » doživjeti neminovno urušavanje, uvjerenje koje dijele autori Pablo Servigne et Raphaël Stevens u djelu.

Kako se sve može urušiti, mali priručnik kolapsologije za buduće generacije“ . Neologizam « kolapsologija » temelji se na konceptu « urušavanja » kojeg je Yves Cochet bivši ministar okoliša zelenih u 2001-2002, jedan od utemeljitelja Instituta Momentum 2011, popularizirao opisujući ga kao proces na kraju kojeg primarne potrebe voda, hrana, stanovanje, energija, mobilnosti i sigurnost nisu više osigurani većini pučanstva od strane legalnih i upravnih tijela. Rusko-američki inženjer Dmitry Orlov iznosi pet faza urušavanja : financijsko, ekonomsko, političko, socijalno i kulturno, poput Richterove ljestvice. Riječ je o procesu koji se razvija u prostoru i vremenu nejednako i heterogeno.

Teze o mogućem svjetskom urušavanju su stare kao i svijet. Već 1855. godine, Eugène Huzar, u djelu « Kraj svijeta kroz znanost » navješćuje, tehnološku i prirodnu apokalipsu popraćena sa povratak k barbarstvu, čija je popularnost potaknula i druge autore: djelo « Vječni Adam » Jules Vernea, Barjavel u djelu « Ravage » i poznata « Planeta majmna » Pierre Boullea. I ako se kolapsologija kao nova znanost pojavljuje tek 2015. godine, proučavanje propadanja društava je starije i vjerojatno povezano sa genezom svih civilizacija. A o tome svjedoče brojni radovi Oswald Spenglera ( Propast Zapada), Arnold Toynbee (1939), Leopold Kohra (1957), Dennis Meadowsa (1972), Joseph Taintera (1988) i Jared Diamonda (2005).

Hollywoodska kinematografija katastrofičnog ili post-apokaliptičnog žanra najčešće prikazuje urušavanje svijeta raspadom velikih infrastruktura megalopola bogatih zemalja a manje kao posljedica uništavanja prirode. Jedan od ključnih problema takvog katastrofičnog diskursa je njegov antropocentrizam koji zamjenjuje polariteta ekološkog diskursa : priroda je destruktivna snaga koja ugrožava tehnološka dostignuća, infrastrukture, gardove koji su ranjivi. U svojoj knjizi Joseph Tainter antropolog i povjesničarThe collapse of complex societies, proučava kolaps različitih civilizacija iz povijesti, analizira raspad složenih društava, uključujući i Rimsko carstvo, u smislu mrežne teorije, ekonomije energije i teorije složenosti.

Za Taintera visoko složenija društva na kraju kolabiraju zbog sve većih poteškoća u rješavanju njegovih problema. Tainter proučava uroke urušavanja i nestanka drevnih civilizacija Maya i Chaco. Trajnost i urušavanje društava proizlaze iz kapaciteta ali i ne kapaciteta da njihove institucije rješavaju probleme sa kojim se suočava . Za razliku od Jared Diamonda u djelu « Urušavanje : kako društva odlučuju o nestanku ili opstanku » koji se koncentrira na loše upravljanje sa okolišem kao glavni uzrok urušavanja, Tainter dokazuje kako bi urušavanje suvremenog globaliziranog svijeta zahtijevalo konvergiranje različitih i brojnih drugih uzroka i pritisaka.

Politika održivog urušavanjaIstina je da je kolapsologija u modi jer je snažno prisutna u medijskom diskursu u širenju raznih induciranih meteostrahova ili tehno-paranoja o neizbježnom urušavanju naših kapitalističkih bogatih društava. U ponekim sredinama, prevladava jedan oblik apokaliptičnog iracionalnog narativa koji ne počiva na znanstvenim postulatima već na snazi repeticije i numeričke diseminacije, do te mjere da poneki analitičari govore o katastrofizmu kao « novi kognitivni malware ».

Popularnost takvog diskursa se zasniva na širolu recepciju proročasnke apokaliptične poruke , porast praznovjera i neospiritualizam, društvene anomije, slabljenje racionalnosti i refleksivnog pristupa, degradirani kognitivni kontekst društva zabave i medijske opsjene. Međutim iznad iracionalnog apokaliptičnog diskursa, kolapsologija pokušava pružiti znanstvene instrumente za dešifriranje uzroke mogućeg općeg civilizacijskog opadanja i urušavanjem putem ideologije neprestanog rasta neoliberalnog tržišnog globalnog kapitalizma, nekontrolirana eksperimentalna tehnoznanost, koji uništavaju temeljne prirodne postulate ljudskog života. Takvoj ideologiji bez-granićnog rasta, kolapsolozi usprotivljuju proces de-globalizacije i kontroliranog gospodarskog rasta, koja je odgovorna za nekontrolirano izrabljivanje prirodnih i ljudskih resursa planete.

Više znanstvenih disciplina proučava fenomen katastrofa na izolirani način dok ih kolapsologija nastoji objediniti u sklopu opće međupovezane sinoptične panorame : interkonekcija svih ranjivih sektora ljudske egzistencije omogućuje urušavanje putem lančane reakcije domino efekta. Naravno teško je predvidjeti koji je glavni pokretač takvog domino učinka, a po mišljenju David Korowicz, specijalist sistemskih rizika, glavni uzrok bi mogao doći iz naftnog pika koji je premašen već 2006. za prosječni konvencionalnu naftu koja predstavlja 80% ukupne svjetske potrošnje ali i od urušavanje financijskog sektora.

Gospodarsko globalno urušavanje bi proizašao od općeg gubitka povjerenja i bankrota glavnih svjetskih banaka i država. Prirodne katastrofe kao nestanak mnogobrojnih vrsta ptica i vrsta insekata u Zapadnoj Europi kao i klimatske promjene mogu također pospješiti scenarij urušavanja putem « domino učinka » : Ključno pitanje koje si postavlja kolapsologiju je dali je moguće civilizirati regulirati neizvjesno urušavanje ? Osigurati održivi raspad, kraj svijeta? U tom pogledu Yves Cochet ističe kako kolapsologija nastoji samo « ograničiti mogući broj žrtava » a njegov Institut Momemntum razmišlja i elaborira scenarije i teoretske praktične radove za što bolju pripremu za takav ekstremni događaj u obliku tzv. « politike urušavanja » :

Kolapsologija je neminovno povezana sa narativom o neizbježnoj katastrofi. Razmišljati ili pak „misliti“ katastrofu podrazumijeva pristupiti tom nepredvidljivom fenomenu, kao nešto što filozof Walter Benjamin opisuje s metaforom „ praga“. , poput „prijelaznog“ stanja. I sama ideja o katastrofi nije izolirana i samodostatna spoznajna kategorija, jer je intimno povezana s pojavom moderniteta i samom kontinuuma predodređenom „smjera univerzalne povijesti“, koja od samog početka nosi u sebi korijene apokaliptičnog mesijanizma i destruktivnosti.

Katastrofa je usko povezano sa mono-linearnom zapadnom „vizijom svijeta“, utemeljena na idolatriji tehnološkog napretka i paradoksalno sa teološkom idejom otkupljenja . Kada brutalno nastane katastrofa na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, ona se ujedno i pojavljuje kao kontrapunkt krhkosti ljudske prirode i sudbine. U tom paradoksu se nalazi dio tajne svake prirodne ili tehnološke katastrofe i u kojem je na djelu konvergentna dijalektika katastrofa između destrukcije i spasa. Katastrofu treba također smjestiti u sklopu triptiha priroda-tehnika-idealizam, kao matrica zapadnoeuropske prometejanske i faustovske misli koja sadrži od samog začetka nešto suvislo katastrofično i smrtonosno, jer tehnika kao i svi idealistički prosvjetiteljski projekti, na mjesto da su oslobodile čovjeka i prirodu, naprotiv su „ušutkali“ prirodu i čovjeka, koji od svog postanka nosi stigme apokaliptičnog lica.

Stanje permanentne katastrofe

Katastrofa, kao epistemološka kategorije, već je zapisana u jednoj povijesnoj koncepciji koja je podložna kontinuiranom bijegu unaprijed i napretku. Katastrofa je ubiti sami kontinuum povijesti. Kao i univerzalnost, katastrofa je bila ponajprije ideja. Ali kada se ona ostvaruje u svijetu ona sama sebe uništava kao ideju. Ljudsko je postalo jedino mjerilo, jedina referentna instanca, imanentno čovječanstvo koje je oduzelo mjesto Božanskom. Ne imajući više krajnjeg transcendentalnog cilja, isto čovječanstvo generira nehumane metastaze, čije su vanjske i vidljive katastrofe tek vidljivi simptomi.

Baudrillard je govorio o istovjetnosti značaja katastrofizma suvremenog svijeta , poistovjećujući terorizam sa prirodnim katastrofama, jer po njemu, sve što se događa u našem integriranom sustavu ima istovjetni učinak „destabiliziranja“. Sve konvergira prema zakazivanju sustava kojeg se drži kao nepogrešiv. Mogli bi se zapitati dali nije možda najveća katastrofa u samoj „fikciji“ , iluziju o nepogrešivosti „sustava“. Od Babela, Pompeji-a, preko potresa u Lisabonu, poplava Nila, , katastrofa je bila nekoć shvaćena poput božanske kazne ili pak poput „kaprica“ prirode. S pojavom moderniteta, nastaje i novi „režimi „ katastrofa.

Navještavajući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost, „prosvjetiteljski čovjeka „ je postao „ gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno izvor širenja rizika i novih katastrofa. O tome je U. Beck pisao kada je rekao da živimo u „društvu rizika“. Tada nastaje novi „režim katastrofa“ industrijske i urbane ere prve moderne „( veliki požar Londona, Chicaga, rudarske nesreće..), velike nesreće javnih prijevoza, i postepeno one koje se vežu uz ekološke tehnološke i biološke katastrofe ( OGM itd..).Tehnološke i destruktivne potencijalnosti omogućuju nastanak „ljudskih katastrofa“ sa spektakularnim dimenzijama i velikog intenziteta, a ujedno i stvaraju klimu nesigurnosti i nepredvidljivosti.

Ideja napretka pomalo i postaje jedan mit prošlosti. Katastrofe imaju svoj proračun i računovodstvo a i burzu.U samom računovodstvu „napretka“, pozitivno je ono što je trajno, statično i neprimjetno, a negativno se obračunava na temelju diskontinuiteta, spektakularnosti, i ubrzavanja.Katastrofa postaje prema P. Virilo-u suvremena „ekonomija brzine“. Katastrofe ujedno upozoravaju na prijetnje još većih planetarnih nesreća poput nuklearnih prijetnji i biološke kontaminacije. Na tragu Baudrillarda koji je globalni terorizam uvrstio u kategoriju suvremenih katastrofa i proglasio atentate 11. rujna kao „majku „ svih „ katastrofičnih događaja“, J. Derrida govori o svijetu koji je u trajnom „stanju katastrofe“.

Podsvjesna želja za destrukcijom je prisutna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju i ako ih doživljavamo kao realne prijetnje, a one intenziviraju svakodnevni rutinski život.Na jednom psihološkom planu hiper-medijatiziranje katastrofa poput Hollywoodskih post-apokaliptičnih filmova, funkcioniranja za javnost poput „strategije utjehe“. Podsvjesna želja za destrukcijom je prisutna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju iako ih doživljavamo kao realne prijetnje, a one intenziviraju svakodnevni rutinski život. Katastrofa postaje jedna vrsta „hedonističkog placebo-a“, , „eskapizma zabave“ koji potiskuje prijetnju „običnih rizika“ sa suvišnim amplificiranjem „velikih“ katastrofa. Samodostatni krajnji racionalizam kao eminentni „moderne projekt“ sadržava u sebi smrtonosna uvjerenja destruktivne proračunate i pozitivističke metode objašnjenja svijeta.

Ekonomija je postala taj razarajući „Leviathan“ koji sve proždire i uništava, trujući sve segmente života i podvrgavajući životnu sferu apokaliptičnom paktu profitabilnosti i izrabljivanja. Zbog toga svaka katastrofa poput primjerice Fukushime u Japanu, otkriva stvarnost na način grčke tragedije i istinu našeg doba: Danas Japan, sutra Europa, Srednji Istok, Amerika. Svaki dio planete treba snositi dio nesreće i bijede . Priroda, industrija, financije, ratovi, sve je usko povezano u lančanom čvoru nezasitnog čovječanstva opijenog instrumentalnim razumom, iluzijom vječnog napretka. Moglo bi se reči da zaista živimo u permanentnom stanju katastrofične uzbune.

Postavlja se pitanje da li suvremena globalizacija kao višeslojni tehno-komunikacijski, gospodarski, društveno-kulturni proces ne doživljava danas fazu istoršenosti , i možda postupnog rastvaranja. Jedan od gorućih pitanje globalizacije ostaje siromaštvo i rastuća nezaposlenost. Globalizacija stvara jaz između bogatih i siromašnih tako što se velike i moćne korporacije spajaju i šire Poneki analitičari poput Manfred B. Steger smatraju kako je globalizacija dominantna ideologija s neoliberalnom agendom a manje kao paradigmu.

Ako uzmemo " cirkularne ili kružne posljedice globalizacije", može se ustanoviti kako negativni aspekti globalizacije pojavljuju se u obliku "zloćudnog kruga" koji donosi siromaštvo, zagađenje okoliša, generira organizirani kriminal etničke sukobe, te fundamentalizam i globalni terorizam. Stoga poneki ekonomisti poput Francois Lenglet najavljuju « kraj globalizacije » i povratak na relokalizaciju realne ekonomije i pravedniju preraspodjelu dobara i profita.

Kolapsologija je sekularizirani znanstveni oblik raznih gnostičkih duhovnim stremljenjima primordijalne tradicije koje pronalazimo u radovima René Guénona i drugih teoretičara primordijalne tradicije (Julius Evola, Frithjof Schuon, Georges Vallin, Martin Lings, Titus Burckhardt ) koji svjedoče kako suvremeni svijet pripada «mračnom dobu» tzv. Kali yuga u hinduističkoj kozmologiji, razdoblju koje je započelo u VI. st. prije Krista i kojeg obilježava dominacija materije, kvantiteta, odvajanje od duhovne transcendencije.. Pitanje kraja vremena i svijeta ostaje zagonetno pitanje suvremene zapadne civilizacije.

Takvo nam se eshatološko pitanje vraća svako toliko, povodom velikih prirodnih katastrofa poput tsunamija i razornih uragana. Cijela newageovska površna literatura se poziva na proročanstva Maya koji su predvidjeli kraj njihovog kalendara na dan 21. prosinca 2012., a za newageovske poklonike taj dan se poistovijećuje sa smakom svijeta i pojavom nove ere u kojoj bi nastali poboljšani zemljani s novim duhovnim i fizičkim svojstvima po poznatom receptu suvremene tehnoznanstvene eugenike.

Međutim ništa od toga, svijet se nastavlja, unatoč elementarnim nepogodama, katastrofama, ratovima i epidemijama. Moglo bi se reći kako svijet ustraje u svojim zabludama, «strahotama zablude» i slijepoj prometejanskoj vjeri u neprestani napredak ne znajući iščitavati transhistorističke poruke ekstremnih događaja. Svijet nije toliko različit od onog iz VI. st. prije Krista, ili Renesanse i Francuske revolucije pa ni s kraja XX. stoljeća. René Guénon govori o krizi modernog svijeta a Julius Evola o nužnosti „pobune protiv modernog svijeta“ u kojem prevladava carstvo materije, (materijalizam i hedonizam), ekonomizam i antropocentrizam. Međutim može li se govoriti o kraju svijeta? Zanimljiv je odgovor književnika Edouarda Drumonta ( koji je znatno utjecao na Barrésa, Maurrasa i Daudeta) koji u svom djelu “Kraj jednog svijeta” govori o kraju jednog svijeta tijekom kojeg su nakon Francuske revolucije i Svete Alijanse u Europi prevladale financijske oligarhije koje su prisvojile vlast u Parlamentima.

Zanimljivo je da Drumont već tada ističe „pojavu špekulativnog kapitalizma koji je uništio realnu ekonomiju». S primjerom velikih prirodnih katastrofa svjedoci smo koliko je visoko tehnološki napredna i bogata zapadna civilizacija ujedno krhka i ranjiva. Zapadni svijet se neminovno urušava i nestaje iznutra jer unatoč svojim visoko materijalnim sastavnicama nedostaje mu duhovna sastavnica kao pokretač obnove, i zato bi kraj tog svijeta ličio na “teatralnu apoteozu, u kojoj narodi nestaju u bezbolnoj agoniji pjevajući himne vječnosti”.

Možda je jedan od najvećih nedostatka kolapsologije da uz ekonomske, materijalne, prehrambene, bioprirodne čimbenike koje čine indikatore za moguće urušavanje društava ne uzima dovoljno u obzir duhovni čimbenik narodnih zajednica i njihov kapacitet pružanja otpora. Naime, ako polazimo od stajališta da je svaka civilizacija ( pa i ljudska društva) utemeljeno na duhovnoj i materijalnoj sastavnici, onda se može ustanoviti kako to društvo ili civilizacija mogu napredovati u svom materijalnom razvoju dok je istodobno duhovna sastavnica u regresiji. Duhovni napredak i materijalno blagostanje društva mogu simultano koegzistirati u jednom društvu.

No, treba napomenuti kako regresija duhovne sastavnice nužno dovodi do raspada društva, i ako je njegova materijalna i tehnološka sastavnica u usponu. Povjesničar Arnold Toynbee ističe kako “civilizacije izumiru samoubojstvom, a ne zločinom izvana”. Civilizacije kao i narodi opstaju i jačaju kada imaju sposobnost i dovoljno snage suočiti se s novim izazovima i ponuditi rješenja kako bi usmjerili društvo . Presudna je tu uloga elita kao «kreativna manjina» za pokretanje takvih rješenja. Kada nisu sposobne se nositi s izazovima i krizama, oni izumiru i opadaju .
 

  • Kvaka:

    Predugi tekst, bezveze...odgovor je - ne. Kip sloboda na slici je samo dokaz da je Amerika zakon!

  • Avatar Idler
    Idler:

    Zanimljiva tema koju bi trebalo učinit "dostupnijom" široj javnosti. Nemre se svakodnevna rutina, navike i svijest isključit iz mogućnosti nastanka nečeg takšnog. Istovremeno se brez promjene pobrojanog nemre nit očekivat neko pozitivnije il kreativnije utjecanje na budućnost sih nas !