Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Može li Trump izvesti legalni državni udar?

Parazakonske devijantnosti američke demokracije, uloga „duboke države“ i pobunjenička tradicija
Objava 07. siječnja 2021. 0 komentara 766 prikaza
Foto: LEAH MILLIS/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Foto: LEAH MILLIS/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Trumpovi pristaše u Kongresu

Nakon upada Trumpovih pristaša u Kapitol i nasilnih sukoba s policijom koji nalikuju na prizore iz pobuna ili državnih udara u dalekim autoritativnim zemljama srednje Azije ili „banana republikama“ Afrike, Američki Kongres je u četvrtak potvrdio pobjedu bivšeg američkog potpredsjednika Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima i objavio da stupa na dužnost 20. siječnja. Članovi američke vlade čak razmišljaju o mogućnosti zbacivanja s vlasti predsjednika Donalda Trumpa aktiviranjem 25. amandmana američkog ustava koji potpredsjedniku i većini u vladi omogućava da predsjednika proglasi „nesposobnim“ obavljati svoj posao.

Zanimljivo je ustanoviti i ulogu mainstream medija koji poput Washington Posta otvoreno pozivaju na svrgavanje s vlasti predsjednika Trumpa jer „predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji“. Međutim, unatoč tome što politički sustav SAD glasi kao jedan od najuravnoteženijih pravnih i političkih sustava u svijetu, treba podsjetiti da taj isti sustav i sam Ustav SAD omogućuje scenarije legalnog državnog udara. Naime, može se na trenutak predvidjeti distopijski scenarij da 20. siječnja 2021. na dan inauguracije novog predsjednika ,Trump koji je legalno i dalje predsjednik Sjedinjenih Država proglašava, ne priznaje po njemu namještene izbore, te da kao vrhovni zapovjednik, do posljednje sekunde svog mandata, oslobađa vojsku ograničenja koje je nametnuo Posse Comitatus (1878) i naređuje joj, prema Zakonu o ustanku -Insurrection Act (1807), da osigura sigurnost u svim gradovima, protiv pljačke i nereda.

Na dalje, proglašeno je nacionalno izvanredno stanje i naređeno je rastjerivanje pobunjeničkog skupa potpore novom predsjedniku Bidenu - okupljeno za Dan inauguracije .Određuje se mobilizacija Nacionalne garde iz 50 država, suspenzija svih dozvola i zatvaranje civilnih zračnih luka, koje su stavljene pod kontrolom američkog ratnog zrakoplovstva. Obalnoj straži naređeno je blokiranje svih luke, a najnovijem ministru domovinske sigurnosti nalaže se organiziranje nacionalnog policijskog sata na cijelom teritoriju.

Parazakonske devijantnosti američke demokracije

Do sada se na taj zakon pozivalo oko 20 puta, bilo po nalogu guvernera kada njegova nacionalna garda nije bila dovoljna za uspostavu reda, bilo na izravnu inicijativu savezne vlade. Isti Zakon o pobuni služio je za suzbijanje rasnih nereda u Mississippiju i Alabami 1962-1963 i za suzbijanje rasnih nereda u Detroitu 1967, Washingtonu, Baltimoreu i Chicagu 1968. nakon smrti Martina Luthera King, i konačno u Los Angelesu 1992. Donald Trump zaprijetio je da će rasporediti vojsku u lipnju 2020., uoči uličnih nemira koji su uslijedili nakon smrti Georgea Floyda.

Međutim, daleko smo od ostvarenje takve distopije, a mnogi analitičari smatraju da je unatoč nasilnih prizora ispred Kongresa, taj upad Trumpovih pristaša više imalo simboličke dimenzije, negoli elemente pravog organiziranog državnog udara. Sve države koje su koristile ili prepisale ustav SAD za njihovo ustavno-političko uređenje pogotovo one države Latinske Amerike u američkoj geopolitičkoj utjecajnoj sferi su prošle kroz diktaturu, ali i Francuska Druge Republike (1848. - 1852.), kada je princ-predsjednik Louis-Napoleon Bonaparte referendumom dobio doživotno predsjedničko mjesto i jednostavnim senatus-konzultacijama transformirao je republikanski ustav u Carstvo. Pored predsjedničkog legitimiteta proizašlog iz općeg biračkog prava, posebnost američkog predsjedničkog sustava proizlazi i iz federalnog uređenja, koji datira iz 1787. godine, i proizlazi iz demokratskih načela i dubokih motivacije Britanske monarhije.

Treba i podsjetiti da povijest SAD je daleko od bajne demokratske mirne i skladne vlasti te da se postupno političko-vojna vlast ( vojno-industrijski kompleks) proširivala i koncentrirala u rukama predsjednika ali političke oligarhije. Naime, nakon proglašenja Sjedinjenih Država, predsjednikove ratne ovlasti povećane su deset puta. Washington zapovijeda svojom konjicom na konjima protiv pobunjenika pobune Wiskeya (1791-1794). Sam Madison naredio je topovsku paljbu protiv britanske flote tijekom Drugog revolucionarnog rata (1814).

Prisjetimo se militarizacije vladavine Bushove administracije nakon 11. rujna i primjenu „Patriotic acta“, te da je kao vrhovni vojni zapovjednik bivši predsjednik Barack Obama naređivao brojnim napadima dronovima . Godine 1798., tijekom francusko-američkog „kvazi rata“, predsjednik John Adams donio je zakon protiv „pobune“ i „stranaca“ (Alien and Sedition Act), i stekao je pravo protjerivanja bilo koga "opasnog za mir i sigurnost Sjedinjenih Država". Tijekom građanskog rata Lincoln je generalu Scottu dao jednostavnu izvršnu naredbu da suspendira habeas corpus između Philadelphije i Washingtona.

Kasnije, na temelju Zakona o špijunaži iz 1917. - još uvijek na snazi ​​i prema kojem je optužen Edward Snowden - Roosevelt je sam potpisao Izvršnu naredbu br. 9066 (veljača 1942), koja je omogućavala interniranje oko 120 000 građana japanskog podrijetla i 11 000 građana njemačkog podrijetla. Predsjednik može proglasiti stanje nacionalne urgentnosti i primjenom izvršne zapovjedni tzv. Executive order, zabranu i suzbijanje pobunjeničkih skupova. Uz to, Zakon o pobuni ( tzv. Insurrection act) donesen 1807. daje predsjedniku pravo rasporediti vojsku po cijelom teritoriju Sjedinjenih Država kako bi se okončali , građanske nemire, i pobune.

Uloga „duboke države“ i pobunjenička tradicija

Međutim, ne treba zaboraviti ključnu ulogu američke „duboke države“ koja je od samog početka Trumpovog mandata nastojala ga demonizirati, o kojoj govori Peter Dale Scott, koja zapravo vlada i upravlja američkim institucijama, dok demokracija često služi kao marketinški brend ili paravan u korist „tiranije većine“ za koncentraciju gospodarske i političke i financijske moći, o čemu je već govorio Alexis de Tocqueville u djelu „O demokraciji u Americi“. Naime, vidljiva je erozija demokratske prakse u Sjedinjenim Državama od 11. rujna s uzastopnim derogativnim uredbama i lex specialis, radi jačanja ovlasti nacionalne i domovinske sigurnosti. Takva derogativna i paravladina praksa postoji od Johna Edgara Hoovera, projekta „Continuity of Government“ (COG), pokrenutog 1982. godine pod Reaganovom vladom, projekt koji je planiran za sigurno funkcioniranje američke vlade u slučaju nuklearnog napada i koji se kasnije trajno prilagodio bilo kojoj "kriznoj situaciji"i omogućuje zaobilaženje svih ustavnih mehanizama i organiziranje, u ime nacionalne sigurnosti.

Pobune su konstanta u turbulentnoj političkoj povijesti Sjedinjenih Država i unutar polariziranog društva između liberalno-lijevih demokrata i konzervativnih libertarijanaca i nacionalista. Treba se prisjetiti rečenice Thomasa Jeffersona, oca osnivača i trećeg predsjednika Sjedinjenih Država: "Mala pobuna s vremena na vrijeme, poput oluje koja pročišćava atmosferu" ili "Pobuna protiv tiranije znači pokoravanje Bogu", a Jefferson je jedan od izvora američkog libertarijanizma, te protu-etatističke radikalno individualistički političke filozofije.

Međutim treba napomenuti da postoje i nepisana pravila kao i republikanska politička tradicija koja ograničava ovlasti vojske i političku samovolju predsjednika. Američki ustav koji zamišljen protiv kraljevskog apsolutizma , nastoji kontrolirati aktivnost vojske koja podliježe dvostrukoj kontroli Kongresa i predsjednika. Dakle, 1917. - 1918. Wilson je Pershingu nametnuo nužnost zaključenja primirja. Krajem 1950. Truman je zabranio MacArthuru proglašenje ratova protiv Kine tijekom Korejskog sukoba i razriješio ga funkcija u travnju 1951. General koji je postao predsjednik Dwight Eisenhower odbacio je model „države garnizona“, koji bi mogao dovesti do trajne ratne ekonomije, diktirane sukobom istok-zapad.

Osim predsjednika, američki Kongres pomno prati i najmanje unutarnje promjene u Pentagonu. Zajednički stožer ozbiljno je ograničen ukupnim brojem svojih časnika - nekoliko desetaka prema Zakonu o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. - dok mu Zakon o Goldwater-Nicholsu iz 1986. oduzima svako operativno zapovjedništvo, osim nuklearne moći ., pod tehničkom odgovornošću generala koji predsjedava osobljem. Dakle, unatoč tome što pravno-politički sustav SAD pogoduje mogućnosti parazakonskog djelovanja, mogućnosti državnog udara treba i sagledavati unutar same unutarnje proturječnosti poretka američke globalne velesile i njene neoimperijalne tendencije.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.