Blogosfera Globalni semafor

Tko su "žuti prsluci"?

Narod ili manjina?
Objava 27. studenoga 2018. 0 komentara 438 prikaza
Foto: Reuters
Foto: Reuters
Neredi u Parizu

Nakon pariškog prosvjeda i eskaliranja nasilja između «žutih prsluka» i francuske policije, francuski se «mainstream» mediji i politički establišment čude novom, masovnom, radikalnom fenomenu «žutih prsluka» koje se svrstava u kategoriju «misterija», sociološki ne-identificiranog vanzemaljskog mutanta. Kao da se globalistička multikult hiperklasa pariških boboa (bohemi-buržuji) odjednom probudila iz dubokog i dugodišnjeg sna komotnog i povaštenog građanskog života, iz kojeg nije htjela izići i suočiti s rastućem marginalizacijom radničke i proletarizirane deklasirane srednje klase, «duboke» francuske, autohtone populacije europskog podrijetla izbačene iz gradskih središta prema periferiji. Nije ni čudo da je buđenje bilo brutalno, pogotovo za vladajuću klasu koja teško obuzdava širenja spontanog pokreta koji okuplja šire osiromašene socijalne kategorije, alternativne lijeve i desne snage.

Tko su žuti prsluci? Žuti prsluci" se snažno protive porezima koje je Macronova Vlada uvela prošle godine na diesel i benzin, u ciljem da se  da se što više građana okrenu prijevozu koji je prihvatljiviji za očuvanje okoliša. Pored uvođenja poreza, vlada je pokrenula i poticajne mjere za kupnju 'zelenih' ili električnih vozila. Riječ je o Francuzima srednje i radničke klase koji su postupnom gentrifikacijom izbačeni iz iz središta velikih gradova tzv. « hipercentra» ali i pobjegli iz periferija koje su se pretvorile u migrantske getoe, primjerice u departamentu Seine Saint Denis, iz kojeg se iselila francuska populacija zbog zamjene populacije o kojoj govori Georges Bensoussan u djelu „Izgubljeni teritoriji Republike“ (Les Territoires perdus de la République - antisémitisme, racisme et sexisme en milieu scolaire) i Renaud Camus u djelu « Velika zamjena » (Le grand remplacement).Na sličnom tragu, novinar David Goodhart ističe podjelu i antagonizam između pripadnika bloka"Somewhere-a"( urbano-građansko situirani i povlašteni) i drugih slojeva koji marginizirali ne pripadaju nikamo "Anywhere" iz periferije.  

Zbog toga što je politički nekorektna takva marginalizacija i diskriminacija prema autohtohnoj francuskoj populaciji, politika i mediji nastojali su ignorirati i zataškavati taj fenomen (i amplificirati svakodnevnu diskrimaciju drugih političko korektnih spolnih, etničkih manjina) što se danas vraća kao bumerang. Estimacija ukupnog broja prosvjednika varira između 290 000 i 300 000 (cifre koje vlasti nastoje minorizirati) sa preko 2000 barikada prometnica i cesta diljem Francuske.

Također riječ je o spontanom oporbenom pokretu, koji je najavio opću mobilizaciju u cijeloj Francuskoj, što se ilustriralo blokadom glavnih prometnica. Naime, nitko od analitičara i medija nije predvidio mogućnost takve masivne mobilizacije, pogotovo u širem nacionalnom obliku, a naročito oko tematike kupovne moći i protivljenja novim porezima. U tom pogledu, takav val nezadovoljstva koji se na početku očitovao sponatnim peticijama i videima na facebooku, postupno je domino učinkom pronašao svoje glasnogovornike i transformirao taj elan nezadovoljstva u koordiniranu mobilizaciju na terenu. Međutim pokret je ostao vrlo heterogen, spontan i bez središnjice i karizmatičnog vođe.

 

Na drugu stranu, zahtjevi i slogani su evoluirali, od ukidanja poreza na benzin i diesel, preko cestarina, mirovina, velikih poreznih nameta i obrazovanja. Iza simboličkih žutih prsluka zapravo stoje deklasirani Francuzi autohtonog podrijetla, osiromašeni dio srednje klase obrtnika i malih poduzeća, ali i nezadovoljni i marginalizirani slojevi ruralne Francuske i periferije. Prema istraživanju Ifop-Fiducial za CNews Sud Radio taj pokret uživa 69 % potpore Francuza, među kojima su najviše zastupljene socioprofesionalne kategorije činovnika, radnika, obrtnika, umirovljenika. Što se tiče političkog pozicioniranja, i ako potpora tom pokretu dolazi od desnice (87% simpatizera Debout la France i 84% Rassemblement National) također dolazi i sa ljevice (79% socijalističkih simpatizera, 75% Melenchovog pokreta La France insoumise i 74% od ekologista EELV). Marine Le Pen stranke Front nationala je javno iskazala solidarnost sa „žutim prslucima“. Taj pokret je uz široku heterogenu mobolizaciju uspio iskristalizirati nezadovljstvo marginaliziranih Francuza ruralne i urbane sredine, ne samo po pitanju opadanja kupovne moći već i pitanju identiteske marginalizacije s fenomenom masovne izvaneuropske afričke i magrebske imigracije, te fenomenom «zamjene populacije» u nekim francuskim mjestima.

 

 

Atipičnost pokreta «žutih prsluka» nije izolirani slučaj u političkoj povijesti Francuske pa se može usporediti sa spontanim seljačkim bunama za vrijema starog monarhističkog režima tzv. «Jaqueries» ali i sa recentnijim pokretom «Crvenih kapica», bretonskim pokretom, (nije ni čudo da se na prosvjedima vijore zastave bretonske regije i drugih francuskih pokrajina), koji je 2013. pokušao okupiti heteregonu masu vozača kamiona, radnika i malih podzuetnika protiv nove fiskalne eko-takse. Pokret također podsjeća na iskustvo Poujadizma, populistički pokret Pierre Poujadea koji se pojavljuje 1953.godine u departamentu Lot, kao reakcija malih trgovaca i obrtnika na širenje i monopol velikih supermarketa. Međutim iako pokret još uvijek nema karizmatične vođe, što čini njegovu snagu na duži rok, to može postati i njegova slabost zbog učinkovitije koordinacije i artikulacije prepoznatljivog programa. Pobuna protiv poreza na bezin samo je simptom osjećaja socijalne i identitetske zapuštenosti širokih slojeva autohtone francuske populacije koja ima osjećaj da je se prezire i da ih se smatra, kako ističe sociolog Erik Neveu, «idiotima, kojima se preporučavalo da žive na selu i kupe dizelski atomobil, a sada ih se tretira kao zagađivače koji moraju plaćati novi porez na diesel… ». On što je razvidno jest da za sada ne postoji stranački, u opoziciji, i institucionalni katalizator nezadovoljstva tog pokreta iako neke stranke ili sindikati daju potporu legitimnim socijalnim htijenjima prosvjednika. Iako je model mobilizacije tipičan za «grassroots» pokrete koji nastaju iz baze ono što još ostaje specifikum jest sponatenitet mobilizacije na lokalnoj razini.

Nakon Pariškog prosvjeda i nereda, „žuti prsluci“ su najavili nastavak mobilizacije i imenovali svoje glasnogovornike za pregovore sa francuskom vladom, koja još uvijek ne želi primiti njihove predstavnike. Također danas nitko ne može predvidjeti hoće li taj pokret ostati ograničeni tipični „francuski fenomen“, ili se pretvoriti u izvozni europski oporbeni anti-oligarhijski model, jer više europskih zemalja dijele slične probleme i simptome, a u kojima se autohtona pučanstva postupno pretvaraju u marginalizirane socijalne manjine.

 

Može se reći da je fenomen „žutih prsluka“ jedan oblik populizma u praksi, terenski spontani model aktivističke oporbe iznad desnice i ljevice, populizam iz baze u punom smislu riječi jer obuhvaća sve narodne sastavnice: kao demos (skup građana državljana), kao etnos (narod kao jedinstvena cjelina, zajednica zasnovana na zajedničkoj kulturi i povijesti) i narod kao puk – plebs, koje su zapravo temelji demokracije, i na kojima se zasniva i demokratska opća narodna volja. To što politička oligarhija ne prepoznaje taj fenomen, govori o dubokoj identitetskoj krizi društva i zastupničke demokracije, kao i porast jaza između naroda i političkih elita, nešto poput ponora između elita-kerozina i dizelskog populizma „žutih prsluka“.

 

 

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.