Blogosfera Globalni semafor

Peter Handke - Nobel za jugoslavensku zabludu

Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke je izjavio da je "iznenađen" i pozdravivši tu "hrabru odluku", znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste
Objava 15. listopada 2019. 5 komentara 1378 prikaza
Peter Handke
Peter Handke
Peter Handke

Je li moguće polemikom zataškati skandal? Očito je, a u tu se igru upustila Švedska Akademija, čija je donedavna reputacija narušena skandalom silovanja i sukobom interesa, dodijelom Nobela za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu i dramatičaru Peteru Handkeu. Treba podsjetiti kako to nije prvi put da Akademija izaziva polemiku dodijelivši Nobela i pjevaču Bobu Dylanu, koji je ako se prisjetimo, oklevetao Hrvatsku izjavom u intervjuu Rolling Stonesu 2012. godine,: “Ako u svojoj krvi imate (naslijeđe, op.a.) robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. To ostaje do današnjih dana. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv ili kao što Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv”.

Ne ulazeći u meritum književničkog talenta zbog kojeg je među ostalim i nagrađen, ključno pitanje koje se postavlja oko odluke o nagrađivanju prestižnim Nobelom kao svojevrsnim međunarodnim brendom jest treba li odvojiti književnika i njegovo djelo od njegove odgovornosti kao javne osobe, književnika ili umjetnika od političkog simpatizera ili ideološkog pristaše? Podsjetimo kako je u više navrata Handke, pored svoje ljubaznosti i gospodske uglađenosti, u javnosti zauzimao prosrpsko stajalište tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Prisjetimo kako je Peter Handke odlučio otići na teren 1995. godine, nekoliko mjeseci nakon masakra u Srebrenici, te je svoje dojmove i mišljenja o tom putovanju sažeo u knjizi  "Zimsko putovanje Dunavom,Savom, Moravom i Drinom" koja je posvećena 
pravdi za Srbiju". U istoj knjizi objašnjava kako su „Srbi odgovorili samo na provokaciju“. Mnogi kritiziraju Handkea zbog revizije povijesti, te podržavanja delirija „Blut und Boden" (krv i zemlja), podsjećajući na politiku etničkog čišćenja u Hitlerovoj Njemačkoj, dok Handke uspoređuje NATO bombardiranje Beograda 1999. godine s „Novim Auschwitzom“. Reakcije poznatih međunarodno priznatih književnika i kolega na takvo stajalište su oštre: Salam Rushdie ironično nominira Handkea za „međunarodnu budalu godine“, dok je esejistica Susan Sontag, koja je vrlo privržena Sarajevu i kalvariji njegovog stanovništva za vrijeme velikosrpske agresije i opsade, izjavila da „neće više pročitati niti jednu  njegovu knjigu“. Pod režijom Marcela Bozonneta, Francuska komedija je deprogramirala jednu Handkeovu dramu. Alain Finkielkraut opisuje Handkea kao "ideološko čudovište", a Jonathan Littell imao je vrlo snažne riječi 2008. godine, koje citira London Review of Books:“ Možda je fantastičan umjetnik, ali kao ljudsko biće moj je neprijatelj".
Unatoč svemu, Handke postaje počasnim građaninom grada Beograda 2015. godine, a danas je okrunjen Nobelovom nagradom za književnost. Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke je izjavio da je "iznenađen" i pozdravivši tu "hrabru odluku", znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste: Solženicina, Pabla Nerudu, Nadine Gordimer, Gao Xingjian, ili J.M.G. Clézio itd.
Naravno, unatoč lijepe geste Švedske Akademije da dodjeli nagradu književnicima iz Srednje Europe i vjerojatno sa neupitnim talentom, teško se oteti dojmu da je nagrada ipak pristrano kanonizirala dva književnika lijevo-liberalnog opredjeljenja, Olgu Tokarczuk, koja glasi kao velika kritičarka konzervativnog društvenog i političkog trenda u Poljskoj, i Petera Handkeu austrijskog književnika poznatog po svojim pro-srpskim stajalištima za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji.

Handkeova Nobelova  nagrada je zapravo kanonizacija jednoga mita o tzv. multikulturnoj tolerantnoj Jugoslaviju, kao utjelovljenje tzv. » socijalizma sa ljudskim likom », mit koji je prožimao cjelokupnu 68-osmarsku ali i post-68-osmarsku liberalnu lijevu europsku generaciju intelektualca, književnika, povjesničara, političara, koja se vješto reciklira u današnji liberalni demokratski politički i kulturni europski Establišment, koja unatoč tome što je taj multikulturni jugoslavenski projekt, završio sa velikosrpskom agresijom u lokvi krvi, slijepo je legitimirala komunistički totalitarizam u ime « ideala socijalističkog kozmopolitizma », a još uvijek ustraje vjerovati u tu tragičnu zabludu « bratstva i jedinstva » . Handke izjavljuje u intervju za list Liberation 1997 : « Ideja Jugoslavije je kozmopolitska ideja. Za mene Europa je mrtva sa Jugoslavijom » , što povrđuje tu proširenu zabludu u europskim intelektualnim krugovima, da je Jugoslavija bila snošljiva multikulturana državna zajednica u potpunom raskoraku sa realnošću svakodnevne prakse totalitarnog titoističkog režima i Beogradske političke, vojne i gospodarske centralizacije. Handke, poput niz drugih intelektualca europske lijevice su svjesno ili nesvjesno prigrili zamku serviranog diskursa o « građanskom i među-etničkom ratu » koji je trebao prikriti duboke političke socijalne i gospodarske razloge raspada Jugoslavije, čije očuvanje u ime u formalno-pravnom okviru je trebao služiti za uspostavu Velike Srbije. 30 godina nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza, komunizam kao ideologija ostaje još atraktivan i pronalazimo još u uvijek njegove matrice u dominantnom liberalnom diskursu, što potvrđuje tezu Mihaela Riklina („Komunizam kao religija" ) da leš komunizma nastavlja živjeti , te da opstaje na razini snažnog mentalno-ideološkog relikta soteriologije, kao ideologije spasa.

Drugo pitanje koji se postavlja u ovom slučaju je etička i moralna valjanost argumenta legitimnog odvajanja književnika ili umjetničkog djela od njegove javne intelektualne funkcije i statusa. Primjerice takvo se pitanje nastavlja provlačiti kada slavimo 30. godina pada Berlinskog zida, o sudbini pro-komunističkih „režimskih novinara, intelektualaca“ koji su na žalost zakazali u ulozi „intelektualca“ ne ukazujući na totalitarnu prirodu tadašnjih komunističkih režima, koji su kršili osnovna nacionalna i ljudska prava, kao što su to imali hrabrost učiniti drugi pisci i intelektualci u drugim bivšim komunističkim zemljama, poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jana Patočke, Česlava Milosza, Zdeněka Mlynářa, poznati u široj javnosti kao disidenti i pisci.

 

S druge strane, kad bi bili krajnje konzistentni, trebalo bi se zapitati zašto se provode dvostruki standardi i primjerice ne nagrađuje posthumno u ime „odvojenosti umjetničkog ili književnog djela od političkog angažmana“ pisce „nacionalne i konzervativne struje“ poput Knuta Hamsuna u Norveškoj, u Francuskoj Robert Brasillacha, Drieu La Rochelle, Georges Suareza, Célinea, Chardonnea, Gionoa, Montherlanta, pjesnika Ezru Pounda, koji su optuženi, osuđeni, a neki i pogubljeni zbog tzv.„kolaboracionizma“; dok se lijeve intelektualce poput Sartrea, Gidea, često amnestira zbog njihove otvorene potpore komunističkoj ideologiji i tadašnjem Sovjetskom savezu. Paradoksi, proturječnosti, nekoherentnosti ne fali, a kad bi karikirali „podjelu umjetničkog djela od same „javne osobe i političkog angažmana“ moglo bi se očekivati i dodjelu Nobela Radovanu Karadžiću isključivo kao pučkom pjesniku, za doprinos širenja epsko-guslarskog narodnog pjesništva, a ne kao ratnom zločincu.

  • Foreman:

    Bravo Peter Handke, Slovenac po majci......

  • babovac:

    Glavno da je Obama dobio zasluženo Nobelovu nagradu za mir, za čike vladavine je bombardirano sedam zemalja.

  • slaven.zadravec:

    Nažalost, nacionalisti su nam umjesto Jugoslavije ponudili puno gore rješenje - međusobne sukobe, netrpeljivost, a na kraju i rat s pripadajućim zločinima.