Naslovnica Globalni semafor

Pismo Tuge Tarle o tužakanju Pascala Brucknera protiv ministra Hasanbegovića

Objava 11. veljače 2016. 20 komentara 8200 prikaza
Bruckner BHL
Jure Vujić
Bruckner

Očito je kako u Hrvatskoj kao suverena država članica EU i NATO, može bilo tko tražiti ostavku bilo kojeg ministra legalne i demokratsko izabrane vlade pa i strani književnik. Stoga nije ni čudo da hrvatska državna suverenost postaje poprište kazališnih predstava o krivovjerju i dogmatskoj pravovjeri dominantne lijevo-liberalne ideologije. 

Prenosim otvoreno pismo Tuge Tarle, književnice i publicistkinje i predsjednica Udruge OS, zbog tužakanja i tendencioznih optužbi francuskog književnika Pascal Brucknera na račun novog ministra kulture Z. Hasanbegovića tijekom njegovog nedavnog gostovanja u Zagrebu. S takvim je optužbama i prozivkama Bruckner definitivno izašao iz svih moralno-etičkih i intelektualnih okvira i standarda ( da ne govorim o dobrom ukusu huškačke retorike) pa i na jedan način anulirao sebe u javnosti kao nepristrani i slobodni intelektualac. 

Treba i podsjetiti da Bruckner pripada krugu post-68-osmaških radikalno-lijevih “novih filozofa” među kojima Andre Glucksmann, Berrnard Henry Levy, Christian Jambet, Gilles Susong, Romain Goupil i drugih, kao izdanak nove ljevice, koja je od 1968. prožimala gotovo dvije generacije zapadnoeuropskog društva, i koja je zapravo u svojoj mržnji prema europskom identitetu, tradiciji i autoritetu negirala vjerske, kulturološke, socijalne temelje europske civilizacije, što joj se sada vratilo kao bumerang kada se morala suočiti s gorućim problemima masovne imigracije, etničke getoizacije, etničko-vjerske fragmentacije, nefunkcionalnoga školskog sustava, društvene moralne krize i anomije. 

Prisjetimo se da je Brucknerov istomišljenik Bernard Henry Levy (dežurni profesionalni estradni humanitarac koji luta svijetom u potrazi imaginarnog fašista) prilikom posjete Zagrebu u mjesecu svibnju 2014. (http://www.vecernji.hr/hrvatska/bernard-henri-levy-tudman-je-bio-mali-putin-937620) na tadašnjem službenom skupu Josipovićeve Vlade rekao da je bivši predsjednik Tuđman zapravo “nacional-socijalista nalik na Putina”, bez da je itko službeno reagirao na takvo klevetanje. 

Nije ni čudo da su sada novi pseudo-filozofi poput Bernard Henry Levy i Brucknera najveći promotori sintagme “islamo-fašizma” koji graniči s islamofobijom, a do jučer su kao glavni apologeti multikulturnog modela i anti-rasizma, zagovaratelji nekontrolirane imigracije i ukidanja granica, pogodovali i stvarali plodno tlo za postupnu vjersko-etničku komunitarizaciju europskih društava. 

Treba podsjetiti da su Pascal Bruckner 2003. godine skupa s Bernard Henry Levyom, i Andre Glucksmannom kao veliki anti-ratni militanti otvoreno podupirali neokonzervativnu Bushovu administraciju i vojnu intervenciju u Iraku. Još tragičnije je da se Hrvatsko društvo pisaca i časopis Europski glasnik koji su ugostili Pascal Brucknera stavili u funkciju takve ideologizirane difamacijske kampanje i zapravo otkrili svoje pravo lice ideološkog glasila post-marksističke “nove filozofije” kao lokalna ispostava određenih partikularnih interesa i lobija.


Otvoreno Pismo:

JOŠ O PASCALU BRUCKNERU U ZAGREBU

Potaknuta spomenom moga komentara (Hina, 7. veljače 2016.) u kontekstu tribine koja je prošle nedjelje održana u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović na kojoj je gostovao ugledni francuski intelektualac, pisac i filozof Pascal Bruckner, odlučila sam javno reagirati. Na tribinu sam došla u uvjerenju da ću slušati europskog intelektualca, autora bogatog opusa kojega izuzetno cijenim još iz razdoblja kad se tijekom agresije na Hrvatsku angažirao da istina o tom zločinu stigne u svijet. Uostalom, to je svakome autentičnom intelektualcu moralni imperativ da zastupa istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka.

Nažalost, ostala sam razočarana, a vjerujem da nisam bila jedina jer je najmanje govora bilo upravo o Brucknerovu opusu, o njegovu posljednjem romanu (Un bon fils), o njegovu pogledu na ljubav, o krvniku i žrtvi, o europskom kompleksu krivnje i „demokratskoj melankoliji“. Naime, tribina je bila aljkavo vođena, dobar dio prijevoda nije se mogao čuti zbog nesnalaženja provoditeljice pri držanju mikrofona (Ingrid Šafranek), a pitanja koja smo čuli od uvaženoga književnika Dražena Katunarića djelovala su poput nasumce sročenih improvizacija. Na visini zadatka bio je jedino dr. Žarko Pajić koji nas je u uvodu u kratkim crtama upoznao s “novom francuskom filozofijom” i njezinim istaknutijim predstavnicima. Najveći dio vremena uzurpirala je za sebe gospođa Mani Gotovac svojim pola sata dugim solilokvijem (uglavnom) o vlastitoj personi i njezinim herojskim nastojanjima da dovede Brucknerov dramatizirani komad u Dubrovnik u doba najžešćeg Domovinskog rata.

Kad su na red konačno došla pitanja iz publike, Bruckneru je upućena zamolba da iznese osobno mišljenje o novoizabranom hrvatskom ministru kulture koji je, kako je rekla dama koja je otvorila ovu temu, "kontroverzna osoba ekstremno ideoloških stajališta" na što se Bruckner pohvalio da je s hrvatskom predsjednicom već razgovarao o Hasanbegovićevu imenovanju upozorivši je (dobronamjerno) kako bi ministrova stajališta o Anti Paveliću i Handžar diviziji, mogla utjecati na to da dio međunarodne javnosti "Hrvatsku ponovno vrati u prošlost".

E, tu mi se učinilo da je i uvaženi gost prevršio mjeru dobroga ukusa i pristojnosti pa sam reagirala iznenađena ovakvim diskursom ovoga europskog intelektualca. Priznajem, već sam doživjela da su pojedini moji kolege u diplomaciji iznosili “prljavo rublje” pred mudre glave europskih i svjetskih birokrata tražeći “intervenciju”, ispričavajući se u svoje ime zbog nekih poteza hrvatskih vlasti ili se jednostavno dodvoravajući većima i moćnijima, ali nisam još čula ni vidjela da bi se gost u domaćinovoj kući odlučio docirati mu i to još o stvarima o kojima “nema cjelovite informacije” osim iz druge ruke ili iz medija.

Zato sam replicirala Bruckneru nastojeći mu predočiti obrnutu situaciju u kojoj bi jedan francuski intelektualac tražio pomoć hrvatskog kolege da mu kao gost u demokratskoj zemlji komentira vlastima i javnosti o izboru ovoga ili onoga vladina dužnosnika pa makar bilo iz plemenitih pobuda s ciljem spašavanja obraza zemlje kojega najčešće prljaju upravo oni koji je tužakaju po svijetu, a istaknula sam i to kako ne priliči koristiti gosta i tražiti od njega odgovore na pitanja o kojima nema dostatnih i valjanih informacija.

Filozof Bruckner mi je odgovorio da je pitanje Hasanbegovićeva imenovanja "međunarodno pitanje te da se o njemu može raspravljati bilo gdje, kao što se, primjerice i o Višijevskoj Francuskoj, može bilo gdje razgovarati". Lijepo, ali ne vidim gdje je našao uporište za ovakvu usporedbu. Gotovo je sigurno da nije čitao znanstvene radove aktualnog ministra, a ako su mu ih prepričavali domaćini njegove hrvatske turneje, bojim se da to nisu bili vjerodostojni izvori. Čudi me da se uvaženi filozof toliko opustio te se uhvatio u ovakvu zamku.

Ne zanima me tko je novi ministar kulture ni kakav je njegov svjetonazor ukoliko će znati obavljati kvalitetno i savjesno svoj posao kao što me nije zanimalo niti me tko pitao zanima li me kad su tu dužnost obnašali Andreja Zlatar Violić, Berislav Šipuš ili njihovi prethodnici. Ali vrijeđa me kao građanina ove zemlje što se ponižavamo pred svijetom tužakajući i lamentirajući nad vlastitom sudbinom na ramenima europskih mudraca i dobronamjernih prijatelja dok sami izbjegavamo vlastitu odgovornost i demokratske instrumente koji nam stoje pri ruci.

Svjesna sam da se izlažem potencijalnom linču dežurnih čuvara istine i da će mi ti dušobrižnici kopati po biografiji ne bi li mi prišili neki od epiteta kojima danas kite sve one koji im nisu po volji. Izvolite gospodo. Toga se ni najmanje ne bojim. Jer otvoreni i argumentirani dijalog u ovoj maloj zemlji velikih cirkusa i marifetluka, negativne selekcije i javašluka ne može se ni očekivati doklegod intelektualci moraju podilaziti politici da bi preživjeli, političari tajkunima da bi se obogatili, a tajkuni isključivo služiti vlastitom probitku. Pitam se gdje je tu čovjek? Onaj prezreni i odbačeni čovjek izložen europskoj vjetrometini o kojemu hrvatska intelektualna krema uglavnom šuti, o kojem je Bruckner pokušao nešto natuknuti, no, bojim se, nedovoljno da bi opravdao svoj dolazak u Zagreb.

Tuga Tarle

  • tamaris:

    Bravo! Treba što više ovakvih zdravorazumskih argumentiranih reagiranja na ove kako uvozne i tako i domicilne ljevičarske napade na samu državnu konstitutivnost. Ministar im uskratio sredstva pa se nesmiljeno razgoropadili. Gdje su bili npr. kad je Mesić pjevao ustaške pjesme?

  • zlatko.perhot2:

    Bojim se bilo što komentirati da ne pokvarim sjajan tekst.

  • xmarino:

    Gospođa je bivša diplomatkinja i sve reka kako jest! Hvala Vam gospođo Tarle.

Message