Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Postkomunizam: zaboraviti ili pamtiti?

Objava 21. listopada 2015. 2 komentara 369 prikaza
Mnemosyne
Mnemosyne
Mnemosyne

Pitanje pamćenja i sjećanja u odnosu na prošlost i povijest eminentno je pitanje moderne. U pramodernim civilizacijama (onom što se danas naziva „primitivnim društvima“) vrijeme i djelovanje čovjeka nisu imali, kako to ističe Mircea Eliade, „autonomno značenje ni vrijednost“. Kod tradicionalnog čovjeka ono što je bilo bitno bilo je vrijeme iskona, vrijeme bogova i mita, dok je profano ili svjetovno vrijeme moglo biti samo imitacija i ponavljanje sakralnog vremena. Moderno vrijeme, međutim, pod utjecajem prosvjetiteljstva i ideologija napretka, učinilo je ljudsku egzistenciju i sudbinu povijesnom do te mjere da je na neki način anuliralo tu sakralnu dimenziju iskonskoga vremena.

 


Mnemozina
Dantea Gabriela Rossettija, oko 1880.

 

Ulazeći u sferu svjetovnog vrijeme je postalo povijesno, a djelovanje čovjeka i društva usredotočilo se prema neprestanom napretku i bijegu u budućnost. Takvo poimanje vremena pronašlo je svoje utjelovljenje ne samo u tehnici već i u totalitarnim ideologijama moderne – komunizmu i nacizmu – koje su nastojale uspostaviti novo zlatno doba na zemlji i model „novoga čovjeka“. Dvije ideologije zagovarale su sasvim određeni smjer povijesti, unatoč tome što su imale i oblike „sekularnih religija“.

Padom Berlinskoga zida i raspadom Sovjetskog Saveza marksizam kao ideologija moderne ostao je izvan tzv. „trenutka sjećanja“. Komunistička, marksistička vizija povijesti podrazumijevala je propisano sjećanje: trebalo je selektirati događaje iz prošlosti i uokviriti ih u budućnost konstruiranu s jednom svrhom. Kraj komunizma uništio je tu dijalektičku poveznicu između prošlosti i budućnosti, dok je suvremeno doba, veličajući kult sadašnjosti, oslabilo snagu marksističkih utopija. U takvu kontekstu pojavio se fenomen postkomunističke melankolije povijesti ili ono što Walter Benjamin naziva ponovnim stvaranjem sjećanja poraženih. Isti regresivni melankolični proces vidljiv je i kod desnih „restauracijskih“ struja od kraja 1945. godine pa na dalje.

Amnestija kao amnezija

Zaborav je također sastavni dio službenih povijesti. Prema mišljenju francuskog filozofa Paula Ricoeura, zaborav je ujedno prijetnja i izazov za pamćenje i povijest. Jer, ako postoji verzija povijesti koja se službeno komemorira, onda postoji i službeni zaborav kao dio „zabranjene povijesti“ koji treba potisnuti. Ricoeur tako razlikuje patološki zaborav, manipulirani zaborav i dekretirani zaborav, ovaj posljednji kao neku vrstu zaborava po naredbi, što je, primjerice, slučaj s amnestijom.

Amnestija je institucionalni oblik zaborava koja okončava razdoblja društvenih sukoba poput građanskog rata. Amnestija ne traži povijesnu istinu nego postulira da u ime više državne sile neki događaji iz prošlosti ne smiju biti zapamćeni. Za Ricoeura, fenomenologija pamćenja predstavlja potragu za „sretnim sjećanjem“ koja jedino može djelovati s istovremeno blokiranom pozadinom zabranjenog pamćenja jer uvijek postoji dijalektička veza između amnezije i amnestije.

Po njemu jedino bezuvjetno priznavanje svih žrtava nepravde i ujedno oprost svim zločinima mogu dovesti do toga da društvo na neki način oslobodi svoju memoriju od tereta prošlosti.

Pamćenje i povijest nisu sinonimi, dapače, umnogome su suprotstavljeni. Pamćenje je život. Uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima. Povijest je, s druge strane, uvijek problematična i nepotpuna rekonstrukcija onoga što je prošlo. Rehabilitacija i ispravna uporaba pamćenja ključni su elementi za duhovni i politički preobražaj tranzicijskih postkomunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe.

Plošan prikaz povijesne zbilje

Svi su totalitarni režimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. A povijest je dokazala da je sustavno uništenje povijesnih dokumenata bio jedan od načina da se jednosmjerno orijentira pamćenje društva. Podsjetimo da je aztečki car Itzcoatl početkom 15. stoljeća zapovjedio da se unište stele i knjige, nastojeći tako preoblikovati tradiciju po svojoj zamisli. Jedno stoljeće kasnije, španjolski konkvistadori nastojat će pak izbrisati tragove civilizacije Azteka i Maja. Tiranije 20. stoljeća također su nastojale kontrolirati i preoblikovati jednosmjerno pamćenje, a u komunizmu, isticanje pamćenja nekomunističke prošlosti bilo je čak i zakonski sankcionirano kao pobuna ili otpor protiv režima.

Pamćenje pretpostavlja nužnu selekciju i hijerarhizaciju događaja, a dokaz je da su povijest pisali povjesničari koji također selektiraju i hijerarhiziraju događaje prema vlastitoj prosudbi; uz to povijest su često jednostrano pisali pobjednici. U tom kontekstu, Tzvetan Todorov piše kako pamćenje nije ni dobro ni loše, ali ono uvijek oscilira između dviju tendencija koje bivši totalitarni režimi, a danas i postkomunistički „liberalni režimi“, instrumentaliziraju: sakralizacije kao radikalne „izolacije uspomena“ i banalizacije kao prekomjerne asimilacije sadašnjosti s prošlošću.

U postkomunističkim demokratskim režimima često se sakralizira jedan dio prošlosti „antifašističkog pamćenja“ te njegova svakodnevna ritualna komemoracija nastoji potvrditi u prošlosti negativnu sliku „drugih“ i afirmirati vlastitu pozitivnu sliku. Takva sakralizacija odvraća javno mnijenje od sadašnjih problema i jeftino daje dobre savjete novim vlastodršcima. Pozivi protiv zaborava prošlosti nisu usmjereni prema istinskom razumijevanju povijesti, već potiču na obranu određene historijske selekcije koja omogućuje novoj vladajućoj oligarhiji održavanje uloge heroja, žrtve i moralizatora,. nasuprot svake druge povijesne selekcije i istine. Zbog toga Paul Ricoeur smatra da ne treba pasti u zamku „obveze sjećanja“, nego privilegirati rad i proces pamćenja. Bugarski filozof Ivaylo Znepolsky smatra pak da u postkomunističkim demokratskim državama vlada amnezija, a ta amnezija, ovisno o kontekstu, može biti pasivna ili aktivna. Naime, pomanjkanje sjećanja izražava želju za izbjegavanjem komunističke traume, ali i odgovornosti za navedenu prošlost.

Ricoeur smatra da se povjesničar i političar suprotstavljaju glede odnosa i pristupa pamćenju. Političar se poziva na subjektivno pamćenje privilegirajući pragmatični pristup, a povjesničar se usmjerava prema proučavanju procesa kolektivnog pamćenja i privilegira kognitivni pristup. U postkomunističkim državama često prevladava politički pragmatični pristup pamćenju u kojem službeni politički diskurs instrumentalizira prošlost u smjeru zataškavanja ili odbacivanja konkurentnih povijesnih teza, a u svrhu kontrole nad službenim sjećanjem.

Naime, paradoksalno je da se u većini zemalja (a posebice u onima koje nisu provele nijedan zakon o lustraciji) umjesto „obveze sjećanja“, koju se neprestano ističe kad se govori o komemoriranju nacističkih žrtava, putem medijskog banaliziranja komunističke prošlosti nameće „obveza zaborava“ u odnosu na totalitarni komunistički režim i sve njegove žrtve.

Kako to obrazlaže Ivaylo Znepolski, zrela i neopterećena povijest u postkomunističkim zemljama može se slobodno i razumno razvijati jedino u trenutku kada to društvo izrazi želju za pokretanjem „rada sjećanja“, kada nastaje proces formiranja pamćenja. Tada se stvaraju uvjeti za preobrazbu kolektivnog pamćenja prošlosti u povijesno pamćenje lišeno svake ideološke hipoteke. Pamćenje tada postaje matrica povijesnog znanja, a povijesno znanje postaje matrica pamćenja i osigurava kontinuitet između naraštaja. Povijesno pamćenje nacističkih žrtava i nastanak demokratske vlade te proces denacifikacije u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata jamče da se taj fenomen neće nikada ponoviti. Stoga, Ivaylo Znepolski postavlja pitanje: je li se kolektivno sjećanje žrtava komunizma transformiralo u povijesno pamćenje? On tome dodaje da su postkomunističke zemlje srednjoistočne Europe zahvaćene društvenim fenomenom kojeg naziva „komunistički sindrom“, uspoređujući ga sa „sindromom Vichyja“.

U svom djelu Sindrom Vichyja povjesničar Henry Rousso nastojao je napisati paralelnu povijest kolaboracionističkog režima Vichyja – povijest pamćenja tog režima, njegovu transformaciju i njegovu budućnost nakon 1944, te pritom iznosi četiri faze. Prva faza (razdoblje 1944–1955) odnosi se na „fazu žaljenja“, i tu je više riječ o žaljenju i boli negoli o radu i procesu pamćenja, pa u tom kontekstu psihološki postupak žaljenja ne uspijeva. Ta se faza situira u sklopu poslijeratne „čistke“ i svih amnestija koje su uslijedile. Teror Vichyjevog režima zataškavan je u ime glorifikacije oslobođenja.

Druga faza odnosi se na „fazu potiskivanja“: to je faza uspostave dominantnog mita, antifašističke Francuske koja se oslanja na degolistički i komunistički službeni diskurs; treća je faza „povratak potisnutog“: mitologija koja se propagirala slabi, te nastaju elementi demistifikacije antifašističke borbe, a konsenzus o pamćenju također slabi; i četvrta faza, koja se odnosi na razdoblje „opsjednutoga pamćenja“: ona je obilježena buđenjem pamćenja žrtava, istraživanjem odgovornih francuskog kolaboracionista za uništavanje Židova.

Ako se uspostavi analogija između sindroma Vichyja i komunističkog sindroma o kojem govori Znepolski, i ako se primijeni ista kvalifikacija postkomunističke organizacije zaborava glede žrtava komunističkih režima u Istočnoj Europi, može se ustvrditi da su društva dugo vremena ostala u prvoj fazi od navedenih četiriju faza koje je formulirao Rousso. Bol je suživljavana s egzaltiranjem slobode i nadom u bolju budućnost. Tek kasnije, i u samo nekim postkomunističkim zemljama, vidljivi su elementi druge faze: potiskivanje pamćenja komunističkih žrtava u svrhu postizanja nužnog konsenzusa za jačanje društvene kohezije i otklanjanje prijetnje društvene dezintegracije, što znači, smatra Znepolski, da postkomunistička društva Istočne Europe još nisu dostatno zrela (ili u njima nema dovoljno političke volje) da bi pisala recentnu povijest te su zahvaćena komunističkim sindromom traumatičnog pamćenja obuhvaćenog nerazriješenim hipotekama prošlosti.

Nužnost politike sjećanja

Pitanje memorijalnih zakona i politika u Europi relativno je nepoznato u široj hrvatskoj javnosti. Naime, dok povijest proučava i nastoji interpretirati događaje iz prošlosti, pamćenje reaktivira sjećanje, ali i onemogućuje potpuni zaborav. Povijest i pamćenje povezani su, iako su dvije različite kategorije. Poistovjećivanje službene povijesti (najčešće pobjednika) s kolektivnim pamćenjem izravna je posljedica političke instrumentalizacije povijesti. U demokracijama, državne institucije provode službenu politiku sjećanja, ali u smjeru ravnopravnog i pluralističkog priznanja različitih nacionalnih ili lokalnih naracija: od očuvanja spomenika, organiziranja povijesnih obljetnica pa sve do odgojno-obrazovnih manifestacija i programa. Politike sjećanja su u svim demokratskim zemljama Europe ključni instrument konstrukcije i afirmacije nacionalnog identiteta, u kojem se svi segmenti nacionalne zajednice prepoznaju putem konsenzusa oko pamćenja i recepcije prošlosti. Dakle, riječ je o izgradnji sazrele, demokratske pluralne i kolektivne svijesti. Bez skladne i dobro artikulirane politike sjećanja, buduće generacije mogu graditi pogrešnu konstrukciju društvene i političko-povijesne zbilje, a pogotovo kada se, kao u Hrvatskoj, potencira samo jednu verziju antifašističke prošlosti, a organizira amnezija komunističkih zločina i  jugoslavenskoga totalitarnog sustava.

Politike sjećanja posebno su važne unutar tranzicijskih država i poslijeratnih društava, kako bi se osiguralo temelje za identitetsku rekonstrukciju društva nakon traumatičnih kriznih ili ratnih situacija. U nekim europskim zemljama „obveza sjećanja“ temelji se na zakonima ili službenim deklaracijama glede primjerice pamćenje žrtava nacističkih zločina. Memorijalni zakoni koji su snazi u svim državama članicama EU-a, a posebno u svim postkomunističkim zemljama koje su usvojile prikladne modele lustracije kao sredstvo za suočavanje sa totalitarnom prošlošću (izuzev Hrvatske i Slovenije), odnose se na nacističke i komunističke zločine u komunističkim zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Upravo kako bi se izbjegao fenomen konkurencije sjećanja i licitiranja s brojkama žrtava, kao i politička instrumentalizacija pamćenja, usvojeni su i na razini europskih institucija pravni okviri za ravnopravno i jednako pamćenje i komemoriranje svih žrtava totalitarnih režima, komunističkih i nacističkih.

Nažalost, u Hrvatskoj još nema nikakvih memorijalnih zakona – osim neobvezujućih saborskih deklaracija – koji bi izražavali službeno stajalište hrvatske države u odnosu na komunističke zločine, i koji bi mogao poslužiti kao pravni, ali i odgojno-obrazovni temelj za jasno utvrđivanje zajedničke kulture sjećanja i distanciranje od svih totalitarnih ideologija i zločina pa i komunističkih.

Takav memorijalni zakon, prilagođen hrvatskim prilikama, koji se temelji i na preuzetim obvezama iz rezolucija i preporuka Vijeća Europe i Europskog parlamenta glede osuđivanje komunističkih zločina, značajno bi pridonio rasvjetljavanju pitanja povijesnog pamćenja i za buduće bi generacije neutralizirao naslijeđene traume i hipoteke iz prošlosti.

Pamćenje predstavlja, uza sve filozofske, psihološke, sociološke, povijesne i teološke dimenzije, jedan od najvećih političkih izazova suvremenog doba jer, kako je istaknuo Friedrich Nietzsche: „Budućnost pripada narodima kojima imaju najdužu memoriju“.

U postkomunističkim zemljama, a pogotovo u Hrvatskoj, još pred generacijama stoji rad na pamćenju koje treba uokviriti unutar institucionalnih i pravnih okvira kako bi se izbjegla potpuna amnezija komunističkih zločina.

 

izvor: Vijenac 564