Blogosfera Globalni semafor

Širi li nogomet multikult model društva ili privid patriotizma?

Objava 18. srpnja 2018. 1 komentara 373 prikaza
nogomet
nogomet
nogomet

 

Nakon što je Hrvatska u veličanstvenom slavlju pobjede na svjetskom nogometnom prvenstvu doživjela svojevrsnu patriotsku trans-apoteozu i narodnu „nirvanu“, kada političari jedva mogu mobilizirati beznačajni broj ljudi, treba se zapitati koje je suvremeno društveno značenje i snaga nogometa koji toliko pokreće mase na globalnoj razini. Nogomet je postao komercijalni planetarni fenomen, potrošni proizvod velike fudbalerske mise suvremenog «homo festivusa».

Naravno teško je spojiti Heidegerra sa Ronaldom, i teoretiziranje o društvenoj i političkoj fenomenologiji nogometa često dovodi do apsurda suvišnog intelektualiziranja. Međutim, zanimljivo je ustanoviti kako u politici i u društvenoj javnoj percepciji, postoji niz internaliziranih predrasuda po pitanju nogometa. Za neke je nogomet novi „opijum naroda « sredstvo društvene manipulacije, dok za druge je vrhunsko sportsko natjecanje i prilika za međunacionalno zbližavanje i slavlja na globalnoj razini.

Primjerice vezano uz različite percepcije intelektualnih elita, zanimljivo kako je ljevica tradicionalno negativno naklonjena nogometu smatrajući da je riječ o populističkom i vulgarnom događaju, dok desnica smatra nogomet pozitivnim sportom s narodnim patriotskim nabojem. Naravno postoje i iznimke, Albert Camus ( koji je izjavio kako je „ sve što je naučio od morala to duguje nogometu",“ José Lenzini, Les derniers jours de la vie d’Albert Camus (Actes Sud ), Pier Paolo Pasolini i Jorge Semprum su imali pozitivno i uzvišeno poštovanje prema nogometu. Zanimljivo je da je Antonio Gramsci teoretičar „kulturne hegemonije“ smatrao kako nogomet omogućuje određenu transendenciju, dok sociolog Norbert Elias interpretira nogomet kao «totalni socijalni događaj».Kod nas je stajalište ljevice najbolje ilustrirala izjava „komentatora opće prakse“ Žarka Puhovskog u maniri tragikomičnog partijskog sveznalačkog društveno-političkog radnika ( inače poznati vodeći UJDI-ovac vidjeti : https://hr.wikipedia.org/wiki/Udru%C5%BEenje_za_jugoslavensku_demokratsku_inicijativu) , za kojeg narodna slavlje « oko reprezentacije predstavlja nacionalistički naboj“ (,https://narod.hr/sport/rtl-se-pridruzli-hajci-zarko-puhovski-porucio-oko-reprezentacije-imamo-jedan-nacionalisticki-naboj-zasto-drze-ruku-srcu-kad-se-svira-himna), neznalački brkajući kao i uvijek, osnovno pojmovno značenje nacionalizma koji je ponajprije doktrina-ideologija ( koja nema svugdje negativne konotacije primjerice u Francuskoj kolijevka modela države-nacije) i patriotizma koji je ponajprije emocionalna kategorija koja podrazumijeva obranu nacije i teritorija od vanjskog agresora. Također je bilo mučno gledati navijanje za hrvatske vatrene bivših Kosovaca i recikliranih udbaša, bivših pseudoprofesora Obrane i Zaštite koji su cinkali i hapsili hrvatsku mladež zbog domoljubnih pjesama i trobojnica, kada je njihova „multikult“ jugoslavenska reprezentacija igrala na  stadionima. Na žalost nogometno slavlje je uvijek izljev patriotskog emocionalnog naboja koji brzo splasne dok nacionalizam ( primjerice Maurassov tip „integralnog nacionalizma“) na duži rok i racionalno artikulira državotvorne tematike i nastoji očuvati nacionalne i identitetske interese u mirnodobnom razdoblju i kada su oni ugroženi iznutra.

Prekretnica u poimanju i evoluciji nogometa je svakako presuda „Bosman“ Europskog suda pravde iz 1995. koja dozvoljava ukidanje zadnjih pravnih zapreka za „slobodnu konkurenciju“ u europskom nogometu, koji je u ime slobodnog tržišta dozvolio mogućnost astronomskih transfera i dilanja igračima. Do tada su države mogle ograničiti pristup klubovima obveznom brojčanom kvotom komunitarnim autohtonim igračima. Tada je započelo nadrealno skupo licitarenje i brendiranje nogometnih zvijezda u kojem igrači postaju marketinške zvijezde, manekeni i glumci. Dok su prije nogometaši teško i umjereno zarađivali i sanjali o „Rolexu“ nakon 50.-te, prvoligaški nogometaš danas može to priuštiti s jednom plaćom, kao i druge asortimane potrošačkog društva. S obzirom da je od tada nogomet kao globalni sport uzvišen na vrh financijske i komercijalne ljestvice, za očekivati je i porast interesa intelektualnih i showbiz elita, lijevih i desnih.

Međutim slobodna konkurencija i tržišna igra ima i negativne učinke. Sve jača integracija današnjeg nogometa u logiku tržišne ekonomije onemogućuje nacionalnim klubovima da zadrže barem jednu sezonu svoje najbolje igrače iako ih je klub formirao. Zbog toga su neki klubovi poput Racing kluba Strasbourga bankrotirali zbog financijskih problema. S obzirom da se nogomet sve jače komercijalizirao i people-izirao zbog ogromnih financijskih interesa u igri, sam način igranja, sportski iskonski duh se izgubio, što dobro ilustrira konstatacija Christophera Lasha „opadanje sportskog duha je neizbježni danak kapitalističkog razvoja“. Neki analitičari poput Jean-Claude Michea govore na tragu Joseph Nye teoretičara „softpowera“ kako je na djelu „sportska ideologija“, koju treba razlikovati od plemenitog sportskog natjecanja i viteškog duha, što potkrjepljuje globalizirana medijatizacija ne samo nogometa već i olimpijskih igara koji neoliberalnog kapitalističkog sistemu služe kao dobar ispusni ventil i eskapizam glede nagomilanih društvenih nejednakosti, nezadovoljstva u društvu.

Nogomet danas, na visokoj razini poput svjetskog kupa, je sport koji može mobilizirati najviše gledatelja na planetarnoj razini (milijardime gledatelja), njegova se struktura sve više uokviruje u tržišnu logiku kapitalizma (kasnog kapitalizma industrije zabave) ali i politizira (primjerice odabir mjesta održavanja svjetskog prvenstva često nema ništa zajedničkog sa sportom). Cijeli sustav nogometne industrije temelji se na piramidi koja se može usporediti s međunarodnim financijama kojima je zaduživanje klubova u središtu pažnje. Korelativna komercijalizacija i kriminalizacija (u obliku mafijaške mreže u sportu) mogla bi na duži rok dovesti elitni nogomet do svojevrsne subprime krize nogometa. S obzirom na porast različitih investitora u nogometnom svijetu, FIFA je najavila kako želi uspostaviti nove regule i tzv. „financijski fairplay“. Međutim s obzirom na presudu Bosman koja je ultra-liberalizirala razmjenu ponuda-potražnja u svijetu nogometa, nogomet se neizbježno globalizirao i multikuturalizirao, tako da je sama europska nomenklatura postala najveći čuvar tržišnog modela melting pot –nogometa pravno onemogućujući, u ime tržišne i slobodne konkurencije, svaki oblik „kulturnog i identitetskog eksepcionalizma“. Apsurdno i poturiječno je da je suvremena sportska ideologija danas postala najveća poluga liberalnog softpowera dok iskonski sportski duh paralelno izumire, duh solidarnosti, uzajamnosti, prijateljstva i darivanja koji je nekompatibilan s darwinističkim načelima kapitalističkog sistema.

Pascal Boniface ( u djelu , Le plus beau but est une passe, Jean-Claude Michéa, Flammarion, 2014 ), sociolog, ističe kako je «planet nogomet» paradoksalno ujedno «globaliziran i ukorijenjen», može biti poluga destruktivnih strasti i famozna poluga socijalne integracije i bratstva između naroda. Nogomet se nalazi u središtu dijalektike između globalizacije i nacionalnog identiteta. Paradoksalno, kao što globalizacija širi integraciju popraćeno s etničko-vjerskom fragmentacijom, tako i, koliko god se trudila širiti model multikult društva , paradoksalno ojačava nacionalne identitete. Kao što je Lenjin rekao da je „imperijalizam najviši stadij kapitalizma" tako bi nogomet mogao biti „najviši stadij globalizacije“, kada svijet postaje jedinstvena arena, globalni stadion za vrijeme svjetskog prvenstva. U zemljama s jakim osjećajem nacionalne i regionalne pripadnosti nogomet je postao glavni patriotski marker i značajna poluga identifikacije, primjerice u Španjolskoj ili Belgiji kada se regije ili federalne sastavnice demarkiraju od centralne države. Zanimljivo je kako se, primjerice Škotska, Sjeverna Irska i Vels, protive jedinstvenoj britanskoj nacionalnoj reprezentaciji.

Sa sociološkog aspekta, nogomet je zaista zrcalo društva i društvenih mutacija, kao što može biti i dobar pokazatelj povijesti i kolektivnog mentaliteta jedne zemlje. S obzirom da je nogomet društvena parabola, on generira pozitivna ponašanja (nardono veselje, patriotsko zajedništvo), ali i negativna (nasilje, huliganizam, ksenofobiju). Naravno nogomet je sport koji pripada području masa i psihologiji gomile, što se često odražava euforičnim demonstracijama i slavljem gomila okupljenih u fan zonama, što neki analitičari smatraju izrazom iracionalnog ponašanja gomile. Gustave le Bon ističe u psihologiji gomila «gomile su nesposobne razumnom prosuđivanju, ali su zato vrlo sposobne za akciju, djelovanje». Norbert Elias u svojoj tezi o genezi moderne države i procesa civilizacije (putem transformacija i autokontrole kolektivnih nagona) pokazuje koliko nogomet sublimira ratnu predispoziciju i nasilje omogućujući suparničkim ekipama da se takmiče bez uništenja i nasilja.

Međutim iako se pod utjecajem showbiza i marketinga nogomet elitizirao, ostaje narodni i nacionalni sport pristupačan svakome. U tom pogledu je inkubator velikih talenata bez obzira na društveni sloj i pripadnost. Hrvatsko osvajanje drugog mjesta na svjetskom prvenstvu sjajan je primjer kako su se igrači iz skromnih socijalnih sredina i siromašnih krajeva, iz krša, uspjeli uzdignuti na vrh svjetske nogometne elite. Zanimljivo da iako se u zadnje vrijeme nogomet kao sport sve više globalizirao i za lijevo-liberalne elite postao primjer multikult-društva (primjerice 1998. politička klasa je slavila francusku pobjedu kao pobjedu “black-blanc-beur” Francuske), nastavlja se uklapati u identitetski, patriotski narativ i simbol nacionalnog ponosa. To su dobro uvidjele kozmopolistke elite nastojeći rekuperirati takav emocionalni prividni patriotizam sve više u službeni diskurz pozivajući se na republikanski patriotizam, ali i na sekularne multikult vrednote, nadnacionalni eurospki duh, iako je suverenizam donedavno bio sinonim odbacivanja tehnokratskog političkog apsolutizma i “plaidoyer” za obranu vlastite povijesti, identiteta, tradicije u opoziciji s idealom nomadizma i bezgraničnosti koje zagovaraju globalizirane elite. Stoga treba imati na umu kako je percepcija i značenje patriotizma u bivšim postkomunstičkim zemljama “nove Europe” poput Hrvatske, ali i u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, sasvim različito od zemalja “stare Europe”, zapadne Europe, koje slave multikult nadnacionalni pseudo-republikanski inkluzivni patriotizam. Da je nogomet odraz stanja društva to potvrđuje i nedavni prizori francuskog modela “multikult” društva kada se slavlje francuskog dočeka prvaka svijeta u Parizu, Marseilleu Lyonu umjesto mirnog slavlja pretvorilo u bojište, kada se sukobila većinom druga ili čak treća generacija imigranata Francuza s policijom, dok se u Hrvatskoj slavilo mirno i dostojanstveno bez zabilježenog incidenta ili nasilnog ponašanja.

Nogomet koji se pojavljuje u Engleskoj početkom XX. stoljeća već u 60. tim godinama mijenja prirodu do te mjere da je postao sredstvo društvene konvivijalnosti, socijabilnosti, ali i sredstvo kolektivne alijenacije i eskapizma od svagdašnjih problema. Što se tiče politike, vladajuće elite ne gube nijednu priliku za instrumentaliziranje nogometnih uspjeha u svrhu jačanja vlastitog političkog rejtinga. Nogomet je također prilika za stvaranje privida i simulakruma patriotizma, jer svima je jasno da je gotovo nemoguće mobilizirati i okupiti toliki broj navijača i masa za druge, važnije gospodarske, društvene, suverenističke teme. Nogomet u Engelskoj, skupa s rugbyem, izrazito je «ukorijenjen» i ruralni sport, dva sela, dva grada, dvije nacije, takmiče se u obliku mirnog simulakruma ratovanja. Danas je obrnuti spektakl, igrači su često iz gradskih sredina, u većini plaćeni igrači koje se nude na međunarodnom tržištu klubova, te često više ne predstavljaju niti grad, zavičaj, zemlju u ekipi u kojoj igraju. Većina europskih ekipa poput Francuske, Švicarske, Engleske, Belgije nije većinski sastavljena od autohtonih igrača, a nogomet zna biti često instrumentaliziran za promociju multikut modela društva. S druge strane, iako su nogometni uspjesi važni za promociju nacije, u slučaju Hrvatske to se i te kako potvrđuje, veličina jedne nacije i civilizacije mjeri se postignućima i u drugim domenama, umjetnosti, književnosti, znanosti, tehnologiji i gospodarstvu. S povijesnom distancom, treba podsjetiti kako su također gladijatorske igre Rima, kult gladijatora, bili sastavni dio tadašnje velike Rimske civilizacije, ali u preciznom dekandentnom trenutku kada Carstvo slabi iznutra i kada uspon plebe i načela «kruh i igara» trijumfira.