Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Globalni semafor

Treba li nam kulturna revolucija ?

Objava 27. travnja 2016. 6 komentara 415 prikaza
pensiero
pensiero
pensiero

(Anti)-Manifest kulturne revolucije

 

Jednom je francuski predsjednik Georges Clemenceau izjavio: „Rat je  previše ozbiljna stvar da se prepusti vojnicima“, a danas bi se moglo reći da je u Hrvatskoj „kultura previše ozbiljna stvar da se prepusti kulturnjacima“. Naime, samoproglašena kulturnjačka kasta već mjesecima prigovara ministru Hasanbegoviću da nije mjerodavan voditi kulturni resor, a njezini prigovori zapravo zahvaćaju i sve druge pripadnike ovoga naroda koji ministra podržavaju ili ga barem apriori ne kritiziraju i koji u očima te iste kaste vjerojatno figuriraju kao niže rangirana bića nesposobna razumjeti kulturu i kulturni fenomen uopće.

Fenomen „oligarhizacije“ politike, gospodarstva i medija, pa i kulture vidljiv je u svim društvima, i demokratskim i totalitarnim, pa nije čudo da su u postkomunističkoj Hrvatsku još uvijek snažni relikti takva netolerantnog refleksa i reakcija koja dolazi iz redova kulturnjačke liberalne ljevice jer se ona ne želi pomiriti s nužnim procesom pluralizacije i depolitizacije kulture. Stoga držim da se hrvatsku kulturu na državnoj i institucionalnoj razini treba suočiti s dva izazova: saniranjem postkomunističke hegemonije koja pod krinkom demokratizacije protutradicionalnim i protukonzervativnim pristupom nastoji denacionalizirati hrvatsku kulturnu politiku i ujedno monopolizirati poluge znanosti i obrazovanja; suočavanjem s tržišnim trendovima globalne kulture koja nastoji iskorijeniti nacionalne tradicije.

Konvergiranje tih dvaju izazova moglo bi se tumačiti putem pojma svojevrsne kulturne revolucije. Kada govorim o nužnosti „kulturne revolucije“, naravno ne aludiram na nasilnu represivnu metodologiju boljševičkih i maoističkih čistki koje su provedene i na ovom prostoru od 1945. dolaskom titoističkih komunista na vlast, kada se sustavno provodio kulturocid s nasilnom sječom državotvornih političkih i građanskih elita te uklanjanjem nepoćudnih buržoaskih književnih i umjetnička djela. Govorim o revoluciji shvaćenoj u etimološkom smislu riječi („revolutio“), što znači u smislu povratka jednoj točki ciklusa, povratka iskonu, što bi u praksi za hrvatsku nacionalnu kultura značilo ponovno prisvajanje vlastitog identiteta te ujedno njegovo osuvremenjivanje i jača afirmacija u svijetu.

Kada govorim o kulturi, imam dakako na umu nacionalnu kulturu na institucionalnoj razini, koja se ne smije poistovjećivati s kulturom u općem smislu riječi, jer njoj treba jamčiti potpuno slobodu kreativnosti i izražavanja pa i političku ideologizaciju, pod pretpostavkom da se onda sama financira. Kulturna ljevica od devedesetih, a pretežito od 2000-ih do danas uporno je sustavno rastvarala odgojno-obrazovni sustav promicanjem liberalnog, permisivnog pristupa u kulturi te favoriziranjem književnih i umjetničkih djela kozmopolitske provenijencije, provodeći tako svojevrsnu nacionalnu akulturaciju. Zanimljivo je da se i danas po plaštem prilagodbe novim globalnim trendovima u prijedlogu reforme obrazovanja pokušava ukinuti književni kanon: s popisa lektire žele se skinuti zahtjevniji naslovi svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja ili Robinje, a na njihovo mjesto staviti popularnu književnost Harryja Pottera, Carlosa Ruiza Zafona, Antu Tomića…

Iz aktualnog momenta hrvatske kulture sasvim je jasno da institucionalna kulturna sfera u nas zahtijeva temeljit kadrovski preobražaj u smjeru depolitizacije i nove profesionalne sistematizacije na svim razinama, i to kako bi se jednom zauvijek stalo na kraj sinekurama, klijentelizmu i nepotizmu, što se tijekom godina ispostavilo kao nasljeđe liberalno-lijeve oligarhije. Jedan od temeljnih zadataka državne kulturne politike trebao bi biti i poticanje decentralizacije obrazovnog sustava na području likovnih i drugih umjetnosti, kako bi se buduće generacije umjetnika oslobodili od arhaičnog monopola dosadašnjih krovnih institucija.

Čemu služi kultura?

U etimološkom smislu potječe kultura od latinskog cultura, a semantički obuhvaća obradu zemlje i vjerske rituale. Danas sekularizirani pojam kulture ima mnoga značenja: on se odnosi na opću kulturu, poljoprivrednu kulturu, žurnalističku i masovnu kulturu, čak i na poduzetničku kulturu. Govori nam to o fragmentaciji samog pojma i poimanja kulturološkog fenomena,  koji ima oko 150 znanstvenih definicija. O čemu je tu zapravo riječ?

Vratiti mjesto kulture u „opće“, u epistemološku cjelinu, podrazumijeva njezin smještaj unutar spoznajnog povijesnog konteksta, u prostoru i vremenu. To je smisao antičke grčke kulture (paideiae) kao općeg odgojno-obrazovnog sustava koji nije bio fragmentiran, a obuhvaćao je niz disciplina i umijeća: gramatiku, retoriku, glazbu, filozofiju, zemljopis, gimnastiku. Kultura u smislu paideia podrazumijevala je proces edukacije čovjeka u smjeru modeliranja i stjecanja „karaktera“, postignuća „iskonskog oblika“ kao oblika autentične ljudske prirode. Kultura je trebala modelirati „izvrsnost“ i savršenost kod čovjeka: kulturni čovjek bio je onaj koji je stekao status dobroga građanina ili sam status kralja.

Kultura ne može biti potpuno neutralna i autonomna, odvojena od društva i politike. Po čemu se vežu kultura i politika? Putem metapolitike. Kultura ima dvije dimenzije, vidljivu koja se odnosi na materijalne i konkretne aspekte života nekog društva, i drugu, latentnu, skrivenu dimenziju koja se odnosi na nesvjesni sustav simbola i predodžbi koje daju smisao i smjer toj eksplicitnoj kulturi, njezin „mentalni habitus“. Dakle metapolitika je politika plus kultura.

U doba opće društvene i kulturološke izgubljenosti, metapolitika si je postavila za cilj da ponovno uokviri kulturu u uzvišenoj politici kao djelovanju za opću dobrobit. Ona želi  ponovno postaviti značaj kulture u smjeru velikih idejnih sinteza iznad umjetnih ideoloških podjela na lijevo i desno. Hannah Arendt govorila je u djelu Kriza kulture o dekadenciji pojma kulture u modernoj masovnoj civilizaciji kada je kulturni objekt reduciran na užitak i slobodno vrijeme, podvrgnut dinamici tržišta i potrošačkoj logici. Ona je optuživala utilitarističko poimanje kulture, a njezina kritika aktualna je i danas.

Kultura i identitet

Kultura i identitet usko su epistemološki povezani jer se međusobno prožimanje ovih dvaju koncepata prenosi u društvenim zajednicama u kojima identiteti nastaju i sazrijevaju, prvenstveno nacionalni, pa onda i oni drugi, slojevitiji. Stoga su od izuzetne važnosti izbor i primjena određenog kulturnog diskursa ili narativnog obrasca na državnoj i institucionalnoj razini jer diskurzi nacionalne kulture oblikuju zaseban pogled na svijet.

Jedan od ključnih zadataka kulturne politike u nas stoga bi bio redefiniranje pitanja hrvatskog i šire europskog identiteta unutar društvenih i humanističkim znanosti te u umjetnostima. Kultura nije „marketinški brend“, sintagma koja podliježe trgovačkom poimanju u obliku paške čipke, folklora i licitarskog srca, nego organska višeslojna matrica koja prenosi, baštini i afirmira vlastiti identitet unutar europskog kulturnog i civilizacijskog konteksta i u sklopu čitave povijesti. Što se tiče dosadašnje kulturne praske i liberalno-lijevog dominantnog diskurza, u Hrvatskoj je prevladavao anacionalni, poststrukturalistički diskurz koji je privilegirao teorijske pristupe dekonstrukcije (psihoanaliza, feministička kritika, novi historizam, postkolonijalni studiji, rodni studiji, kulturalni studiji, teorije medija). Glavna zadaća takva je pristupa bila dekonstrukcija tradicije i esencijalističkog poimanja identiteta u kojemu je sam identitet reprezentiran kao nedjeljiv, diferenciran, izvoran i prirodan. Liberalna i materijalistička stremljenja filozofije itekako su utjecala na formiranje takva kulturnog diskurza, legitimirajući dekonstrukciju identiteta i svih identifikacijskih referenata „velikih pripovijesti“ i modernih naracija. Uz to se promicala ideja samouspostavljenog subjekta kao središta postkartezijanske metafizike, dok su kulturalni i feministički studiji, pod utjecajem psihoanalize i poststrukturalizma, problematizirali pitanje subjektivnosti s obzirom na izum nesvjesnog.

U takvoj epistemološkoj dekonstrukciji, odnosi između kulturnog identiteta i diskurzivnih praksi koji ga oblikuju, proizveli su fragmentiran, i često konfuzan, proturječni diskurz  koji je namjerno zapostavljao ili ignorirao pitanje prenošenja i upotrebe tradicije, povijesti, jezika i kulturnog pamćenja. Prenaglašena konstruktivnost i subjektivizirana hiperindividualistička fikcionalnost kulturnog identiteta, u suvremenoj kulturnoj teoriji izostavila je konkretna pitanja budućnosti i opstanka hrvatskog nacionalnog identiteta u okviru Europske Unije i na globalnoj razini, s obzirom na daljnji trend amerikanizacije i potrošačke komercijalizacije kulture.

Jedan od ključnih zadataka kulturne politike danas svakako bi trebalo biti usmjerenje prema propitivanju dominantne kulturalne prakse medija koji i danas oblikuju transnacionalni i hibridni identitet te postavljanje pitanja na koji se način artikulira takvo samoprepoznavanje, odvojeno od kulturnih, kolektivnih i organskih stremljenja? Po čemu nacionalni identitet sebe prepoznaje kao identitet i koje su to prakse njegova samooblikovanja? Izrada i promicanje strategije nacionalnog identiteta kao javnoga dobra koje se prenosi kao neupitno i neotuđivo blago na buduće generacije, vrhovna je zadaća hrvatske kulturne politike.

Kada govorimo o nužnosti očuvanja kulturnog identiteta, trebati imati na umu da brze tehnološke, gospodarske ali i komunikacijske promjene globalizacije iskorjenjuju kulturu te nameću tržišnu dinamiku njezinoj sferi kako bi neotuđivo javno kulturno dobro pretvorili u proizvod koji odgovara komercijalnim i  korporativnim interesima. Naravno, u takvoj globalnoj konfiguraciji, kulture se susreću, surađuju i međusobno prožimaju u sklopu interkulturnog dijaloga, ali takva otvorenost ne bi smjela dovesti do postupne multikulturne tržišne uniformizacije i krajnje relativizacije jer svaka je kultura individualna i neotuđiva.

Šezdesetosmaško liberalno-lijevo poimanje kulture koje je zagovaralo širu demokratizaciju kulture i uspostavu eksperimentalne demokracije promicanjem raznih alternativnih strujanja ostavilo je u Europi kao i u Hrvatskoj dalekosežne negativne posljedice u kulturnoj i znanstvenoj sferi jer je pod krinkom demokratizacije nastojalo provesti radikalnu nivelaciju svih kulturnih izražaja ukidanjem umjetničkih i književnih kanona, ukidanjem načela autoriteta u školama i na sveučilištu uz značajnu potporu državnih institucija.

U tom smjeru poželjno je depolitizirati i vratiti prvobitni zadatak kulturne teorije, a pogotovo teorije umjetnosti, a to jest: stjecanje temeljnih znanja o povijesnom slijedu misaonih promišljanja umjetnosti, uz kritičku recepciju i interpretaciju fenomena, kao i  problematiziranje odnosa na relaciji umjetnost-neumjetnost, te razumijevanje povijesnih, psiholoških i socioloških aspekta kulture. Kulturna teorija kao i teorija umjetnosti koja se povalja u Hrvatskoj u fragmentarnim oblicima predugo je bila talac ideološke pristranosti same liberalno-lijeve neomarksističke tradicije (Frankfurtska škola). Ona je nastojala dekonstruirati tradicionalne teorijske zasade  pod krinkom imperativa potrage za „ljudskom emancipacijom“ i „oslobađanjem ljudskih bića od okolnosti koje ih čine robovima“ (Max Horkheimer). Dekonstrukcijom autoriteta i kulturnih kanona te forsiranjem, bez ikakvih objektivnih temelja, bezgranične slobode u svim njezinim neskladnim i narcisoidnim oblicima, ista je teorijska sintagma često instrumentalizirana u svrhu nihilističkog pogona protiv tradicije u umjetnosti i narušavanja kolektivnih nacionalnih ukorijenjenih kultura i identiteta. Stoga, rehabilitiranjem depolitizirane kritičke teorije u umjetnosti i kulturi trebalo bi objektivno i nepristrano postavljati deskriptivne i normativne osnove za daljnje disciplinarno istraživanje i raščlanjivanje kulture.

 

izvor: Vijenac 577

  • Avatar delminium
    delminium:

    Opet revolucija iz Beograd... daj na vise ostavite na miru.

  • anticenzura:

    Koliko prosutih rijeci za ne reci nista. Smijesni konzervativci niti ne znaju odakle potjecu i gdje su im korijenja, a bavili bi se kulturom. Inace su dali covjecanstvu enormno kulturno bogatstvo, da ne znam kako bi svijet prezivio da nema ... prikaži još! njih. Pola planete ih ne znaci na geografskoj karti, ima ih sve skupa cetri macke, a do kraja mandata konzervativaca i tradicionalista na Vlasti, nastave li se gradjani iseljavati ovim ritmom, ostat ce ih da svi skupa stanu pod jednu smokvu. Kakvo ministarstvo kulture i kakva kultura? To treba ugasiti, to ne postoji nigdje na svijetu. Kultura spada pod obrazovanje i opcu kulturu, kao i tradicija, i to se sve uci u skoli, a politika nema veze s kulturom. Politicki sistemi se mijenjaju tijekom povijesti, ovisno o volji naroda, ne radja se covjek s partijskom knjizicom u dzepu. Smijesno. Lijepo pise u deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima : '' Sva ljudska bica radjaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savjescu pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.'' Nisu ljudi domace zivotinje da ih treba udomaciti i uzgajati u toru. Covjek je slobodno bice, jedinstvena individua, posjeduje svoj razum i moze prezivjeti u bilo kojem plemenu, u bilo kojoj kulturi i na bilo kojem kraju svijeta. Sto potvrdjuje i gore navedeno : nije vazno kako se tko krsti i koju tradiciju gaji, nego je vazno koliko je tko dostojanstven i plemenit covjek. Pozabavite se vi ovim tematikama, ucite svoju djecu da budu dobri i plemeniti ljudi, a ne da se kace za superflue i nebitne stvari. Mene su moji roditelji to ucili u onoj ''mracnoj'' Yugoslaviji bratstva i jedinstva, tako da danas nemam problema bilo gdje da zivim, ''omnia mea mecum porto''. Za covjeka je vazno da zivi u zdravom i dostojanstvenom drustvu, okruzen dobrim i plemenitim ljudima, a sve ostalo nije vazno. Dobri i plemeniti ljudi ce lako napraviti i dobro drustvo, a losi ljudi bilo gdje da zive njima je lose. Imamo mi danas tu tradicionalnu Hrvatsku kulturu, na svakom cosku u drzavi, a drzava nam je krcata korupcije, kriminala i losih ljudi. Sto bi po autoru ovoga texta trebalo znaciti da su Hrvati tradicionalno farabuti i losi ljudi? Ja ne mislim tako, mislim da je upravo namecanje tog turbo Hrvatstva napravilo od nasih gradjana lose ljude. I zato manje Hrvatstva i vise ljudskosti i plemenitosti i kolektivnog dobra i svega onoga sto cini covjeka dostojanstvenim, dobrim i plemenitim covjekom. Kada budemo imali ovakve ljude, onda mozemo reci da smo to mi. Ja se za sada ne prepoznajem u tom vasem turbo Hrvatstvu. Zivim u drugoj zemlji, s pametnim i dobrim ljudima, i ovdje je moj dom. Ovdje se osjecam kod kuce i mislim da tu pripadam. I mislim da se svi nasi gradjani sto masovno bjeze iz Hrvatske ne pronalaze sebe u jednom tako neuredjenom drustvu, s tako losim ljudima na Vlasti sto ih samo hrane Hrvatstvom, a sve ostalo im oduzimaju!!! Promasena tema, nece vam to privuci ljudi, dapace sasvim suprotno. Samo ce ih jos vise rastjerati.

  • Deleted user:

    Tu "titoisticku komunisticku" revoluciju cinili su i Vladimir Nazor, i Miroslav Krleza, i IG Kovacic, i August Cesarec, itd itd. Oni su hrvatska kyltura, a mnogi novinar poput ovog su nitko i nista, pardon, desnicarska blebetala koja se zele uciniti ... prikaži još! dijelom hrvatske kulture. Sto nikad nece uspjeti jer to jednostavno nisu.