Blogosfera Globalni semafor

Zašto je Europska Unija grobar praznika rada?

Objava 01. svibnja 2019. 1 komentara 670 prikaza
prekarijat
prekarijat
prekarijat

 

Europska Unija slavi 1. svibanj, praznik rada i radnika, i što je tu bizarno i paradoksalno? Pa i ove godine EU će slaviti ostatak ostataka radničke klase i stečenih socijalnih i radničkih prava koje već ustrajno 20. godina unazad upravo ona putem politike neoliberalne deregulacije, liberalizacije i privatizacije nastoji uništavati. Čak se na koncepcijskoj i semantičkoj razini dogodila transformacija, više se ne govori o „radnicima“ već o maglovitom pojmu „EU građana“. . I zbog toga radničke parade prvoga svibnja malo mirišu na muzejsku postavu, poput stilske figure o radničkoj klasi što pomalo podsjeća na nostalgiju radničkog znoja i bure baruta tvornica i škverova, sve što čini mitologiju radništva. Gubitak kolektivne radničke svijesti proizlazi iz niza razloga: procesa dezindustrijalizacije i delokalizacije70-tih godina, procesa automatizacije i procesa desindikalizacije, devaloriziranja radničke društvene uloge, slabljenjem kolektivnog društvenog otpora i većom profesionalnom homogenizacijom. To nam govori o eroziji ili pak nestanku “radničke klase”, “proletarijata” kao ikonografske društvene simbolike i nosioca revolucionarne ideologije i prakse u današnjem post-industrijskom društvu. Naime radnički svijet nije nestao ali nije više nositelj globalne vizije društvene organizacije, a nova neoliberalna globalna društvena restrukturacija neutralizira njegov subverzivni potencijal. Radnička klasa nije uništena sa bajonetama, već iznutra je rastvorena dubinskom transformacijom koja je nastala tijekom prijelaza od industrijskog društva prema tzv. „društvu naknade“, te kasnije raspadom samog sustava radne naknade. Radnička klasa ne služi više kao hegemonski simbolični referent, dok posrednički rukovodeći radni slojevi povećavaju svoju identitarnu atraktivnost, i reformuliraju društveno pitanje. Nova podjela rada mijenjaj prirodu društvene konfliktualnosti (nekada utemeljenu na sukobu „radnik/građanski sloj, kapital/rad) u smjeru veće konkurentnosti, fluidnosti što često poprima oblik „socijalnog dijaloga i partnerstva“.

 

Geneza demontaže socijalne države

 

Potkraj 50-tih godina osnovan je European Community Institute for University Studies (ECIUS) koji je trebao promicati liberalni pristup za europsku integraciju. Jedna od zajedničkih ideoloških točaka između liberalne ljevice i desnice jest i proatlantska vanjskopolitička orijentacije pa nije ni čudo da obje političke struje, dominantne unutar europskih institucija, bezrezervno podupiru sklapanje ugovora o uspostavi transatlantskog tržišta između SAD-a i EU-a koji već od 2015. treba dokrajčiti ono što je preostalo od monetarnog i gospodarskog europskog suvereniteta. Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, pod egidom tranzicije, MMF i ekonomisti Svjetske Banke pokrenuli su „stečajni program“ u kojem je pometeno 1100 državnih tvrtki, a 614.000 radnika iz realnog sektora otpušteno je. Tranzicijski programi i reforme zapravo su omogućili bivšoj komunističkoj menadžerskoj oligarhiji recikliranje u nove demokratske strukture i sudjelovanje zajedno s novom postkomunističkom liberalnom desnicom u divljoj privatizaciji nacionalnog gospodarstva.
 

 

Uspon nove klase prekarijata

 

Treba također podsjetiti da je odluka o uspostavi i primjeni gospodarske i monetarne unije koja je uslijedila nakon usvajanja projekta « Veliko jedinstveno tržište » iz 1985.godine, zapravo postala glavni pogon demontaže modela socijalne države unutar EU, transformacije na razini svih zemalja EU političkih i institucionalnih režima glede socijalne države i politike javnih usluga, koji su postepeno demontirane ili oslabljene. S novim mjerama « nove gospodarske vladavine » usvojene na razini EU između 2010. i 2012., države članice EU su progresivno odstupile veliki dio područja suverenih državnih politika na području legislative rada i tržišta, prema Bruxelleskoj tehnokraciji , a pogotovo na području gospodarske monetarne i socijalne politike. Pod utjecajem takve politike, nastao je novi društveni sloj „prekarijata“ kao društveni i tržišni model koji se širi diljem Europske Unije. Prekarijat koji zamjenjuje radnička klasu, (kao semantička kontrakcija „prekariteta i proletarijata“), označava novu društvenu klasu koja permanentno živi u gospodarskoj i egzistencijalnoj neizvjesnosti . Riječ je o novoj generaciji mobilne uberizirane radne snage koju čine “ privremeni prekarni rezidenti „ a ne istinski građani, i koji čine više od 40 % pučanstva razvijenih zemalja. Sa raznim anti-socijalnim mjerama koje su provedene na razini europskih institucija, taj novi društveni sloj radne snage je morao prihvatiti nesigurnost tržišta rada i nesigurnost u radu ( rad na ugovor i na određeno). Ono što ih razlikuje od tradicionalne radničke klase koja je uživala minimalnu radnu sigurnosti, prava na plaćeni dopust na razne dohotke, i koja je bila organizirana unutar sindikata, jest da su lišeni od profesionalnog identiteta i narativa, jer jednostavno posvećuju cijelo vrijeme za pronalazak radnoga mjesta. Za razliku od bivšeg proletarijata, pripadnici prekarijata nisu samo izrabljivani na radnom mjestu već su isključeni iz radnoga društvenog „svijeta“. Prekarijat podliježe specifičnoj distribuciju prihoda, jer ovisi isključivo od prihoda rada, ne primaju nikakvu mirovinu, nemaju pravo na plaćeni dopust, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Primjena neoliberalne inačice kapitalizma pretvorila je homogenu strukturu radničkoj sloja u mobilni i fleksibilni sloj jeftine delokalizirane radne snahe.

Program Fleksigurnosti EU

Primjerice, u ožujku 2011. države članice EU-a usvojile su mimo rasprave u Europskom parlamentu "Pakt Euro plus" koji nadmašuje Lisabonski sporazuma glede ultra-liberalnog smjera i dovodi u pitanje stečevine socijalnih prava europskih građana. Naime, taj pakt nameće državama članicama zajednička ekonomska pravila glede naknada i plaćanja rada i glede organiziranja socijalnih odnosa. Plaćanje zaposlenika bit će uniformistički provedeno prema načelima kompetitivnosti, a minimalne plaće, ondje gdje su na snazi, biti će smanjenje, dok će se javni sektor postupno demontirati i nestati. Takve mjere bi trebale drastično smanjiti socijalne prava na području socijalne zaštite, prava žena i trajanje radnog vremena. Takav pakt zapravo omogućuje u Europi koordiniranje opće neoliberalne monetarističke discipline koja pogoduje špekulativnom i financijskom svijetu još veće profite putem socijalne i tržišne radne deregulacije. Fenomen „prekarijata“ kao model mobilne i fleksibilne radne snage odlično se uklapa u provođenju na razini EU programa „fleksigurnosti“ koji pogoduje fleksibilnost otpuštanja i zapošljavanja . Fleksibilizacija tržišta rada pogoduje nastanak i razvoj modela privremenog nesigurnog rada donošenjem 'fleksibilnih zakona o radu' a tak model zagovaraju - Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond - kao glavne poluge strategije saniranja ekonomija sa periferije Europe.

 

Prekarijat i novi pakt „Workfaire

Prekarijat je svjetski fenomen u doba neoliberalne globalizacije, koja neprestano nameče u ime imperativa adaptacije tržišnoj kompetitivnosti i konkurenciji, maksimalnu fleksibilnost i mobilnost  radne snage i tržište rada. U tom kontekstu, mlađe generacije i deklasirane srednje klase žive u neprestanoj situaciji straha i neizvjesnosti glede radnog mjesta, stambenog zbrinjavanja, i sigurnog profesionalnog i socijalnog identiteta. Taj fenomen ima dalekosežne društvene posljedice jer potiče anomiju, gubitak smisla i potiče socijalno destrukturiranje. Struktura prekarijata je heterogena i obuhvaća mlađe visoko obrazovane generacije, deklasirane pripadnike srednje klase i drugu generaciju migranata, a zapravo je riječ o novoj mlađoj generacije koja shvaća da neće moći postići ono što su generacije roditelja uspjeli ostvariti. Jedan od ključnih problema jest da prekarijat skoro pa nema pristup socijalnim financijskim dotacijama, već isključivo dotacijama koje su podređene uvjetima radnog staža, i prihoda. EU potiče utilitaristički logiku « workfarea »( raditi u zamjenu komplementarnih prihoda ili socijalnih alokacija), kojom se nastoji staviti na teret onih koji izravno trebaju takvu zaštitu, troškove socijalne zaštite, što potkopava načelo socijalne i generacijske solidarnosti . Praznika rada pomalo nalikuje na retrospektivu dugogodišnje i mukotrpne borbe za radnička i socijalna prava, ali i ugroženu stečevinu koju danas EU postupno likvidirala, ne vodeći brigu o tome da su upravo osiromašeni slojevi društva, rastući broj nove klase prekarijata nova mobilizatorska i anti-sistemska snaga koja objašnjava porast populizma i radikalno otpora „Žutih prsluka“.

  • doremifas:

    Sretan prvi maj radnickoj klasi Hrvatske! Lijepo napisan clanak od strane nekog tko ima dobar uvid u srz problematike.