Blogosfera Globalni semafor

Zašto je remigracija tabu tema?

Norveška vlada je 2018.godini vratila 1600 somalijskih ratnih izbjeglica nakon što se u Somaliji situacija stabilizirala
Objava 23. srpnja 2019. 0 komentara 92 prikaza
korijeni
korijeni
korijeni

U kontekstu intenziviranja migrantske krize i s obzirom na neodgovorno odbijanje suočavanja sa identiteskim-kulturolškim i sigurnosmim prijetnjama takvih masovnih migracija od strane europske političke klase, liberalno-lijevi i lobiji i mediji nastoje demonizirati i etiketirati fašistom ili rasističko,svaki pokušaj pronalaženja alternativnih rješenja takve krize. Pojam remigraciju, uz poznate fenomene imigracije i emigracije, su popularizirali u Francuskoj suverenistički i konzervativni intelektualci poput Robert Ménard, Renaud Camus, Éric Zemmour, Laurent Obertone, Richard Millet te Philippe de Villiers, koji se suprotstavljaju promigrantskoj kozmopolističkoj utopiju planetarnog jedinstva i postmodernom diskursu o „ kraja povijesti“, i nastoje remigraciju predstaviti kao jedan od alternativnih pristupa za borbu protiv multikulturnog i neoliberalnog kaosa. Pojam remigracije bi bio odgovor na „zamjenu europskog pučanstva“ koji je realni demografski i identitetski proces od 45.godine na dalje, a kojeg mainstream europske političke klase nastoje prikazati kao mit ili teoriju zavjere.

Od tada, je pojam remigracija, unatoč tome što se zasniva na znanstvenim podlogama demografije, i studijama o migracijama, etiketiran kao « opasnom fašističkom » političkom nekorektnom sintagmom, asimilirajući redukcionistički politike remigracija sa prisilnim deportiranjem populacija. To nije prvi put da Novigovor političke korektnost ispražnjava pojmove od iskonskog sadržaja potencirajući iskonstruiranu negativnu konotaciju.Na njemačkom jeziku pojam remigracija podrazumijeva "povratak svojoj etničkoj zajednici".

Na Hrvatskom jeziku, remigracija znači svaka ponovna migracija, nakon prve migracije, u neku treću zemlju, u užem smislu, znači povratak u domovinu. Remigracija unatoč negativnih pristranih konotacija je zapravo stari migracijski i demografski fenomen na djelu u mnogim europskim i izvaneuropskim državama. Najbolji primjer tog fenomena je talijanska imigracije prema Americi. Između 19.tog i 20.stoljeća preko 30 milijuna talijana su se iselili u Ameriku u potrazi boljeg života, a više od 50% od te mase se vratilo „remigriralo“u svoju domovinu Italiju.

Naravno fenomen remigracije ima višeslojne dimenzije : dobrovoljna, nametnuta i poticajna remigracija. Dobrovolnja remigracija je bila na djelu gotovo u svim europskim zemljama sve do 70.-tih godina prošlog stoljeća. Prije usvajanja liberalnih pravnih okvira za obiteljsko regrupiranje-spajanje ( koje su omogućilo dolazak i ostanak mnogobrojnih obitelji migranata na privremenog radu iz Magreba i Afrike kao preduvjet za ostanak u zemlji migracije) većina radnika na privremenom radu migranti iz Magreba, Afrike, u Francuskoj, Njemačkoj dolazili bi raditi par godina u europskim zemljama, kako bi stekli ušteđevinu i većina bi remigrirali, vratila se u svoju domovinu. Europski migranti poput Portugalaca, Španjolaca, Talijana bi se brzo asimilirali i veliki bi broj bi odlučio se nastaniti u tim zemljama.

Kada bi stekli uvjete za mirovinu, većina bi odlučila vratiti se u svoju domovinu. Nemojmo zaboraviti da danas postoji u Francuskoj velik trend francuskih građana židovske vjeroispovijesti, koji se odlučuju vratiti u Izrael ( Alya) dok neke zemlje izravno pravno reguliraju remigraciju , primjerice prema zakonu Kraljevine Nizozemske, imigranti stariji od 45 godina imaju pravo na doživotnu novčanu pomoć, ukoliko se odluče vratiti u zemlju svoga porijekla. Pogram remigracije u Nizozemsko glasi kao „kvalitetno rješenje za sve strance koji se nisu uspjeli integrirati u Nizozemsko društvo“. U novije vrijeme, početkom 2010. godine, izraelska vlada usvojila je niz mjera za repatrijaciju desetaka tisuća židovskih Sudanaca i Eritrejaca (tzv. „falasha“ zajednice preko 6700 povratnika .)

Povijest je puna presedana o remigracijama. Procesi remigracije nastali su nekoliko puta u suvremenoj povijesti, osobito kako bi spriječili daljnju eskalaciju građanskog rata i etničko-vjerske podjele ugrozile stabilnost jedne regije, nacije . Godine 1947. više od 12 milijuna ljudi raseljeno je tijekom podjele Indije i Pakistana ( većinom muslimana), ne bez sukoba, svakako, ali što je spriječilo širenje građanskog rata u toj makro-regiji.Godine 1962. gotovo milijun francuza iz Alžira ( tzv. „“Pieds noirs i „ Harki“) napustilo je Alžir u Francusku nakon mirovnog sporazuma iz Eviana kada je Alžir steklo državnu neovisnost.

Danas je u slučaju novih masovnih migracija sa Srednjeg i Bliskog istoka kao posljedica rata pogotovo iz Sirije, Iraka, Libije, politički nekorektno govoriti o nužnoj remigraciji i ako je to u interesu samih pravih ratnih izbjeglica i migranta da se jednog dana vrate na svoja ognjišta. Treba reći da je fenomen ratnih izbjeglica izravna posljedica novih zapadnih neoimperijalnih vojnih pohoda, ali je pogrešno i iluzorno misliti da treba i da se može integrirati u Europsko zapadno-kršćansko društvo ratne izbjeglice koje dolaze pretežito iz muslimanskih izvaneuropskih zemalja u ratu.

Većina njih, sa dubokim psihološkim traumama ( generacije koje poznaju samo ratno stanje) duboko su povezane sa svojim korijenima i domovinom, te bi se zasigurno jednom kada rat završi , htjeli se vratiti i sudjelovati u rekonstrukciji njihove zemlje. U tom pogledu, ratne izbjeglice i migranti koji dolaze iz ratnih područja treba tretirati kao migrante u tranzitu u zemlji dolaska, a umjesto socijalne pomoći trebalo bi omogućiti poticajna sredstva za povratak u svoju domovinu.

U tom pogledu, nametnute remigracije odnose se isključivo na ilegalne migrante, često „lažne izbjeglice“. O islamističkim aktivistima i džihadistima povratnika iz ratnih područja, koji često imaju dvojno državljanstvo, koji predstavljaju prijetnju za mir i stabilnost zemlje u kojoj žive, treba razmišljati također na razini remigracije, a ne na razini reintegracije ili drugih palijativnih neodgovornih politika. Francusko zakonodavstvo predviđa financijsku pomoć za dobrovoljni povratak u zemlju podrijetla za migrante koji ilegalne borave u Francuskoj najmanje 6 mjeseci, međutim zabilježeni su prijevare i ponovni povratak istih migranata. Norveška vlada je 2018.godini vratila 1600 somalijskih ratnih izbjeglica nakon što se u Somaliji situacija stabilizira.

Dakle, i ako se pojam remigracije veže za postkolonijalnu povijest, danas kada se pristrano banalizira fenomen migracija i pod utjecajem liberalno-lijeve globalističke ideologije promiče model figura migranta, „globalnog bezkorijenog nomada“ remigracija se odnosi na inverziju migracijskih tokova, dakle na dobrovoljni povratak migranata u svoju domovinu.

Na drugu stranu, politike remigracije su imperativ svakih zemalja sa visokom stopom iseljavanja mlađeg pučanstvu i sa brojnom dijasporom kao što je to slučaj za Hrvatsku koja se treba usmjeriti prema remigraciji svojih iseljenika. Remigracija kao pojam i pristup smeta današnoj globalističkoj kapitalističkoj oligarhiji, koja instrumentalizira načelo slobode kretanja osoba, roba i kapitala i free trade ideologiju, u korist novog robovlasničkog bezgraničnog tržišnog modela hipermobilnosti i uberizacija zamjenske radne snage i prekarijata, bez stalnog boravka i identitetske ukorijene pripadnosti.

U tom kontekstu globalnog društvenog i geopolitičkog „inženjeringa“ treba sagledavati suvremene migracije kao oblik destabilizirajućeg „kontroliranog kaosa“. Očito je kako je „povratak u domovinu“, „vječni povratak Oikosu-zajedničkom domu i korijenima, nekada ostvarivanje sna brojnih generacija iseljenika, postao politički nekorektna migracija.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.