Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kas otkriva Ameriku

Kajzerica s maslacem

Objava 26. kolovoza 2015. 3 komentara 2787 prikaza
Hrvojeva rebra po Kanadski
Hrvojeva rebra po Kanadski
Billy with ribs
Teško mi je uopće opisati koliko se dugo suzdržavam početi pisati post o tome kako se hranimo u Kanadi. Kao da sam sebi stvaram napetost i produžavam agoniju jer, oni koji me poznaju, znaju koliko volim hranu i s kolikim žarom opisujem često i najmanji zalogaj. Veliki sam gurman, ali i žderonja što je ostavilo traga na mojoj liniji. Vidio i sam da je vrag odnio šalu pa sam, uz pomoć supruge koja je sada moj nutricionist, odlučio poraditi na sebi, korigirati prehranu i sve to malo zauzdati. Rezultati su polako počeli pristizati pa sam, prilično zadovoljan sobom zaključio kako se u hrani može uistinu uživati i kada se kontrolirano jede. A onda sam doživio upravo ovu turneju o kojoj pišem. Ovdje kontrole nema.

Po dolasku u Kanadu, umorni i gladni od leta i „avionske kuhinje“, odveli su nas u hotel, a nakon što smo se smjestili i osvježili, na večeru. Svi znamo da se zapadnjaci hrane teško i ne baš zdravo, ali nikad nismo okusili okus zapada. Primamljivo zvuče odresci, bifteci i famozni zapadnjački roštilji. Tu smo sad i tko zna kad i htjeli bismo probati sve. Vođen upravo tom filozofijom probudio se u meni onaj stari ja, otpustio sam remen na hlačama i prepustio se nepcu kao zvijezdi vodilji, a o kalorijama, nutritivnim vrijednostima bilo je zabranjeno govoriti kao da se govori o nečem beskrajno prostom i nepriličnom. Pobogu, pa tko još broji kalorije. 

Dakle, uvijek prvo dolazi predjelo koje je takvo da ti pamet stane i nakon njega uopće ne treba glavno jelo. Ako ćemo realno. Ali predjelo se i zove predjelo, ne zato što ne zaslužuje biti glavno jelo, nego da bi se nakon njega moglo naručiti i tamaniti još nešto. Razna pileća krilca u raznim umacima, prženi krumpirići preliveni umakom od sira i nekog sirupa, sve se razvlači na sve strane kada se uzme vilicom. Oči su nam umalo iskočile iz duplji. Sve što nam se servira je u nekoj kombinaciji s nečim. Općenito, sve što se ovdje jede već dolazi pripremljeno u kombinaciji s kakvim umakom ili dodatkom, a onda fino još sve to sam kombiniraš sa salatom, juhom od piva i sira te drugim, još težim umacima. Da, da, dobro sam napisao i vi ste dobro pročitali. Jeli smo juhu od piva i sira. Kalorijska bomba koja dolazi u pivskoj krigli. Omjer količine piva i sira je teško procijeniti, ali sve je gusto od sira, u pozadini je poznati pivski šmek, a komadići još neotopljenog sira plutaju poput bova u ovom moru sreće. Božanstven okus. Dobro sam se suspregnuo da ne pustim suzu radosnicu zbog ove juhe. Juha se servira topla, jede se žlicom, pomalo, više kao podloga za pržene krumpiriće u umaku. I brutalno je ukusna. Ta zabava s predjelom obično potraje oko pola sata. Za stolom nas je uvijek puno i svi žele probati sve pa to izgleda jako simpatično. Praviš si jednu kombinaciju, a već gledaš u susjedov tanjur njegovu kombinaciju i vičeš: “ Kakav je onaj crvenkasti umak, daj, to moram probat'...“ I onda probaš i već dišeš na škrge. A nismo ni na pola puta.

Samo što smo malo predahnuli uz gutljaj piva, donose glavno jelo. Odrezak. Nemilosrdno veliki komad mesine opkoljen vojskom krumpira u umaku, nešto malo povrća koje izgleda toliko savršeno da pomisliš kako je plastično. Iskreno, takav mu je i okus. Stekao sam dojam da im povrće i nije od nekog prevelikog značaja i da ne mare osobito za njega. Neizostavan je kruh koji domaći tamane u nemilosrdnim količinama, no mi smo tu ipak koliko toliko disciplinirani pa ga slabo jedemo ili posve izbjegavamo. Jednostavno ne ide, suvišan je, a i šteta je trošiti kapacitet želuca na kruh. 
Nakon obilnog predjela, borba s glavnim jelom, odreskom, postaje uistinu borba. Ali slatka borba. Svaki puta polako krećem u svaku bitku. Vilica sasvim lako uđe u sočan odrezak, a nož poput oštre mačete krči put do pobjede. Otkriva se sama, rumena sredina odreska i onako ranjenog, prinesem ga, kao žrtvu na oltar i okusim pobjedu svakim novim rezom. Ide, ide, nisam toliko sit da ne bih mogao još i previše sam zaljubljen da bih stvari radio na pola. I tako, bitka po bitka i naposlijetku dobivam taj rat. Odrezak je dovršen, pobijeđen, a osjećaj brutalne ugode ispunjava me cijelog. Ratnik ostaje ratnik za cijeli život i već se uhvatim u razmišljanjima što li ćemo jesti sutra. Kao trofej, stiže sladoledni kup s preljevom i dolazi mi kao nagrada za sav trud. Praznim kristalnu čašu do dna i proglašavam kapitulaciju. No, sada je i tako sve gotovo i preostaje nam samo odlazak na spavanje s krcatim stomacima. To je valjda razlog zašto jutrima lokalci vade poprilično velika pakiranja nekih raznobojnih tabletica koja cuclaju po cijeli dan. Kad smo pitali što je to, rekli su nam da je to nešto kao naš Gastal, tabletice voćnog okusa koje smanjuju kiselinu u želucu i slične tegobe nakon čega možeš ponovno u miru jesti. Evo, pronašli smo i posljednju liniju obrane – kad zagusti, dvije crvene, narančaste i žute i opet si na nogama. Ili za stolom.

Naš vozaš Joe se nikako ne bi složio s tim da je kruh suvišan. Dečko je nevjerojatan. Najsimpatičniji je za doručkom. Doručci su, iako vizualno slični, potpuno drugačiji od onih kod kuće. Klasična jaja sa slaninom, kobasicama ili šunkom, opet uz hrpu prženih krumpirića, palačinke i tost kruh. Sa strane, u maloj košarici na stolu, nalaze se mali dodaci poput marmelada, sirupa, maslaca i sličnih namazotina. Kada Joe naruči svoj doručak to izgleda otprilike ovako: jaja sa slaninom, krumpirima uz prepečeni kruh. Ali, pazite, kruh uvijek dolazi već namazan s nekim namazom poput maslaca. Nije suh. I onda naš Joe fino uzme još maslaca, temeljito premaže već namazan kruh. Zatim otvori javorov sirup i sav taj kruh fino okupa u sirupu. Sirup curi posvuda, bude ga i po palačinkama i po slanini i jajima. Posvuda. I onda krene u pohode. Tamani sve redom, a nakon svega uzme još svježu kajzericu, razreže ju i natopi slojem maslaca. To mu više dođe kao desert i to svaki puta napravi s guštom. Isto napravi i nakon ručka i večere, uvijek mrkne još kajzericu s maslacom. Dečko zna što voli, a mi se uglavnom čudom čudimo kako to da Joe vozi autobus, a ne leži u bolnici na kardio-nekom odjelu. Pitam se kako izgleda njegov nutricionist?

U Torontu smo probali slavni burger. Oduvjek sam patio za hamburgerima i bio lak na njih, ali priznajem da su me ovi razočarali, barem ovi koje sam probao. No, još smo u Kanadi, kad prijeđemo preko granice, vidjet ćemo što se nudi. Burger koji smo probali Miloš i ja bio je osrednje velik, ali pretrpan dodacima koji dolaze uz njega. Na dvije trećine puta prije kraja, zastali smo, samo se pogledali, pitali jedan drugoga: „Je l' možeš?“ i nastavili žuljati po burgeru. Pojeli. Čisto statistike radi. Hrvoje se umjesto u burgeru želio okušati u hvaljenim i svima poznatim rebarcima, koje lokalci tamane temeljito. Uskoro, salve smjeha jer na ogromnom tanjuru pred Hrvoja stiže čitava tabla rebara u slatkom, crvenom umaku. Tabla rebara, dakle, njih otprilike dvanest komada u jednoj velikoj cjelini. Neka mi ne zamjere mesari jer ne znam koliko rebara ide u jednu tablu, ali ovo je bilo toliko interesantno za vidjeti jer je ta tabla skoro veća od samog Hrvoja, a on je, vidno uznemiren jer ne zna što bi s tim sad, molio svakoga od nas da mu pomognemo. Očekivao je tek tri do četrir rebarca na tanjuru, ali ovo je zbilja bilo svima neočekivano. Kamere na mobitelima ovjekovječile su Hrvoja s rebarcima i iskrom u oku.

Općenito govoreći, sve na što smo naišli do sada bilo je uvećano u odnosu na ono kod kuće. Normalna kućna porcija ovdje ne postoji. Ako je odrezak, onda je velik kao slonovo uho. Ako su rebra, veća su od Hrvoja. Porcije krumpira su barem za tri osobe. I sve u kombinaciji s nekim umakon od sira, sirupa ili nečega trećeg. Čak su i kreveti u hotelskim sobama za dvoje, poput naših bračnih kreveta. No, svatko ima samo svoj takav krevet. Vozila koja susrećemo su ogromna. Široke i prostrane ceste, ogromne livade. Naposlijetku, puno se hrane baca i to je ono što mislim da je pogrešno. Ljudi, smanjite porcije. No, još uvijek smo amateri ovdje i obično nam ostane ponešto krumpira na tanjuru, no lokalcima ipak ostaje manje. Tamane oni to sasvim pristojno, no pristojne su i građe. Rekao bih temeljite. Kad  se  vratim kući, moj osobni nutricionist će me dočekati s nekom reguliranom prehranom i tjelovježbom, to sam siguran. A ako i nije tako, sam ću inzistirati na tome. No, dok sam ovdje uzaludno bi bilo kontrolirati se. Jer već sutra s roštilja će biti skinut ogroman komad mesine koju će mi servirati s barem pet dodataka. Trebat će ući u novi bitku, probati još tko zna kakva jela. Servirat će nam se još puno toga. I nakon toga kajzerica s maslacom.