Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kategorički imperativno

Berlinski zid i Balvan revolucija

Jedna sasvim obična priča o padu Berlinskog zida, Balvan revoluciji i jednoj (ne)običnoj hrvatsko-njemačkoj obitelji
Objava 05. listopada 2020. 0 komentara 341 prikaza
Foto: DPA/Pixsell
Foto: DPA/Pixsell
Berlinski zid

Prije 30 godina odlučio sam ljetovati na Braču. Zatekao sam se tog vrućeg ljetnog dana u Kninu... Balvani na cestama su prepriječili put prema moru... Jedina alternativa je bila preko Grahova, pa kroz BIH do mora...  Uz dosta peripetija ipak sam stigao na Brač...

Nakon par dana, u susjedni apartman stigla je jedna njemačka obitelj. Sjećam se straha koji sam vidio u njihovim očima, jer nisu znali što se to događa u Hrvatskoj. Sjedio sam za stolom na terasi ispred kuće i pozvao ljude da se okrijepe hladnom lubenicom koju sam upravo izvadio iz hladnjaka... I tu počinje priča...

* * *

Između dva svjetska rata, jedan Hrvat je otišao u Njemačku. Neimaština tih vremena nije mu pružala velike mogućnosti izbora. Zaposlio se tamo, oženio i uspio preživjeti Drugi svjetski rat, dočekavši ga na području kasnije poznatom kao DDR... U DDR-u rodila su mu se djeca i s obitelji tamo je nastavio živjeti... Njegov sin u DDR-u je završio medicinski fakultet, specijalizirao za kardiokirurga i oženio se Njemicom s kojom je dobio prekrasnu kćer...

Teška tortura DDR-a stalno ih je pritiskala pa je sin počeo razmišljati o mogućnostima bijega iz DDR-a. Sjedeći za stolom sa svojim ocem, pala mu je na pamet čudna ideja.

Njegov otac došao je u Njemačku iz Jugoslavije, doduše - iz Kraljevine... Sin je otišao u Veleposlanstvo SFRJ. Tamo su mu rekli da po svom ocu može dobiti upis u državljanstvo i putne dokumente tadašnje SFRJ, a isto pravo ima i njegova kćer...

Kad su dobili dokumente, istog su trena otišli na čuvenu Checkpoint Charlie i pokazali svoje putne isprave SFRJ...

FOTO: Reuters/PIXSELL: Pad berlinskog zida


Policajci su napravili detaljnu provjeru i nisu im dozvolili prijeći granicu. Rekli su im da su te putne isprave u redu, ali da se njima, kao državljani u DDR-u ne mogu koristiti.  Vratili su se očajni u svoj stan... No nisu se predavali.

Putovnicom DDR-a mogli su putovati zemljama tadašnjeg Varšavskog pakta, pa su krenuli na put istočnim zemljama iz Berlina do granice Mađarske i Jugoslavije u Međimurju... Mađarski granični policajci revno su obavili svoj posao i shvatili da ljudi imaju putne isprave Jugoslavije, ali da ne znaju ni jednu jedinu riječ, već da govore jedino njemački... Brutalno su ih vezali lisicama i zatvorili u čeliju u obližnjem pograničnom mađarskom gradu... Poslali su obavijest "svojim istočnonjemačkim drugovima" pitajući ih što s njima učiniti.

 

FOTO: Reuters/PIXSELL Bodljikava žica na granici


Trajala je ta policijsko obavještajna prepiska nekoliko dana. Istočnonjemački STASI svojim mađarskim kolegama potvrdio je da ti ljudi legalno posjeduju putne dokumente Jugoslavije. 

Nakon nekoliko dana zatvora pustili su ih da prijeđu granicu i uđu u Jugoslaviju. Istog trena su se uputili iz Jugoslavije preko Austrije u Njemačku, u Berlin. Prošli su veliki dio istočne Europe, da bi se nastanili tek nekoliko kilometara od svog prethodnog mjesta stanovanja, no s druge strane granice - u SR Njemačkoj. No, bili su razdvojeni, jer njegova supruga nije imala pravo na putne dokumente SFRJ. 

Supruga je iskoristila prve nemire, kada je velika skupina građana iz DDR-a prešla granicu...

Veseli zbog ponovnog okupljanja obitelji, odlučili su te godine otići na ljetovanje u Jugoslaviju.  Nisu pratili vijesti o događajima u Hrvatskoj... Realnost ih je dočekala silno produženim putovanjem do njihovog odredišta na Braču.

* * *

I tako su sjeli otac, majka i kćer za moj stol okrijepiti se hladnom lubenicom... Krenuli smo isprva pričati na engleskom. Učio sam dvanaest godina njemački, no koristio sam u poslu više engleski, što mi je davalo sigurnost u komunikaciji. Kroz priču, druženje i kave ustanovili su da znam i njemački, pa su me natjerali pričati na njemačkom. Njemačka gramatika je teška i mnogi se ne usude pričati njemački, bojeći se pogrešaka. U dva tjedna prekrasnog odmora jako smo se zbližili. 

No, u sjeni odmora lebdjelo je pitanje: Kako se i kojim putem vratiti kući? Politička situacija nikako se nije popravljala. Mislili smo da su "balvani" tek kratkotrajni incident. Jer, tko bi normalan mogao ograničiti promet cestama? Politika se ne vodi balvanima na cestama... Za normalne ljude to je bilo neracionalno... Prije odlaska s Brača, dao sam svojim novostećenim prijateljima iz Berlina adresu moje kuće u Jastrebarskom i ponudio im da prespavaju kod mene u Jaski, jer se zbog obilaska putovalo višestruko duže. 

Moj povratak s Brača do Jastrebarskog, obilaznim cestama trajao je punih dvadeset sati.  Tri dana nakon toga došli su i moji prijatelji i prespavali kod mene u kući.

Na sam dan ujedinjenja Njemačke, poslali su mi razglednicu i pismo zahvale...  Nažalost, u to vrijeme nije bilo interneta, pa je intenzivna komunikacija malo po malo zamrla... 

Prošlo je otad 30 godina. Izgubio sam u starim rokovnicima njihove podatke, zaboravio imena i prezimena... Rado bih napisao što je s tim ljudima danas. No ne znam način kako do njih doći. 

Ostala je samo ova priča, koju skoro trideset godina nosim u svojim mislima...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.