Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kategorički imperativno

Iskustva hrvatskih njegovatelja - Đurđica

Kruh sa 77 kora - njega 24 sata u inozemstvu: Serija članaka o iskustvima naših njegovatelja u 24 satnoj skrbi u inozemstvu, te udrugama i agencijama koje organiziraju njihov rad.
Objava 26. kolovoza 2020. 1 komentara 8912 prikaza
Foto: Dražen Vincek
Foto: Dražen Vincek
Djurdjica i kolegice za vrijeme pauze u inozemstvu

Već dugo godina se priča o radu naših građana, prvenstveno žena, u inozemstvu na 24 satnoj skrbi o starim i nemoćnim osobama. Iz dana u dan je broj tih osoba, koje rade u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Irskoj sve veći. Te osobe su prije radile u brojnim tvrtkama koje su propale, ali i u mnogim drugim tvrtkama u kojima nisu bile zadovoljne svojim plaćama. Mnogo njih je radilo i na sezonskim poslovima u turizmu. No, ima i fakultetski obrazovanih osoba koje iz nekih svojih razloga rade taj posao. Upoznao sam poljoprivrednice, domaćice, krojačice, turističke djelatnice, ali i profesorice i diplomirane filozofe, bivše pastore u tom poslu kućne 24 satne njege.

Odlučio sam to istražiti. Napravit ću seriju postova na tu temu kroz razgovore s raznim osobama u tom poslu: njegovateljima, agentima za regrutiranje, voditeljima agencija.

Među prvima s kojima ću razgovarati je Đurđica Jovanović, iz Međimurja. To je prvenstveno zbog njene izuzetne aktivnosti oko pomaganja drugim osobama vezano uz dokumentaciju, poreze, obrasce u FB grupi njegovateljica.

Đurđice, ja bih Vas zaista nazvao "prvom među jednakima"! Vaša aktivnost na internetu je zaista izuzetna. Uvijek ste tu kad i ako nekom treba pomoći..

(Na ovom mjestu sam napravio niz pitanja za Đurđicu. Đurđica ih je sve najprije pročitala, no razgovor je poprimio sasvim neobičan tok. Đurđica je krenula pričati i ja nisam uopće imao izbora postavljati pitanja. Ona je kroz priču odgovorila na sva moja pitanja, ako da su ta pitanja zapravo postala nevažna. Drugo, Đurđica priča "svojim jezikom". Nije imalo smisla preuređivati njenu priču na standardni jezik, jer bi se u tom preuređivanju izgubila njena autentičnost. Zamolio sam nastavnicu hrvatskog jezika koja živi u Međimurju i poznaje specifičnosti jezika ljudi s tog područja da napravi samo nužnu lekturu Đurđičine priče....)

ĐURĐICA PRIČA:

"Prije ovog posla radila sam na poljoprivredi. Zbog ponovne bolesti supruga, odlučili smo sve koze prodati, došli kupci, prodali ih i odmah prevareni, neisplaćeni. Nakon dva  dobijena suda, nismo dobili novac i ja sam odlučila krenuti putem Austrije kao njegovateljica.

Njegovateljsko iskustvo je bilo nebitno, a prednost mi je bio jezik koji govorim od mlađih dana. Kuhinja, kultura zapadnjaka isto mi nije bila strana, jer sam učila 3 godine kuhati u domaćinskoj školi te sam završila 4 godine srednju turističku u Stuttgartu.

Kad sam dolazila i prijavila se za taj posao uopće nisam razmišljala kakva je odgovornost u tom poslu, glavno mi je bilo da se zaposlim, da zaradim, da izađem iz blokade računa. Tada mi nije ni bilo važno kako izgleda ugovor, što potpisujem, važan mi je bio posao, jer 2014. g. se u mojim godinama , s 52 teško bilo zaposliti. Naravno da sam predavala molbe, ali bila sam prestara, tako su mi odgovarali ili nisu nikad odgovorili na moju molbu..

Doznajem za agenciju, nazovem i dogovorim se da dođem na razgovor u Prelog na Marinu, bila je nedjelja i bilo nas je više. Primljena sam odmah, potpisala ugovor, a u ponedjeljak donesem dokumentaciju koja je bila potrebna. Sve sam pribavila i točno u 14 h im donijela sve i otišla po povratku na kavu k prijateljici. Kava još nije bila na stolu, zovu me i pitaju mogu li odmah krenuti! Bila sam na sto muka, svašta mi je prolazilo kroz glavu, jer ja nisam ni doma, već udaljena 6 km.

Rekla sam tad nesvjesno- prihvaćam!

Brže doma, a doma svi u šoku. Pakirala sam se, a ništa ne znam. U 18,30 h došao je vozač po mene i u 21,30 bila sam u Kartneru u Austriji. Bila sam jako dosadna šoferu Charliju, tako da me u jednom trenutku pitao, govorim li uvijek tako puno?

Sve je to bilo od stresa, panike, neznanja, kud i kamo.

Kad smo došli tamo, tamo sam doživjela još veći šok. Kolegica je bila tako pijana da joj je sin od pacijentice rekao da mi ništa ne treba govoriti, nek samo ode iz njihove kuće.
Ugurali smo ju u kombi i tek onda išla u kuću koja me oduševila.

Gospođa pacijentica je bila nepokretna u pelenama te sa dekubitisima, jednom rječju totalno zapušten pacijent, a ja neiskusna, šokirana, bez znanja ikakvog. Ni pelenu nisam nikad starijoj osobi promijenila, još k tome cijelu je noć vikala - ne rakiju, ne rakiju... a muzika slovenska morala je svirati cijelu noć, moja vrata obavezno otvorena, kao i gospođina.

Nisam se ni svukla za spavanje, prosjedila sam noć, jer ovo je bilo užasno, užasno. Čak sam i plakala i dok sam vidjela svoje lice sve zacrvenjeno, jer sam nedugo preboljela neurodermatitis. Odlučila sam se pribrati i shvatila da od samožaljenja nemam ništa.

Drugi dan sam gledala sve to malo drugačije i počela s radom od jutra. Dobila sam, kroz dan, stručnu pomoć i krenula dalje . Mislila sam tada da sve moram raditi. Bila sam kao u raju, ali taj raj treba i održavati.

Došlo je do toga da sam na kraju čistila 3 kuće jer su sve bile u domaćinstvu. Eh, da sam bar samo kuće, tu je i cvijeće, kopanje vrta, zalijevanje, hranila sam čak svinje. Sad će to biti mnogima smiješno, ali mi tada nismo znale svoja prava i obaveze. No, nije mi bilo teško, jedino me noć ubijala. Nisam dugo tu ostala, jer se pacijentici stanje još više pogoršalo. Mislim da mi je to iskustvo bilo dobro "vatreno krštenje" u tom poslu.

Od tada sam radila na svoju ruku, promijenila agencije, jednostavno posao našla sama.

Doznala sam razne stvari npr. da smo mi obrtnici, ni to nisam znala na početku. Malo pomalo započela sam proučavati zakone Austrije. Sve me zanimalo, što se tiče našeg posla, naša prava i obaveze.

Odlučila sam se i za naš tečaj jer to mi je bio i uvjet za krenuti dalje. S 54 g. ja upišem tečaj u Čakovcu. Nije mi bilo lako. Dođem iz Austrije na predavanje, a nakon toga na praksu u starački dom u Orehovicu. Odradila sam svaki sat, bez obzira što sam već imala iskustvo u Austriji, nisu mi priznali. Prošlo je i to.

Za mene je to bio veliki napredak, iskustvo. Vidiš način rada u domu gdje je 170 štićenika različitih bolesti, naučiš puno toga. Mnoge kolegice su mi govorile to je bacanje novca, a ja sam znala zašto to radim, jer mi je cilj bio upasti u organizaciju gdje su bolje nadnice. Nikad mi nije bila škola problem pa sam tako išla na seminar u organizaciji Hilfswerk za dementne osobe. Ma to sam već svladala, ali papir je papir, uvijek dobro dođe.

Sad sam već u 12. obitelji.

Nisu svi poslovi dugo trajali. Imala sam neke pacijente koje sam otpremila u dom do oporavka, zamjene, a i stare osobe umiru... Bilo je poslova i radnih mjesta od družbenica do paliative.

Često me pitaju što je bolje. Teško je na to odgovoriti, jer smo svi drugačiji isto kao i oni. U tome poslu je najvažnije da te nitko ne vrijeđa, ne omalovažava, da si u toplom i da nisi gladan, da poštujemo njihov dom, da ne zanemarujemo pacijenta, da ne glumimo ono što nismo.

Mi smo doma njegovateljice, a ovdje smo Betreuer – pomoć u kući. Pomoć u kući s dozvolom od doktora (koje radnje na pacijentu smijemo raditi). Sve je to velika odgovornost i nije se dobro "igrati doktora", a mnoge kolegice to rade. Za sve što smijemo raditi trebala bi biti dokumentacija, napismeno. Zbog neznanja mogu sama sebi stvoriti velike neugodnosti.

Mi smo na početku počele ni sa kakvim znanjem, a i malom nadnicom, a danas bismo htjele odmah sve imati i raditi bez znanja, prakse, a da ne govorim o znanju jezika. Jezik je među najbitnijim stavkama. Koliko je samo žena izbačeno zbog toga. Onda se čude zašto su izbačene!

Često agencije dovedu kolegicu bez znanja jezika, a obitelj to izričito zahtijeva. Dolazi onda do problema. Jednostavno ju ne žele. Nije mi se jednom dogodilo da me bude noću i tražim tko će po kolegicu koju je obitelj izbacila.

Desilo se da su kolegice nestale, jednostavno otišle, a njihova obitelj ih je tražila, desilo se da su pokrale te obitelji, svega ima u našem poslu. Od toga svega najgore je vulgarno pipkanje i dodirivanja kolegica. Nekima to nije smetalo, a neke su pobjegle zbog vulgarnog nasrtanja devedeseogodišnjaka , a neke se „zaljubile“ u njih. Lova radi čuda.

Unatoč velikom iskustvu, svaka obitelj nije za svaku njegovateljicu. Osobno volim radna mjesta gdje se nešto događa, gdje ne sjedim cijelo vrijeme pokraj pacijenta, već nešto radim. Mislim da mi je mirno sjedenje najgore. Supruga sve radi, a ja sam samo sjedila kraj pacijenta i dodavala mu što je htio.

Od takvog pacijenta ne smiješ ni mrdnuti, a u stvari, gospodin je razmaženo dijete kojem dodam novine ili daljinski, a koji su mu uz njega, na ormariću, nadohvat ruke (a ruke je imao zdrave, samo je slomio kuk). No dobro, on plaća, može mu se. Brzo se oporavio, pa sam išla dalje, hvala Bogu.

Radim po smjenama 14-14, dok sam ispočetka radila mjesec-mjesec. Dugo je to pa je i to bio razlog da sam promijenila agenciju. Doma mi je obitelj i brzo prođe 14 dana.

Suprug se privikao na to, mada nije ni njemu lako koji je invalid, no jako je samostalan. Sin, snaha i unuk su u domaćinstvu pa je sve lakše, a i tu je mama kojoj sam sve više potrebna. Ona je još dosta aktivna, vesela, voli život te me još i hrabri. Unatoč njenim godinama, još je ona meni oslonac.

Stariji sin živi u Zagrebu s obitelji. Unuci Filip i Marlen su moje bogatstvo. Mamica (baka) svaki dan i svaku noć moli za njih. Vjera puno pomaže. Umiri me i sve je drugačije.

Napomenula sam prije da smo mi obrtnice.

Malo pomalo same smo putem googla doznale naša prava ili pitale na socijalnom i mirovinskom te obrtničku komoru o našim pravima. Nitko nam nije ništa rekao, mislim u agencijama, da moramo raditi porezne prijave. Svi su šutjeli, ali smo same "kopale" o tome. Radim poreznu prijavu od početka, cijelo vrijeme sam pisala o tome i često bila izrugivana radi toga, jer su sve agencije govorile da ne moramo, ako ne prelazimo 11.000 eura neto. Da, istina je, to važi za poreznu prijavu, ali ne važi za socijalno i mirovinsko, tu je granica do 5.800 eura, a to sve imamo.

Sve je za najviše isplivalo van za vrijeme korone dok su trebale kolegice porezni broj, a nisu ga imale, a agencije ga nemaju, nemaju pravo na fond pomoći koji su bili po 1.000 eura mjesečno. Zato im se nagomilao dug po par tisuća eura. Naravno dug treba namiriti. Dosad su plaćale po 145 eura, to je paušalno plaćanje, a sve ide prema zaradi, ako si više plaćaš bit će veća mirovina jer 145 eura za socijalno i mirovinsko je jako malo i to je 12 eura po godini za mirovinu. Prošle godine sam plaćala prema obračunu 332 eura mjesečno.

Naša davanja su još za obrtničku komoru, koja je od 80 do 176 eura zavisi u kojoj pokrajini radiš, te provizije organizacijama i agencijama. Svaki ugovor je drugačiji i na tebi je odlučiti želiš li tako ili ne.

Sad mogu kolegice sve doznati iz grupa, ako malo prate, nije tako kako je bilo na početku, ali moraju znati kakvu njegu i one nude. U našem poslu moraš biti njegovateljica, kuharica, domaćica, psihijatar, čistačica, vozač, ekonom. Moraš biti spremna na sve, jer ti ljudi su stari, nemoćni i trebaju tvoju pomoć, ali ne smijemo se dati gaziti niti ponižavati, a mnogi poslodavci to rade.

Neki to rade zbog straha, dolazi im strana osoba u kuću, a neki jer nas smatraju da smo im na usluzi 24 h i da se smiju nad nama iživljavati. Mnoge žene trpe to. Sama sam to prošla. Još sad čujem „Arschloch“ za jednu šnitu kruha. Dugo samo još izdržala, 6 mjeseci sa takvom osobom, no bila je jedna koja bila dobra, al oboje dementni jako. Kod dementnih je osoba loš karakter jako izražen. Jednom je jedna kolegica rekla: „Nekad je manje-više“, tako je bilo i meni.

Došla mi je zamjena, radila sam od 1.4. do 30.4. najgore doba, i tražila od organizacije da idem dalje raditi, da ne idem doma, jer ako se vratim ne smiju mi sin i snaha na posao. Dobila sam drugi posao i ostala još 6 tjedana.

Dobro mi je. Tu sam ja, ja. Poštuju me i sve je u redu.

Više nemam upalu oko usana zbog pada imuniteta, niti sam otekla, ali nikad ne znamo kako će dalje biti, jer bolest i godine nose svoje. Zato uvijek savjetujem kolegicama, ako nešto utječe na njihovo zdravlje, bolje je za njih da odu, odnosno, daju otkaz. Posla ima, a i svaka njegovateljica nije za svako radno mjesto. Isto kao što su i agencije i organizacije jako slične, a isplate različite.

Agencije dosad nisu radile raznu dokumentaciju u vezi pacijenta, sad su počele, dok u organizacijama Hilfswerk, Caritas, DKL pišemo plan rada, te trebamo voditi evidenciju u vezi rada s pacijentima,dok dolazi do promijene njegovatelja.

Zatim, plaćeni su nam praznici, ali opet ne svi. Obitelj nam plaća put kući i povratak. Plaću dobivam bruto i sami si plaćamo socijal. i mirov.
To je i najbolje. Za nas koje smo prešle 50 godina to je dobra zarada za naše uvjete, za njihove njegovatelje to je slaba zarada, zato ni jedna Austrijanka taj posao ne radi.

Nije taj posao lak. Ponekad si kao u kućnom pritvoru. Koliko samo žene rade bez pauze. Ne izlaze po 14 dana (s dementnom osobom). Sve to utječe na naše zdravlje. Sve je to zbog novca.

Trpi se. Gutaju se tablete. Spuše se kutije cigareta, a da ne govorim koliko samo škrtare na hrani, a dobiju pomoć od države 560 eura za nas. Dobro, nisu svi tako loši, ali općenito imaju drugačiji pristup prema hrani, jako štede, ali kuhati dok nemaš namirnica je prava umjetnost.

Često me pitaju kako imam živaca tolike godine pomagati, savjetovati, te pomoći kod zaposlenja, a da ne govorim koliko sam poreza odradila, a nikad nisam naplatila. Jednostavno to je u meni. Znam kakav je to kruh, znam što prolaze kolegice i ne treba mi njihov mukotrpno zarađeni novac.

Nudili su mi svakakve ponude i suradnje, čak poslali ugovor da radim za njih kao posrednik, ali sve sam odbijala. Ja radim svoj posao i nisam bila zainteresirana. Uvijek sam odgovarala - možda jednom, ako se moram vratiti. Često postavljam oglase, pišem, prevodim, hrabrim kolegice, pogotovo sada.

Proljetni val korone sam odradila 10 tjedana u komadu. Hvala Bogu i izdržala sam. Svakodnevno sam pratila kolegice putem interneta, jer se prelazilo preko granice pješice, pa čekao taksi, pa opet pješke. Bila su to luda vremena i skupi put. Koštao je tad od Klagenfurta do Međimurja oko 250 eura u jednom pravcu, a prije je bio 50 eura.

Bilo je kolegica koje su se vozile kamionima ili smo putem grupa dojavljivale gdje se koja nalazi da ju neko pokupi usput. Kad se sjetim tih dana... cijele noći smo plan razrađivale.
Da, i ja sam išla prek granice 1. aprila s kolegicom, naravno bez testa na koronu. Nije nam bilo svejedno, ali uspjele smo s potvrdama od doktora da nemamo simptome. Sve je to jako stresno. Sad, dok je to opet došlo testiranje na koronu, dobila sam ispad panike. Praznik, nedjelja, nije se mogao napraviti test, a u srijedu nazad. U ponedjeljak sam se naručila, a u utorak je bilo testiranje. Platiš test i eto... tu sam u Austriji.

Dobila sam dopis od svoje organizacije da račun priložimo obitelji, da nam oni vrate novac za testiranje. To smatram nekorektno, jer moja obitelj, u kojoj sam, to nije tražila, već je država Austrija donijela taj zakon i onda bi nam oni morali to isplatiti.

Zbog toga svega smo se u velikom broju učlanile u sindikat za obrtnike u Austriji te sada pisale peticiju za besplatne testove. Taj sindikat smo zvale prije 4 godine, ali tada još nismo bile spremne za takvo što. Sada jesmo i nadamo da se već nešto pokrenulo za nas.

Osim što ovdje predajemo poreznu prijavu, opet moramo to rješenje nositi k nama, u Hrvatsku koji nas opet oporezuju ako prelazimo cenzus koji se ne oporezuje. Kolegice koje nemaju povlastice moraju i našima plaćati, znači žene od 50 godina kao da smo kažnjene što nema posla za nas.

Živimo između dva svijeta. Živimo život devedesetgodišnjaka do naših slobodnih dana.

Pauze su nam najdragocjenije što postoji. Nikakav novac, baš ništa ne mogu zamijeniti dva sata van kuće, pa juriš biciklom, a negdje iza ugla te čeka kolegica i razgovor. U tuđini se rađaju duboka prijateljstva koja su zlata vrijedna. Vežemo se jako, jer tko će te razumijeti ako ne radna kolegica koja ti je i najbolja prijateljica.

Nije sve crno u našem poslu, ima i lijepih trenutaka samo ih treba pronaći.

Svima koji se odluče za ovaj korak savjetujem - naučite barem sporazumijevanje, jezik, jer tada vas više cijene, a ni vi sami sigurno ne biste željeli stranca sa svojim roditeljem koji ne priča njihov jezik. Dobro se raspitajte tko nudi oglas, kakav je ugovor što potpisujete i uvijek odmah se dogovorite za pauzu, jer 24 h pomoć u kući nije da vi cijeli dan radite, već da ste tu 24 h u šta se i računa 2 sata pauze. Ako nema pauze, neka vam plate, kao i praznike.Za mnoge stvari se morate sami izboriti, jer mi smo obrtnici, a obrtnici bi to sve trebali znati i sve sami rješavati.

Na kraju ću napomenuti radnu kolegicu.

Ne moramo biti jednake, ali moramo se poštivati, a ne jedna drugu potkopavati i otežavati si u poslu, a to je često u našem poslu. Prava radna kolegica je pola odrađenog posla. Ako smo mi složne, tada i sve bolje funkcionira s obitelji. Možemo puno toga postići zajedno, tako da nam bude bolje, jer jedino te kolegica zamjenica može razumijeti. Nemojte biti zli prema radnoj kolegici, jer uvijek ste zamjenjivi, uvijek netko može biti bolji od vas. 14 dana su moji, 14 dana su njezini, neka si naporno radio, to je za obitelj, a i ona je tada zadovoljna, nemojmo ugrožavati i otežavati jedna drugoj, jer pacijenti se mijenjaju, a mi ostajemo dalje radne kolegice.

Taj posao nas je vezao sve, jako, tako da se susrećemo svake godine na "Susretu njegovateljica u Međimurju". Mnoge kolegice slijede naš primjer po Hrvatskoj, jer smo mi to započele prije 6 godina.

Ne zaboravljamo ni kolegice kojim je potrebna naša pomoć, koje se liječe zbog bolesti. Naša nesebničnost je velika, jer mi znamo kako je to otići od doma, kako proživjeti radeći Božiće, Nove godine, Uskrse, rođenja unučadi, rođendane, svadbe, sprovode... u mislima tamo negdje daleko... tamo gdje je naša obitelj."
 

>> Pflegerinnen:24 Stunden Betreuung(Austrija) - FB Grupa za pomoć u pronalaženju posla i korisne informacije što se tiče posla 24-satne njege u Austriji
 

  • Verika:

    Drago mi je što ste otvorili ovu temu na takav način. Ljudi najčešće nemaju predodžbu o kakvom se zahtjevnom poslu radi,što je vidljivo iz upravo pročitanog. Kod nas u Hr se zapošljavaju žene, koje idu po kućama, odrade nekoliko sati ... prikaži još! lakših poslova, malo druženja i dobiju plaču. Dok je u zapadnim zemljama plača bolja, ali svaki taj euro je doslovno zarađen. A da ne govorimo o odricanju od vlastitog života. Jer dok si tamo živiš njihov život ne svoj. Mnogima će ovo iskustvo pomoči, da znaju već na početku kuda i kako dalje. Bravo Đurđica.