Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kategorički imperativno

Iskustva hrvatskih njegovatelja - Željko

Kruh sa 77 kora - njega 24 sata u inozemstvu: Željko Porobija je doktor filozofije, profesor i novinar, a u Njemačkoj radi kao njegovatelj.
Objava 02. rujna 2020. 1 komentara 2038 prikaza
Foto: Željko Porobija
Foto: Željko Porobija
Željko Porobija na radnom mjestu

Željko Porobija, Vi se po mnogi čemu vrlo osebujna osoba. Vi ste doktor filozofije s engleskog sveučilista, profesor filozofije... U jednom trenutku ste sa svojima otišli u Njemačku i radili najrazličitije poslove... Što ste sve radili?

Došao sam u Njemačku sa slabim znanjem jezika, bez poznavanja nekog konkretnog zanata, pa još s 51 godinom na plećima. Počeo sam kao perač posuđa u jednom restoranu, a onda sam preko jedne agencije (kako to Nijemci zovu Zeit Firma) radio u raznim tvornicama i stovarištima. Potom sam se za sezonu vratio opet u onaj restoran. Uglavnom, fizički dosta zahtjevni poslovi, ali sam barem uspio solidno naučiti jezik i steći razna iskustva.

U jednom trenu ste počeli razmišljati o socijalnoj skrbi. Neki Vaši poznanici su već radili poslove njegovatelja... Kako ste se odlučili ući u to? Završili ste neko njemačko osposobljavanje?

Ideju rada u njezi imao sam odavno, ali mi je za to trebao tečaj i, naravno, bolje poznavanje jezika. Kad sam završio sezonu u restoranu, njemačkom zavodu za zapošljavanje sam predložio da me pošalju na tečaj, pa su mi oni platili sve troškove pohađanja. Radi se o osnovnom tečaju od 120 sati teorijske obuke (koju Nijemci prilično ozbiljno izvode) i 80 sati prakse u staračkom domu.

Kakva su Vaša iskustva na poslu njegovatelja, odnosno točnije: pomoćnog njegovatelja?

Nakon svih poslova po restoranima, tvornicama i skladištima, ovo je, priznajem, fizički najmanje zahtjevno. Iako morate dosta raditi, pa i premještati ili dizati nepokretne osobe. Načelno nema prekovremenih sati, pauze se striktno poštuju, uhvati se i nešto lufta tijekom rada. S druge strane, morate biti jako odgovorni, radite s ljudima na kraju njihovog životnog puta i trudite se, prije svega sačuvati njihovo dostojanstvo. Ali ja i volim raditi s ljudima, biti im na bilo koji način koristan.

Mnogima je prva asocijacija na posao njegovatelja mijenjanje pelena i obavljanje drugih dosta prljavih poslova. Kako vi na to gledate?

Prva lekcija na tečaju iz njege bio je prvi članak njemačkog Ustava - da je ljudsko dostojanstvo nedodirljivo. Naš je posao da sačuvamo dostojanstvo ljudi koji se više ne mogu brinuti o sebi, pa počesto i ni o svojim glavnim fiziološkim potrebama. Meni je to plemenito, a na sve te prljave aspekte posla (koji nipošto nisu ono glavno što radimo) doslovce gledam kao automehaničar koji treba neki dio motora izvaditi van i staviti drugi. Ja nemam s time problema, i inače nisam nešto gadljiv.

Radili ste u njemačkim staračkim domovima u doba početka korona krize. Bilo je nekih "proboja korone" u neke domove. Kako je bilo raditi u to vrijeme?

Svake sezone gripe domovi imaju određene mjere kojima se trude spriječiti prodor opasnog virusa. Ipak mi se čini da su bili pomalo zatečeni pojavom korone, za koju nema cjepiva kao ključnog sredstva zaštite, pa smo tako i mi njegovatelji postali potencijalno opasni za svoje korisnike. Ipak su se Nijemci brzo snašli, iako mi se čini da su zabrane posjeta domovima uveli čak i nešto kasnije u odnosu na Hrvatsku. Mi zaposlenici smo počeli obavezno nositi maske, a morali smo i potpisati izjavu da ćemo paziti na svoje socijalne kontakte. Što i nije baš lako - imam dosta veliku obitelj, ide se na posao, u školu, nisam samotnjak. I danas se osjeti ta napetost u zraku, posebno kad se nekog korisnika odvede na testiranje zbog, primjerice, povišene temperature. Kao da čekate dan kad bi mogla početi prava mala apokalipsa. Njemačke vlasti u početku su obećavale bonus od 1500 eura za njegovatelje, zvali su nas "našim herojima", kasnije su to prestali spominjati.

Kod nas je izbila velika histerija kad je korona ušla u neke staračke domove. Tražila se politička odgovornost ravnatelja. Tako nečeg nije bilo u Njemačkoj? Nije se nigdje tražila odgovornost ravnatelja?

Za nekoliko jačih prodora korone u domove saznala je i njemačka javnost, tragična bilanca je uvijek iznosila negdje oko 15-20 mrtvih. Iako je umiranje u staračkim domovima normalna pojava, obično vam umre par osoba mjesečno (i to u većem domu), a ne ovoliko masovno. Meni nije poznato je li tko odgovarao zbog prodora - ali trebate znati da su njemački domovi uglavnom u privatnom vlasništvu i da tamo nikakva županija ne postavlja ravnatelja po nekoj političkoj liniji. Na mjesto ravnatelja dolazite samo ako ste završili potrebno obrazovanje (menadžment u oblasti njege), tu su Nijemci jako striktni. S druge strane, moram reći da je iluzorno misliti kako postoji neka idealna zaštita od prodora korone u staračke domove. Nju će najvjerojatnije donijeti sami njegovatelji - većinom su to mladi ljudi, kod kojih se lako može dogoditi da budu asimptomatski slučajevi.

Promijenili ste nekoliko poslova u sektoru njege... Što sad radite?

Sada radim u "socijalnoj stanici", koja šalje djelatnike po kućama starijih ljudi i tamo im pružamo usluge njege i pomoći u kućanskim poslovima. Radi se o osobama koje još mogu živjeti dosta samostalno ili imaju već neku pomoć ukućana, pa im treba samo još pomoći u čišćenju, nabavi, kupanju i sličnim stvarima. Dinamično je i nešto opuštenije nego u domovima.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Spominjali ste i mogućnost rada u Engleskoj... Imate nekih saznanja da bi tamo moglo biti bolje nego u Njemačkoj?

U Engleskoj sam svojedobno radio svoj magisterij i doktorat, ja sam baš zavolio tu zemlju. Lijepo mi je i u Njemačkoj, tu mi je obitelj, no i dalje sanjarim o Engleskoj. Postoje agencije koje vas pošalju na nekoliko tjedana ili mjeseci u nečiju kuću i tamo se brinete o nekoj starijoj osobi. Koliko sam osobno upoznat s činjenicama, Englezi to plate i 30% više nego Nijemci. A uz to meni i dalje engleski ide bolje nego njemački.

Kad iz ove perspektive i svih dobrih i loših iskustava pogledate unatrag, požalite li ikad za životom pastora, dekana, nastavnika i profesora?

Priznajem da su mi i dalje poslovi profesora i novinara jako dragi. Sumnjam da ću ikada više biti profesor, a to je, iskreno rečeno, zanimanje koje meni osobno najviše odgovara. Zapravo, nije ni zanimanje, nego poziv u pravom smislu te riječi. I kad sam bio dekan, više sam volio posao profesora. Možda (s velikim "m") u nekoj budućnosti opet budem novinar.

Koliko Vam prethodni posao pastora pomaže u tom poslu?

Još na praksi napisali su mi najvišu ocjenu u oblasti odnosa prema korisnicima. Imam iskustva s ljudima općenito, kao i iskustva rada sa starima - svaki pastor to nekako mora proći. Ljudima je jako bitno i to da imaju s nekim komunicirati, na ovom novom poslu imam dosta vremena za to.

Većina ima predodžbu da taj posao rade samo žene... Kako vi kao muškarac gledate na to?

Činjenica jest da su velika većina djelatnika u njezi žene. Na svakom odjelu na kojemu sam radio, ja sam bio jedini muškarac. Ima tu i neke logike - jer se znalo dogoditi da neke korisnice, pa čak i korisnici, ne žele da ih njeguje muškarac. No, daleko bilo da mi muškarci tu nismo potrebni - ima stvari koje su fizički dosta zahtjevne, kad god je trebalo podizati teže osobe ili hvatati nešto visoko obavezno bi se mene sjetili.

Za kraj, koliko je iz Vašeg iskustva Njemačka "obećana zemlja" za nas iz Hrvatske? Neki ljudi misle da će se samim dolaskom u Njemačku njihovi problemi riješiti momentalno. Što je zapravo istina?

Iako je opće poznato da je Njemačka puno razvijenija od Hrvatske i sa znatno višim životnim standardom, ja sam ovdje došao samo zbog obitelji - kćeri, zeta, tri unučice. Meni osobno je i u Hrvatskoj bilo dobro. Njemačka je osobito dobra za mlade koji su spremni učiti i raditi, osobno mi je jako krivo što ovdje nisam došao kad sam imao 30 godina. Društvo je dosta humano, a Nijemci u mom kraju (savezna pokrajina Rheinland-Pfalz) iskreni i srdačni. Bitno je da imate neko znanje ili da ste spremni steći ga - i onda se u Njemačkoj stvarno može postići puno. Moj zet i kćer već su nakon 2 godine rada krenuli u kupovanje kuće, takvu priliku, nažalost, ne bi imali u Hrvatskoj.
 

  • Verika:

    Ovo je putokaz za one, koji žele više u našem poslu. Mlađima je uvijek dobro, da se stručno usavršavaju. A, kao što ja uvijek kažem, treba znati jezik zemlje u koju ideš. Tako možeš otvoriti svaka vrata i postići više ... prikaži još!e na svoju osobnu korist i korist zajednice.