Dragi gospodine Lustig,
otputovali ste taman prije ovih groznih vremena. Netko drugi će snimiti jednom film na temu svega ovog sto se dogodilo, događa i sto će se tek dogoditi... Mi sad zapravo imamo generalnu probu za snimanje tog filma... Volio bih da se kod snimanja tog filma prisjeti Vas i da na njemu bude posveta... Htjeli - ne htjeli, ljude je zahvatila i pandemija psihoze i straha. Svaki dan nas bombardiraju vijestima o broju zaraženih, umrlih, broju ljudi na respiratorima... Eto, neki dan je jedna županija po statističkom broju zaraženih na sto tisuća stanovnika proglašena najgorom na svijetu. A u proljeće smo po nekim statističkim pokazateljima bili najbolji... To "najbolji" nas je stajalo drastičnog pada BDP-a, a nisam siguran da će nas i to: "najgori" stajati ista manje...
Jedna Njemačka je u proljeće "zadrhtala" spoznavši činjenicu da u prehrani nema ni minimalne "samodostatnosti". Mislim da su unatrag pola godine učinili neke poteze kako bi to popravili. Nisam primijetio da je Lijepa naša i Vaša Hrvatska ista po tom pitanju poduzela. I u globaliziranom svijetu postoje granice ispod kojih se ne smije "globalizirati". Mora postojati minimum proizvodnje hrane kao strateška zaliha za "crne dane". Strategija je rado korištena riječ u mnogim planovima.
To u vrijeme nekih izbora jako dobro zvuci. No, nekako se i ne sjećam realizacije neke strategije. Sve se na kraju radi "ad hoc" u stilu Clinta Eastwooda, koji svojim Magnumom 44 na kraju kroji "pravdu". Neko svjetlo na kraju "korona tunela" su objave o cjepivu koje bi ovih dana, tjedana ili mjeseci trebalo doci. Ukazuje se na 90% efikasnost. No među ljudima vlada velika histerija oko cijepljenja i gotovo filmska histerija oko čipiranja. No, kao sto je sve na "našim prostorima" relativno, tako je i ta "velika" histerija zapravo relativna, jer oni koji galame uvijek nadglasaju one koji šute. A ti koji šute su stvorili neviđeno veliku potražnju za sezonskim cjepivom protiv gripe. Imamo li pravo zaključiti da će ti isti ljudi, stvoriti i neviđeno veliku potražnju za cjepivom protiv Covid 19?
Ovaj limb u kojem se sve ovo događa zapravo mi lici na snimanje nekog filma kojeg vi kao producent snimate. Gledam oko sebe hoću li vidjeti vaš čarobni osmijeh i shvatiti da nije riječ o stvarnosti već o filmu s najvećim brojem sporednih glumaca u povijesti čovječanstva... A statisti i glumci se toliko uživjeli u svoje uloge, da se ponašaju kao da se to događa u stvarnosti...
Eto, neki "sporedni glumci" glume članove nekog stožera koji svime upravlja, a stvari su iz dana u dan sve gore. Istina koju gledatelj "tog filma" shvaća je da bi stihija bila bolja od tog "upravljanja". To je kao onaj auto u filmu koji se zatekne na nizbrdici bez kočnica pa vijuga zavojitom planinskom cestom i sve vise ubrzava... Racionalni vozač već zna da se na prvu spoznaju o kvaru kočnice treba zabiti u neku pogodnu stijenu, jer mu je veća šansa za preživljavanje ako se zabije manjom brzinom dok se auto nije "zalaufao". No, u toj kratkoj vožnju bez kočnica ne bu bilo te filmske dramaturgije u kojoj mnogi uživaju.
Tako i u ovoj velikoj drami mnogi zapravo uživaju kao da su živi sudionici u tom filmu. Neki pak "protestiraju", skupi ih se stotinu a galame kao da ih je četiri milijuna... Filmska dramaturgija je na vrhuncu...
Dragi gospodine Lustig, osobno nam nedostajete, nedostaje vaš čarobni osmijeh i zarazni optimizam, vaša briga za "svakog statista" u filmu života... Nedostaje Vaše legendarno pitanje: "Kako posao gospodine Florijan?" Znate, nikad Vas nisam htio ispravljati. Moje ime nije Florijan, već Damir. Florijan je ime kojim se ponosim i koje ću zbog Vas i svih dragih ljudi poput Vas rado zauvijek nositi. U želji da "tamo negdje" gdje sad jeste i dalje snimate dobre filmove, s radošću Vas se sjeća Vaš Florijan
