Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kategorički imperativno

Zašto vrijeđaš ono što ja poštujem?

Svi se rado pozivaju na slobodu... No, gdje je granica slobode? Postoji li sloboda vrijeđanja? Ili je vrijeđanje zapravo maltretiranje?
Objava 02. studenoga 2020. 6 komentara 1839 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Postoje moja "iskustva vjere". Ona su za mene osobno značajna. Kad sam u prilici, uvijek ću ih ispričati, bez patvorenja, onakvima kakve sam ih doživio.

Među prijateljima imam i vjernika raznih religija i ateista... Ponosim se time, jer to smatram svojim bogatstvom. Bio sam u džamijama, bio u sinagogama, bio u crkvama raznih konfesija.

Vjernik sam, no često komuniciram s jednim istaknutim ateistom. Moja vjera i njegov ateizam nisu u sukobu. Pogleda uprtog u budućnost, on vjeruje da je ishod njegovog puta u vječnom ništavilu, a ja mu kažem da ćemo se susresti u kafiću "Kod vrata svetog Petra" i prije prolaska kroz njih popiti piće. I šalimo se na taj račun. On će se svim silama upirati da dokaže nepostojanje Boga. No, svatko zna da je to nemoguće dokazati. No vjera se ne dokazuje. Ona se živi. Meni osobno dokaz ne treba. No različiti pogledi nisu prepreka za korektnu i sadržajnu ljudsku komunikaciju. Često piše članke i postove na tu temu. Ponekad diskutiram, ponekad ne. Nastojim ne uvrijediti ateiste koji se oko njega okupljaju. Ako mogu biti kvalitetan doprinos raspravi, rado se uključim.

Postoje moja "iskustva vjere". Ona su za mene osobno značajna. Kad sam u prilici, uvijek ću ih ispričati, bez patvorenja, onakvima kakve sam ih doživio. Hodao sam i "dolinom smrti" dok sam bio teško bolestan. Primio sam posljednji sakrament - bolesničko pomazanje. Više puta legao na operacijski stol i nikad, ali zaista nikad nisam osjetio strah od smrti. Nakon svih tih iskustava jednostavno sam se prestao ičega bojati.

U narkozi sam također doživio rub smrti, penjao se stepenicama, a onda me neki dječak na vrhu tih stepenica vratio natrag... To je moj subjektivan osjećaj i ja ga neću vama propovijedati kao vjeru. Ja znam što to znači za mene. A vi potražite svoju vjeru ili ne vjerujte... Meni nije bitno vjerujete li, meni je bitno kakvi ste kao ljudi. Mi nitko nikome ništa ne možemo dokazati. Možemo samo filozofirati bez kraja i konca.

Napisao sam davno jednu pjesmu: Moj Bog. Podijelit ću je na kraju ovog posta. Da, moj Bog se smije sa mnom smiješnim filmovima, slikama, pa i smiješnim stvarima u životu... Moj Bog se smije i vicevima kojih sam tisuće i tisuće napisao, pa i onima na Njegov račun.

Nekad su križari išli "pokoravati nekršćane"... A i nekršćani su jednakom mjerom uzvraćali... Povijest je prepuna sukoba oko vjere... Ti sukobi se nastavljaju i danas...

Moji baka i djed su u svojoj kući imali na zidu jedan papir na kojem je pisalo: "Zašto vrijeđaš ono što ja poštujem?" Sloboda govora je i sloboda psovanja i sloboda vrijeđanja i sloboda ismijavanja, sloboda izrugivanja... Mnogi ste se s takvim maltretiranjem djece od strane druge djece susreli u školi. To u školi zovu verbalno vršnjačko nasilje. Kad se u kući tako nešto događa, onda se to zove verbalno obiteljsko nasilje. Kad se to događa na poslu, to se zove mobing...

Postoji li granica slobode? Da, kategorički imperativno je da nikad ne činiš nekome nešto što ne želiš da drugi učini tebi(uz izuzetak mazohista). Da, postoji sloboda tiska. Da, cenzura je vrlo opasna. No, zašto vrijeđati nešto što netko poštuje? Koji je smisao te slobode vrijeđanja? Nije li dovoljno izjaviti: ja u to ne vjerujem?

S druge strane, koji je smisao ubojstva nožem neke žene u crkvi? To ubojstvo nije "ubojstvo tamo neke žene". Personificirana poruka ubojice je ubojstvo jednog dijela svih nas... Kamion koji se zaleti u gomilu ne razlikuje vjernike i nevjernike. Eksploziv također... Kad se to dogodi u nekom udaljenom gradu, to se ne doživljava osobno. To je kao kad Clint Eastwood svojim Magnumom 44 tamani neke negativce... Naviknuli smo na krv "tamo nekih"...

U Ruandi se dogodio strašan zločin... U trenucima mržnje zločinci su tri mjeseca doslovce išli od kuće do kuće ubijajući. Mi smo to doživjeli u domovinskom ratu, ali to se događalo širom svijeta u 2.svjetskom ratu. Ovo treba jednostavno prestati, jer u suprotnom, pitanje je samo trenutka kad će se u Europi dogoditi ono što se dogodilo u Ruandi. Jedna će kap preliti čašu... Treba li prestati nalijevati u tu čašu smrti prije nego se prelije?

Ako na "oltaru mira", ne kao vjerskom već civilizacijskom treba žrtvovati pravo slobode vrijeđanja karikaturama, onda to treba učiniti.

Moji pokojni baka i djed su bili uvažavani i kao dobri ljudi i kao dobri vjernici. To znaju svi koji su u njihovoj blizini živjeli. Nisu u rukama imali ni oganj ni mač. Niti su agresivno hodali od kuće do kuće namećući svoju vjeru.. Oni su živjeli svoju istinsku vjeru na svoj način. Za vrijeme 2.svjetskog rata su brojne vojske i brojne nacije prošle kroz njihovu kuću. Imali su baka i djed desetero djece. Pričali su o Kozacima, o Nijemcima, ustašama, domobranima, partizanima... Baka je rekla: "...a sve su to bila nečija djeca koju su gadovi natjerali u rat." I sve ih je hranila, ne pitajući ih o njihovim ideologijama. Jer je razmišljala da time spašava svoju djecu.

Baka i djed su tim papirom na zidu pasivno pružali otpor agresivnim prostacima koji su ponekad došli kod njih u kuću. Da, stvari treba nazivati pravim imenom. Psovke nisu sloboda govora. Kad bi svoje baku Francisku ili djeda Vojtjeha danas pitao: što učiniti, oni bi mi prstom pokazali na taj papir na zidu: "Zašto vrijeđaš ono što ja poštujem?"

Pišem ovo u dobroj vjeri nastojeći ne uvrijediti nikog. Bez srdžbe i pristranosti (Sine ira et studio), bez obzira sto sam vjernik. Zaista, zašto vrijeđati ono što netko poštuje kao svoju vjeru? Nije li dovoljna sloboda reći da u to ne vjeruju?

* * *

Eto i pjesme:

MOJ BOG
Moj Bog se smije
I humorističan je
i priča viceve

Ne traži On
od mene
da budem mrko
slamnato strašilo
u dronjcima
ispraznosti
već veseo čovjek
prepun Duha
koji veselje
radost i zaigranost
širi Svijetom

Pa čak
i kad se smijem
na Njegov račun
i On se smije
i uzvraća vicevima
na Nas račun Moj Bog
to smo Mi
u ogledalu
svojih nasmijanih
i vedrih Duša...

(C) D.L. 21.12.2016

  • NoviCovjek:

    odličan osvrt

  • Pahor:

    Baš tako. Ako ne vjeruješ, nema potrebe pljuvati po tuđim svetinjama, rugati im se i vrijeđati ih, što je čest slučaj. Osobno ne vjerujem, no ne pada mi na pamet vrijeđati vjernike i izrugivati im se. Vjerovatno su sretniji i ... prikaži još!i ispunjeniji oni koji vjeruju

  • No1:

    Svaka vjera je osobna stvar. Jedino ako ne vjerujes u ono sto kazes da vjerujes, moze te necije izjava vrijedati.