Blogosfera Kineski dnevnici

Autostopom do Pekinga

U tom je trenutku ustala, jednom rukom me primila pod lakat, a drugom za međunožje. Ponavljajući dvije riječi počela me odvlačiti i glavom pokazivati u smjeru iza svoga kreveta, preko kojeg je bio navučen nekakav zastor. Bas je podigao pogled s mobitela i više nisam mogao suspregnuti smijeh. Stajao sam tamo s rukom kineske okorjele prostitutke na svojim mudima, u sobi jedva prostranoj za nas troje, pola sata iza ponoći, u gradu koji ne dopušta strancima noćenje u hotelu.
Objava 06. rujna 2017. 0 komentara 241 prikaza
Kina10
Kina10

PETAK, 2. 10. 2015., NA PUTU DO PEKINGA

 

Prije nekoliko dana probudio sam se prilično kasno, a Bas je sjedio na kauču, patio za normalnom kavom i slušao svoju afričku muziku kojom je odnedavno zaluđen. Tako uglavnom izgledaju naša slobodna jutra.

- Za blagdane bismo mogli autostopom do Pekinga?

- Ok – odgovorio sam, dok se miris jutarnje pišaline širio iz kupaonice.

Kineski nacionalni blagdani vjerojatno su jedini blagdani, uz prvi svibnja, kojima se datum (zbog lunarnog kalendara koji Kinezi koriste) nikada ne mijenja. Ujedno su i najduži te svake godine traju od prvog do sedmog listopada, a kako smo mi radili u javnim školama, to je značilo da imamo punih tjedan dana na raspolaganju samo za nas. Peking se činio kao logična destinacija kad smo već u Kini. Udaljen nešto manje od 600 kilometara od našeg mjestašca koje je užasno povezano s drugim gradovima – nema vlaka, jedan autobus do dva dnevno voze prema najvećim gradovima provincije - ali većina ljudi za vrijeme praznika posjećuje velike kineske gradove pa smo razmišljali kako nam stopiranje i ne bi trebalo predstaviti toliki problem. Da ćemo naići na neke probleme, shvatili smo tokom tjedna kada smo u pauzama za ručak ispitivali naše asistentice i kolege učitelje koju rutu da odaberemo za autostop – činilo se da je njima termina stopiranja bio potpuno stran i neshvatljiv. Zašto bi netko na to uopće i pomislio kada postoje autobusi, vlakovi i privatni automobili!

Nismo imali nikakav konkretan plan. Jedino što smo znali je da će nam prva postaja biti Shenyang, glavni grad pokrajine Liaoning, te da ćemo otamo tražiti najbolji put do Pekinga. Oko podne smo se zaputili prema autocesti, ručali u jednom restoranu usput i u dva popodne bili pred naplatnim kućicama. Prometni je policajac usmjeravao vozila, a drugi koji je izgledao kao da mu je nadređen, u nekakvoj odori koja ga je predstavljala kao kakvog generala, stajao je sa strane i nadgledao stvari. Naravno, ubrzo nas je primijetio i domarširao do nas. Stao je pred nas i ruku prislonio na čelo, salutirajući. Odvratili smo istom mjerom. Po običaju na kojeg smo već navikli u Xiuyanu, ovaj zapovjednik kućica na ulazu u autocestu prezentirao nam je perfektno znanje kineskog jezika. Nakon nekoliko minuta je odustao, počeo nešto mahati rukama i jednostavno se okrenuo i otišao na svoje mjesto. Iz torbe smo izvukli papire s nekoliko ispisanih gradova i brojeva autocesta te se bacili na pokušaj dobivanja prijevoza. Ljudi su prolazili ne obazirući se, neki su buljili i na usnama si im mogao vidjeti kako slovkaju ispisano na papiru. Nekoliko ih je zastalo – ali samo da bi izvadili svoje mobitele i fotografirali nas ili nam pokušali objasniti gdje se nalazi taj grad koji držimo u rukama. Čini se da ovi Kinezi uopće ne razumiju koncept autostopiranja.

Preko puta ceste nalazilo se odmaralište i tamo se kroz pola sata okupilo par desetaka ljudi koji su nas znatiželjno promatrali. Kroz to je vrijeme mimo nas prošao velik broj automobila. Onda nam je jedan od znatiželjnika preko puta mahnuo, a kada smo mu prišli, dao nam je mobitel. S druge je strane bio njegov prijatelj koji je znao engleski. Na jednoj od verzija jezika ponudio nam je pomoć: kazao nam je da se u blizini nalazi kolodvor i da otamo možemo autobusom gdje god želimo. Izgledalo je kako su ti ljudi zabrinuti za nas, vjerojatno smo u njihovim očima izgledali kao dva zalutala zbunjena stranca koja se nalaze usred ničega i očajnički traže izlaz. Desetak minuta nakon tog potpuno beskorisnog savjeta jedan je automobil konačno stao i iz njega je iskočila žena mašući nam da dođemo. Zgrabili smo torbe i otrčali do auta. Unutra je bilo već petero ljudi. „Pan Jin, Pan Jin!“, vikala je žena i pokazivala na Basa. Ja sam držao natpis s Pekingom, a on s Pan Jinom, gradom na potezu ka Pekingu, udaljenom oko 150 km od Xiuyana. Uvijek kada misliš da te Kinezi ne mogu iznenaditi, dogodi se suprotno. Oni su zapravo pozivali samo Basa, misleći kako on putuje u Pan Jin, a ja u Peking.

Sreća nam se osmjehnula nakon sat i pol vremena i milijun mimoilazećih automobila. Ponovno nam je neki čovjek preko puta mahao iz svog auta. Bas je otrčao do njega i razgovarao neko vrijeme. Dok mi je prilazio sa zadovoljnim smiješkom, ja sam i dalje mahao svojim papirom na kojem je ovaj put bio ispisan Pan Jin. Baš dok mi je Bas objašnjavao kako mu je čovjek na vrlo dobrom engleskom rekao kako prvo mora na poslovni ručak, pa nas potom može odbaciti do Shenyanga, jedan je automobil stao, djevojka na suvozačevu mjesta spustila je prozor i mahnula nam da uđemo. Vozila se s ocem, nisu znali ni riječ engleskog i bez glasa su nas odvezli do Pan Jina.

 

PAN JIN

Otac je vjerojatno najgori vozač kojeg sam upoznao. Neprestano je vozio nasred ceste, između traka, naglo usporavajući ili ubrzavajući, vijugao je cik-cak i svi su mu trubili, a uvjeren sam i kako je u jednom trenutku zaspao za volanom. Ostavio nas je 17 km od Pan Jina, ali nije trebalo dugo da nam stane jedna djevojka. Pričala je siromašan engleski, ali uspjeli smo joj objasniti kako želimo prenoćiti u gradu. Kružili smo preko sat vremena u potrazi za hotelom, ali svi su bili zauzeti prema njenim riječima. Na kraju smo saznali kako u Pan Jinu ne primaju strance u hotelima. Jedini koji nas je htio primiti bio je HolidayInn, po cijeni od preko 100 eura za jedno noćenje. Prilično čudna politika grada u kojem se strancu pristupa s kamerom u lice ili bulji u njega kao endemski eksponat.

Kako nismo imali gdje prespavati, odlučili smo se za noćni vlak do Pekinga. Vlak u kojem se spava u krevetima polazio je oko dva iza ponoći i stizao u Peking oko podne. Imali smo oko osam sati u Pan Jinu.

 

 

Kineski Red Light District

Grad je nešto veći od Xiuyana i ta se razlika može uočiti na prvi pogled. Uvjeren sam da sam prije dolaska u Kinu pročitao kako je prostitucija strogo zabranjena i kažnjiva, ali hodajući glavnom ulicom od kolodvora tu se nalazio pravi mali Red Light District u svojoj prljavoj i zapuštenoj verziji. Prilično uvrnuto. Bile su to male sobice u izlozima, kroz koje se sve moglo vidjeti, osim ako zastori nisu bili navučeni. Jedna žena, djevojka ili dvije, izgledajući kao majke i kćeri, u nekima po čitave obitelji - muškarac, žena, starica, djevojka s djetetom u ruci i jedna ispred njih koja se šminka pred ogledalom. Ponegdje pas. Sve to u sobici s jednim krevetom i stolicom. Neke od njih stajale su pred vratima ili izlazile van primijetivši prolaznike. Jedna je bila potpuno sama u svom sobičku i gotovo je istrčala vidjevši nas, vičući i mašući za nama još desecima metara nakon što smo prošli njen izlog. Nismo zapravo imali pojma jesu li to prostitutke ili ne, s obzirom da se ovdje ionako sve čini surealnim, te smo bili uvjereni da niti ovo nije zapravo ono što se doima na prvi pogled. Na kraju krajeva, policijska marica (koja više liči na Family Frost kamion) stajala je svega stotinjak metara dalje, a ulica je bila prometna, bio je dan i bila je puna ljudi.

U restoranu smo između selfija s lokalnim stanovništvom uglavnom razbijali glavu gdje noćiti u Pekingu, s obzirom da su ovdje svi hoteli bili zauzeti, što god to zapravo značilo. Poslali smo nekoliko upita putem couchsurfinga, kontaktirali malobrojne kineske poznanike i čekali vlak koji polazi za 5 sati. A onda je stigao odgovor od osobe koja nas je nakon ručka trebala povesti u Shenyang.

„Da, poznajem ljude koji bi vas mogli ugostiti na dvije noći. Prihvaćate li mjesto sa saunom i zasebnim sobama?“ Ne bi bilo pristojno odbiti. Bili smo prilično zbunjeni srećom koja nas prati, pa samo oprezno upitali za cijenu noćenja. Za vas besplatno, pisalo je u poruci. Naš je prijatelj diplomirao engleski jezik i bavi se prodajom jet aviona, a naprosto je oduševljen činjenicom da u njegovu rodnom Xiuyanu dvojica Europljana podučavaju djecu engleskom jeziku. Inače, u Xiuyan je danas došao samo iznimno kako bi obavio ručak s predsjednikom okruga.

Sat prije ponoći vlasnik je zatvarao restoran. Ponovno smo prolazili kraj onih izloga. Ovaj put, s obzirom da je danje svjetlo nestalo, svega dva ili tri izloga bilo je još u pogonu. Dvije ili tri bile su među svojim bližnjima, a ona ista je i dalje bila sama, ponovno nam mašući i vičući za nama.  Odigrali smo nekoliko partija biljara i prošetali gradom. Bilo je tek nekoliko minuta iza ponoći. Kako smo se htjeli uvjeriti u istinitost toga prizora, vratili smo se na mjesto s izlozima i odlučili upitati onu usamljenu u čemu je stvar.

Sjedila je na svom krevetu i tipkala po mobitelu. Stali smo blizu vrata i buljili u nju. Kad nas je primijetila, mahnula nam je rukom. Ušli smo i gledali je. Ona je gledala nas. S njenog je mobitela svirala neka kineska pjesma, prilično iritantna, nešto nalik pokušajima pjevanja Tončija Huljića. Ona se priključila tom zavijanju, valjda misleći da je zavodljivo i privlačno. Bila je prilično ružna i blizu pedesete.
„Što radiš tu zapravo?“, upitali smo bez ikakve nade u odgovor, ali čisto da razbijemo neugodnu i čudnu situaciju. Bas je imao internet pa je prevodio na kineski preko mobitela.

„Kako si?“, pitao sam gledajući u njeno zbunjeno lice.

„Živiš li ovdje?“

U tom je trenutku ustala, jednom rukom me primila pod lakat, a drugom za međunožje. Ponavljajući dvije riječi počela me odvlačiti i glavom pokazivati u smjeru iza svoga kreveta, preko kojeg je bio navučen nekakav zastor. Bas je podigao pogled s mobitela i više nisam mogao suspregnuti smijeh. Stajao sam tamo s rukom kineske okorjele prostitutke na svojim mudima, u sobi jedva prostranoj za nas troje, pola sata iza ponoći, u gradu koji ne dopušta strancima noćenje u hotelu. Onda je i Basa uhvatila za muda, a meni gurnula ruku u gaće. Sve se odvijalo prilično brzo. Maknula je ruke od nas samo kako bi rukama, tobože zapanjena, pokazala veličinu spolovila, a onda pokušala ponovno uhvatiti, iskesivši svoje pokvarene zube, s izrazom lica  koje bi otprilike govorilo: „Da? Da?“ i mahala glavom prema onom zastoru. Odlučili smo napustiti našu staru usamljenu prostitutku i prošetati gradom. Tek što smo izašli, iz prostorije pokraj mahala nam je neka jako debela djevojka, razvaljena na svom krevetu, prizivajući nas kažiprstom. Nimalo privlačno.

Narednih smo sat vremena šetali gradom pokušavajući shvatiti neke stvari. To je završilo neslavno. U povratku smo primijetili da se usamljenoj prostitutki osmjehnula sreća – njena je zavjesa bila navučena, a ispod nje je dopiralo svjetlo.

 

SUBOTA, NEDJELJA, PONEDJELJAK, 3.-5. 10. 2015. , PEKING

Krevet u vlaku nije bio nimalo tvrd, a upravo smo ga zbog toga htjeli iskusiti. „Meki“ ležaj bio je gotovo za trećinu cijene skuplji od „tvrdog“. Iz sna me probudio snažan prdac. Bas je spavao na krevetu iznad mene, a iznad njega još jedna osoba. Prdac je došao iz guzice žene koja je spavala nasuprot Basu. Nakon mjesec dana u Kini, to mi se već činilo sasvim uobičajenom stvari ovdje. Bas je samo glasno uzdahnuo.

U Pekingu se u prva dva dana nacionalnih blagdana broj stanovnika popeo s uobičajenih 21 milijun stanovnika na njih 29, tako smo pročitali prije polaska i prvi prikaz Pekinga zadesio nas je čim smo iskoračili iz zgrade željezničkog kolodvora. 

O samom se gradu ništa više od toga ne može ni reći. Stekao sam dojam kako je to jedan veliki tužan grad – teži Zapadu, a u isto mu se vrijeme odupire. Tri McDonald's-a u razmaku od 100-tinjak metara prilikom izlaska s kolodvora. Svega nekoliko mjesta koja dočaravaju ono što bi Kina trebala biti – kultura s najduljom tradicijom, antika, specifičnost Istoka. I Veliki zid nalazi se gotovo 100 kilometara udaljen pa ga nismo uspjeli posjetiti.

Ulice, na naše čuđenje, nisu uopće bile napućene. Tek na Tiananmen trgu osjetili smo dašak arhitekture i prenapućenost grada. Na trgu, a naročito pred mauzolejom Mao Zedonga gdje se nalazi njegova ogromna glava na portretu, nalazilo se sigurno nekoliko stotina tisuća ljudi. Trg je sam po sebi impozantan i izaziva neko strahopoštovanje.

Nakon dva sata u gradu, zaputili smo se u naš hotel koji se nalazio na jugoistoku. Prihvatio nas je njegov brat, čini se da je ovo bio obiteljski biznis, a prostor je djelovao kao da je još u procesu izgradnje. Bilo je to mjesto s javnim tuševima, masažom i saunom, kako nam je objasnio naš dobročinitelj. Poslao nam je i ručak u sobu, zamolivši nas da ne jedemo van sobe jer bismo mogli uznemiriti goste svojom „popularnošću“. To je, osim očite zbunjenosti koju takva izjava nosi sa sobom, bilo posebno čudno jer na ulasku nismo vidjeli nikoga od gostiju, ali odlučili smo da nećemo praviti problem oko toga.

„Hvala“, odgovorio nam je u poruci. „Bas, ti si iz Nizozemske, znaš da su saloni za masažu posebna mjesta. Mogli biste upasti u probleme ako vas netko vidi, a i naši gosti ne vole biti viđeni na ovom mjestu. Nadam se da razumijete? Diskrecija na prvom mjestu.“ Baš kad pomisliš da te ništa ne može iznenaditi...

Naredna dva dana nastavljao nam je slati doručak i ručak u sobu preko svoga brata, bez da smo tražili išta, da bi nam kraju poslao poruku „možete li ovaj put platiti obrok?“ s računom oko pet puta skupljim od regularne cijene. „Moj je brat potrošio na vas 200 yuana ovih dana, morate ga shvatiti“, pisalo je.

Ako želite shvatiti kinesko poimanje pristojnosti, način komuniciranja i odnosa među ljudima, ovo je reprezentativan primjer istog. I ponovno, baš kad pomisliš...

Peking, kako sam ga osjetio prilikom prvog posjeta – grad bez duše. Velika olupina izgubljena identiteta. Očekuješ antiku, dobiješ centar grada s H&M, KFC-om, Nike dućanima i niskom barova s ruskim plesačicama i zapadnjačkom elitom te onima koji to žele biti. U hotelu smo s nekoliko sredovječnih golih Kineza dijelili saunu i javne tuševe, i to je bilo najveće uzbuđenje u trodnevnom posjetu gradu. Peking, milijun puta veći Xiuyan, masa ljudi sa selfie stickovima unutar jedne prilično zapanjujuće lokacije koja se širi na 273 hektara zemljišta, s obiljem hramova posvećenih uglavnom molitvi za dobru žetvu – Temple of Heaven je, osim potvrde mita o Kinezima s malim spolovilima, bila jedina stvar vrijedna spomena iz Pekinga.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.