Blogosfera Kineski dnevnici

Božićno vrijeme u Kini i zbogom Aziji

Božićno vrijeme u Kini ne razlikuje se previše od onog kakav je doma. Mislio sam da ću bar u Kini pobjeći od konzumerizma, ali već mjesec dana grad je dekoriran, svuda bliješte specijalne ponude, crvene čarape i bijele brade na vratima gotovo svakog dućana i restorana.
Objava 27. studenoga 2017. 0 komentara 68 prikaza
Kina48
Kina48

Posljednji dani u Xiuyanu

Početak je veljače 2016., jučer je bila kineska Nova godina, i ja se upravo nalazim usred pakiranja, čekajući da me kolega učitelj i prijatelj pokupi i odveze u Dalian odakle letim za Guangzhou, gdje se nalazi Youngseung. Vrijeme za reći zbogom Xiuyanu. Bas je negdje sa svojom majkom i sestrom koje su ga posjetile za vrijeme praznika. Godišnji nam traje čitavu veljaču i početak ožujka. Ali ja se više ne vraćam u Xiuyan.

Božićno vrijeme u Kini ne razlikuje se previše od onog kakav je doma. Mislio sam da ću bar u Kini pobjeći od konzumerizma, ali već mjesec dana grad je dekoriran, svuda bliješte specijalne ponude, crvene čarape i bijele brade na vratima gotovo svakog dućana i restorana. U obje škole odradili smo božićne aktivnosti, što je bila jedina svijetla točka u čitavoj toj kineskoj verziji božićne ludosti. U Kini je sve show – ako postoji prigoda za ikakav oblik predstave, Kinezi će to objeručke prihvatiti. Većina nije upoznata s iskonskim značajem blagdana, ali ako ima veze sa zabavom i uključuje novac, sve je dobrodošlo. Nisam očekivao da će i Kina izgledati jednako kao svaki grad u Europi ili Amerika na televiziji, ali to je sasvim dobar pokazatelj svijeta u kojem živimo. Barem su djeca uživala u svemu tome i imati priliku odjeven u Djeda Mraza objasniti im otkuda sve to s Božićem dolazi bilo je lijepo iskustvo, a i sami su učenici jedva dočekali da me obaspu poklonima – Kinezi vole poklanjati voće u takvim prigodama pa sam, mimo nešto čokolade i cvijeća, doma morao u taksiju pretrpanom jabukama, narančama, velikim dinjama... Zanimljiva se stvar dogodila u školi kada sam organizirao jednu aktivnost tjedan dana prije Božića. Svaki je učenik dobio „tajnog prijatelja“ kojemu je morao na dan Božića donijeti poklon. S jednim se razredom to pretvorilo u totalno izjavljivanje simpatija, što je samo po sebi bilo simpatično i, premda svakodnevno okružen djecom, tek me tada vratilo u neke školske dane. Idućeg dana me, nakon četiri u nizu, začudilo da nijedno dijete nije donijelo poklon svom „tajnom prijatelju“, a pošto ni ja nisam dobio ništa, to je već bio znak da se nešto čudno zbiva. Asistentica mi je rekla kako je škola strogo zabranila poklone unutar svojih prostorija, a posebno iz razloga što su saznali da su učenici jedni drugima počeli izražavati simpatije na mom satu. Iako već tinejdžeri, u Kini je strogo zabranjen ikakav intimniji odnos među đacima, pa čak i u toj dobi, a takav se pristup proteže i na srednju školu. To je razjasnilo neke stvari – primjećujem da su odrasli Kinezi međusobno veoma hladni, možda je to do činjenice da smo na sjeveru, ali do sada nisam vidio niti jedan par da se drži za ruke, kamoli kakav oblik afekcije na javnom mjestu.

Tijekom prosinca nastavio sam igrati nogomet sa svojim kineskim prijateljima. S obzirom da sam se aktivno i ozbiljno bavio nogometom do odlaska u Kinu, a i još više pošto Kinezi nisu vični tom sportu, u našem sam gradiću u veoma kratkom vremenu zaradio kultni status što se nogometa tiče. Na razini županije sredinom prošloga mjeseca odigravao se nekakav međugradski turnir i ja sam dobio poziv da se pridružim ekipi. Igrali su protiv pobjednika županije, grada čiju ekipu nikada nisu pobijedili, i ti su dečki došli u službenim trenirkama, namrgođeni, s nešto vještine u nogama... Pobijedili smo ih, a ja sam doživio da me skupina ljudi baca rukama u zrak nakon utakmice.

U svezi s mojim nogometnim prijateljima, u to smo se vrijeme često družili. Moja je djevojka imala bukiran let za Peking par dana nakon Božića i tako je, usred jednog od večera, došlo do oklade – s obzirom da Kinezi prirodno ne mogu previše piti (u pravilu) rekli su da ako uspijem piti jedan na jedan s čitavom grupom prisutnih (bilo ih je osam), da će me dvojica od njih voziti do Pekinga i natrag na dan kada moja djevojka dolazi (Peking je udaljen od Xiuyana oko 600tinjak kilometara). Stvar je da se ovdje uglavnom pije pivo, koje ima maksimalno 3% alkohola, a Kinezi vole eksati sve, od žestokog alkohola do piva – a ovaj se put pilo iz krigli od pola litre – shvatio sam da me samo žele napiti, iz šale, pošto su to mahom bili stariji dečki – i nesumnjivo su uspjeli u tome, premda je njih šest odustalo već nakon par krugova, a i meni je bilo muka nakon par eksanih boca. To jeftino kinesko pivo uglavnom je voda s okusom piva. Idući dan u školi bio je izrazito naporan. Ali dva su suigrača zaista odlučila ispuniti riječ premda nisam pobijedio u okladi, pa se sve skupa isplatilo.

Tako smo se desetak dana kasnije našli u automobilu na putu prema Pekingu. Po kineskoj tradiciji, nakon dva sata vožnje stali smo na nekom parkiralištu i oni su rekli da ćemo otuda ipak uzeti vlak dalje. Dočekali smo moju djevojku koja je sletjela oko ponoći, a moji su prijatelji čak i bukirali hotel za nas – bio je to International hotel u Pekingu i nisam htio ni zamišljati kolika je bila cijena jednog noćenja, ali oni su apsolutno odbijali svaki novac koji sam im ponudio. Ovo nije bila stvar kao s Fiottom koji nam je nakon puta u Dandong iznio izračun s cijenom koju moramo platiti za izlet. Tu sam dvojicu još od ranije mogao zvati prijateljima i neprestano su plaćali za sve što smo zajedno radili, a uključivalo je novac, što me dovodilo u izrazito neugodnu situaciju, ali jednom prilikom rekli su mi: „Hej, sada si u Kini i naš si prijatelj. Ti si naš gost i mi moramo brinuti o tebi. Kada mi jednoga dana posjetimo tvoju zemlju, onda ćeš i ti nas tretirati isto.“ Činilo mi se logičnim, ali i dalje nisam bio samo gost u tom gradu, ja sam tamo bio već gotovo četiri mjeseca, tamo mi je sada bio dom i zarađivao sam nesumnjivo više od njih, ali svakoga se puta u sličnim prilikama događao isti scenarij pa sam s vremenom odustao.

Kada me djevojka posjetila ja sam uzeo kratki predah od predavanja i zaposlio nju. Djeci je bila velika radost vidjeti fotografije Italije i predavanje o Italiji i običajima, povijesti i, iznad svega, hrani. A i njoj je sve skupa bilo jedinstveno iskustvo, proživljavala je sve ono o čemu sam joj mjesecima pripovjedao – primala je poklone i morala se potpisivati učenicima u bilježnice još dugo nakon što bi sat završio, na cesti su je zaustavljali i fotografirali je, ili s njom, buljili u nju desecima sekundi, stotinama je puta dnevno morala slušati koliko je lijepa... Ako sami ne doživite sve te stvari, držim da ih je nemoguće tako vjerno opisati.

Za razliku od Božića, Nova godina (po našem kalendaru) i ne predstavlja previše Kinezima - dobiva se slobodan dan, ali ne slavi se apsolutno ništa pa smo tu večer moja djevojka i ja proveli s nekoliko mojih bliskih prijatelja s nogometa i njihovom obitelji u mome stanu.

U to sam vrijeme od moje asistentice Lucy saznao da se u Xiuyanu nalazi jedan pravi pravcati budistički hram. Morali smo ići nešto dalje od grada, pa se još malo uspinjati nekim brdašcem i na kraju se našli usred šarolikog hrama, odisao je poviješću i bilo je tako spokojno, tiho, mirno. Budisti su obavljali svoje, ne obazirući se na nas. To je bio prvi i jedini put u Xiuyanu da netko nije izgledao kao da je vidio celebrity-a ugledavši stranca, a ovaj se put čak dvoje nalazilo pred njima. Lucy je rekla da se tu nalazi i lokalna „proročica“, nešto kao lider toga hrama, najstarija i najmudrija, koja je u stanju proreći ti budućnost. Na kraju je ispalo da za svoju budističku uslugu na cjeniku piše stotinjak kuna. Baš kada sam pomislio da sam konačno naišao na ono što sam smatrao pravom Kinom. Nakon toga hrama, udaljenog i izoliranog od grada, Lucy nas je odvela u jedan omanji koji se nalazio u samom centru, o čemu nisam imao pojma. Tamo smo neko vrijeme proveli s tom dragom starom budisticom koja nas je obasula hrpom raznoraznih predmeta iz hrama i, za razliku od budista u velikom hramu, pokazala nam čitaonicu i knjižnicu, budističke halje i spavaonice.

     

Djevojka je kod mene provela dva tjedna, posjetili smo Dalian, ovaj put imao sam nešto više vremena nego pri zadnjem posjetu i otišli smo na mjesto koje je Fancy preporučio - vodeni park - što je bilo lijepo iskustvo, premda već neko vrijeme zazirem i osjećam neugodu pri posjetima ikakvim oblicima zooloških vrtova. Imali su razne životinje za stanovnike toga parka, od bijelih lisica, pingvina do polarnog medvjeda i dupina, što i nije bilo tako fascinantno ako imalo suosjećate s tako masivnim i u pravilu slobodnim životinjama kojima je ovdje dom mali bazen.

Za vrijeme u Dalianu, dobili smo poziv na večeru kod moje šefice Cindy koja je tamo živjela sa svojim mužem. Prema Cindy nikada nisam osjećao preveliko poštovanje niti sam joj vjerovao od samih početaka, baš kao ni Bas, ali on je znao kako se nositi s time – na svaku njenu primjedbu i ideju kimnuti glavom, govoriti lijepo o njoj pred njom, a ružno iza leđa, dopisivati se na dnevnoj razini i tražiti savjete o podučavanju cijeneći njeno iskustvo. Jednom se prilikom dogodilo da nas je Cindy zakinula za neke novce, navedene prema ugovoru, što je jedini put da je Bas reagirao protiv nje, a kada se ispostavilo da je ona u krivu, ispričala nam se riječima: „Nisam pročitala ugovor, slagao ga je moj suprug.“ Suprug je bio Kanađanin, dvadesetak godina stariji od nje, u pedesetima, a prvi dojam kojeg sam stekao o njemu bio je kako bi se lako uklopio među balkansku elitu – ćelave glave, velik u svakom smislu, debeli zlatni lanac oko vrata... Dakle, to je mozak iza čitave ove priče koja nerijetko podsjeća na najveću moguću farsu. U to vrijeme već nam je postalo jasno da smo ovdje zapeli na krivoj (čitaj: ilegalnoj) vizi i da obećanu radnu nećemo dobiti. Mi smo službeno bili studenti u nekom gradu udaljenom stotinama kilometara. Otprilike, radili smo kao učitelji u dvjema osnovnim školama negdje bogu iza nogu, a bili prijavljeni kao studenti na lokaciji otprilike kao Zagreb-Dubrovnik. O svemu tome mi, kao naivni mladci koji nikada nisu trebali vizu ni za što, nismo imali blagog pojma, ali nakon par mjeseci ovdje počeli smo nasamo istraživati i shvatili da je to praksa u Kini – zapošljavanje učitelja, što je nevjerojatno rastuća industrija, na studentskoj ili biznis vizi, umjesto radnoj, pošto je tako daleko jednostavnije i jeftinije. Muž je zapravo bio iz Irana, izbjegao u Sjevernu Ameriku u dobi od trinaest godina, sada oženjen drugi puta za moju šeficu.

Djevojka je letjela iz Pekinga pa smo ga u nekoliko dana posjetili, mnogo bolje nego smo to Bas i ja učinili, i ovaj mi se put grad činio daleko impresivnijim nego prvi put. Na povratku u Xiuyan čekao me jednomjesečni angažman u novootvorenoj privatnoj školi. Javne su lekcije završene i učenici imaju polugodišnje praznike do početka ožujka. Mi imamo dvadeset dana u komadu za podučavanje u privatnoj školi. To mi se vrijeme izrazito svidjelo, imao sam sedam, osam srednjoškolskih učenika, jednom dnevno na četrdeset minuta, dvadeset dana za redom. Nakon što bih s njima prošao zadanu lekciju, koja se u pravilu fokusirala na prijevod s kineskog na engleski i obrnuto, uz nešto dijaloga o zadanoj temi, a oni su bili bistra djeca  s kojom bih to obavio u dvadesetak minuta, ruke su mi bile slobodne i svakoga bismo dana raspravljali temu koju bi mi oni zadali prethodnog dana. Sve je počelo s pitanjem jedne od djevojaka tijekom prvoga predavanja. Pitala me znam li što o Marku Polu, ja sam potvrdio da znam i da se čak neki ljudi trude prikazati ga kao Hrvata, na što je ona odgovorila da zna i da iz tog razloga pita. To je zanimljivo jer Kinezi i ne mare previše za vanjske utjecaje niti strance. Kina je dovoljno velika i dovoljno dobra, ako pitate Kineza – najbolja na svijetu. Tako smo dan kasnije u lekciju engleskoga uključili nešto geografije, nešto povijesti i nešto hrane. I tako svakoga dana, a zadaća im je uvijek bila poslušati jednog od klasičnih pop-rock izvođača i raspravljati o onome što su u pjesmama čuli. Bilo je pravo zadovoljstvo biti u mogućnosti zapravo komunicirati, pa i na osnovnoj razini, sa studentima. Osim ugodnog osjećaja na poslu, to me vrijeme podsjeća i na groznu hladnoću koja ovdje traje zimi. Hodajući do škole, moja bi se kožna jakna nakon par minuta u potpunosti sledila, tjerajući me da hodam poput robota, a snažan suh vjetar bacao bi mi šešir s glave – redovito je bilo desetak ispod nule, s osjećajem do -25 zbog vjetra! Nevjerojatna hladnoća koju nisam i vjerojatno nikada neću osjetiti. Toliko je hladno da se rijeka koja teče kroz grad u potpunosti zamrzne i postaje prirodno klizalište i zabava. Za kraj našeg druženja, sa studentima sam čak i snimio jedan video za uspomenu, gdje smo pjevali Knocking on Heaven's Door, ja sam svirao na gitari, a djevojka je donijela klasičan kineski gudački instrument s dvije žice. To se toliko razlikovalo od suhoparnog cjelodnevnog ponavljanja i pokušaja podučavanja najjednostavnijih jezičnih konstrukcija da sam po prvi puta istinski uživao u ovome poslu i shvatio da je to ono što bih zaista mogao raditi.

„Cindy, vize nam ističu krajem veljače. Rekla si da moramo letjeti iz zemlje kako bismo ih obnovili?“ Cindy je rekla da ima vezu u Južnoj Koreji i da ćemo tamo letjeti na obnavljanje vize, ali ja sam pokušao to zamijeniti Europom. Moram priznati da, čim mi je na aerodromu okrenula leđa, osjetio sam strahovitu prazninu i nedostajanje svoje djevojke pa sam pokušao ugrabiti ovu priliku letjeti za Europu i posjetiti Zagreb i nju iznenaditi u Francuskoj gdje sada studira.

„Škole su nam otkazale suradnju, ne znam razlog. Možeš se početi pakirati, neće biti potrebe za obnavljanjem vize.“ To je više manje odgovor kojeg sam dobio od strane Cindy. Izgledalo je da izbjegava svaku temu u vezi našega ugovora koji obvezuje deset mjeseci rada, privatnu školu, kako i zašto su u javnim školama otkazali... U tome sam trenutku još uvijek imao dva tjedna rada i druga šefica, Linda, koja i nije imala previše prava glasa, također „nije znala što se događa“. Rečeno mi je da i ja i Bas moramo napustiti Kinu do isteka naših viza i da ovdje više nema posla za nas. Sve u svemu, nedugo zatim saznao sam da je Cindy u školama izvela nekakav trik ne bi li zaradila više. Naše su im lekcije naplaćene po semestru, premda je riječ o javnoj školi, ali tu je bilo još pozadinskih spletki. Sve u svemu vjerojatno su i postali svjesni da nismo na ispravnim vizama i samo su nas htjeli udaljiti iz javnim ustanova gdje je njihova odgovornost na našoj prisutnosti.

Na kraju, saznajem kako sam ja onaj koji, pod još nerazjašnjenim okolnostima, mora napustiti posao, grad i državu, a Bas je dobio poziciju u privatnoj školi. To, naime, nikada nisam imao prilike čuti od šefica, koliko god puta postavljao pitanje, već pukom slučajnosti, s obzirom da je gradić toliko malen da svi sve znaju. To me nije iznenadilo jer Kinezi veoma teško podnose direktnu komunikaciju, a odnosi između mene i Basa bili su veoma zategnuti već mjesecima i to nas je sve skupa dovodilo u neugodnu situaciju.

Osjećaji su mi podijeljeni. S ovakvom situacijom, ja više nemam razloga ostati u Xiuyanu, makar ne kao učitelj i zaposlenik Cindy i Linde ili Basov cimer, i veselim sam nadolazećim putovanjima i povratku obitelji, djevojci... Ali izrazito mi teško pada napustiti tek stečene prijatelje i sve te divne ljude s kojima sam se ovdje povezao. Posljednji tjedan ovdje proveo sam svakoga dana na večerama, igrajući nogomet, družeći se... Jučer bilo zaista teško reći zbogom i na kraju je došlo do toga da poneki od tih strogih, čvrstih Kineza pusti suzu na spomen moga odlaska, da mi jedan od njih nudi posao u svojoj kompaniji samo da ostanem u gradu.

Jučer je bila Nova Godina po kineskom kalendaru, i morao sam je provesti s dvije obitelji. Tradicija nalaže da se u vrijeme praznika, koji ovdje traje oko sedam dana, sve zatvara, obitelji se skupljaju u svojim domovima i tamo provode vrijeme. Od jutra do podneva sam vrijeme proveo sa svojim kolegom učiteljem iz škole, a ostatak dana, po njihovu dogovoru, s najboljim prijateljem ovdje, Zhaom, nogometnim trenerom i suigračem. Sve skupa bilo je nevjerojatno iskustvo. Okupljanje počinje u rano jutro, žene se skupljaju u kuhinji, muškarci gledaju televiziju i pripremaju čaj. Tradicionalno za sjeverne predjele, jede se mnogo kineskih valjušaka (dumplings), u neke od njih žene stavljaju kovanice, pa ako zagrizete u koju to je znak sreće. Kasnije se, nakon obilnog i dugog ručka, priprema stol za mahjong ako su prisutni za igru. Pokušao sam razumjeti pravila i princip kroz par sati koliko se igralo, ali činilo se gotovo nemoguće. Pretpostavljam da je drugi dio dana za pijanku, jer u takvom su stanju bili u drugoj obitelji kada sam im se pridružio, što sve skupa traje do dugo u noć i na kraju, naravno, bogat vatromet, kojega sam ja imao čast pripaliti u ime našeg susjedstva.

     

Obavijestio sam Youngseung o svojoj sudbini čim sam saznao kako stvari stoje, ona mi je priopćila da se sada nalazi u kantonskom gradu (Guangzhou) na samom jugu Kine i u blizini Hong Konga, na što sam ja u kratkom roku isplanirao jednomjesečni put prije povratka kući. To uključuje desetodnevni posjet Guangzhouu, dvotjedni posjet Južnoj Koreji i mojim prijateljima iz dana studentske razmjene, nekoliko dana u Bangkoku i nekoliko dana Hong Konga.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.