Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kineski dnevnici

Plovidba uz Sjevernu Koreju

Krajem listopada sjedimo i čavrljamo s Fiottom na nekoj izopačenoj verziji kineskog. Iz zajebancije ga pitamo hoće li nas za vikend voziti u Dandong, grad na istočnoj granici Kine, odvojen od Sjeverne Koreje tek Yalu rijekom. Vidimo Fiotto se nećka, hoće-neće. U petak, dan prije planiranog polaska, kaže da će razmisliti. Subota sedam ujutro, Fiotto čeka pred zgradom, upadamo u jedan od njegova četiri automobila, vozi nas do nekog čudnog stambenog kompleksa, trubeći neprestano pred jednim ulazom, kad eto ti neke žene, upada ravno na zadnje sjedalo do mene.
Objava 01. studenoga 2017. 0 komentara 432 prikaza
For peace
For peace

Fiotto ne zna engleski. Upoznali smo ga u kantini tijekom pauza za ručak. Po običaju, većina profesora i zaposlenih u školi ne kriju znatiželju prilikom naše pojave, ali su u isto vrijeme većinom sramežljivi. Onda se dogodi da nam za stol redovito prilazi taj stariji čovjek koji boji kosu u crno i uporno pokušava komunicirati na kineskom. Ponekad nam pomažu asistentice, a ako njih nema, gospodin se ne da smesti u svojoj interakciji s nama. Kada shvati da riječi ne daju previše rezultata, počinje koristiti ruke i opipava moju kožnu jaknu. Palac u zraku, čini se da odobrava. Ja napipavam njegov sako od samta, uzvraćam palcem u zrak. On otvara lijevu stranu sakoa i ponosno pokazuje ime brenda. Fiotto, pisalo je. Bas i ja uzdahnemo impresionirani, a on značajno kima glavom. Tako smo postepeno postali prilično bliski s Fiottom. Nitko nema pojma koja je zapravo njegova funkcija u školi. Bili smo uvjereni da je portir na ulasku u školsko dvorište, ali ispostavilo se da samo voli provoditi vrijeme u njihovoj kućici. Uglavnom, moguće ga je vidjeti jedino za vrijeme ručka u kantini. S vremenom smo postali toliko bliski da nas je Fiotto počeo voziti kući. Iz toga se valjda i rodila ideja.

Krajem listopada sjedimo i čavrljamo s Fiottom na nekoj izopačenoj verziji kineskog. Iz zajebancije ga pitamo hoće li nas za vikend voziti u Dandong, grad na istočnoj granici Kine, odvojen od Sjeverne Koreje tek Yalu rijekom. U to smo vrijeme već počeli pomalo istraživati gdje se to točno nalazimo i gdje bismo mogli provesti te slobodne vikende, razbiti tu gadnu rutinu koja nas je zahvatila. Naša provincija i nije naročito atraktivna, pa se Dandong činio kao dobar izbor. Pomogla je i činjenica da se tamo nalazi dio Velikog zida, kojeg smo ga propustili posjetiti u Pekingu. Vidimo Fiotto se nećka, hoće-neće. U petak, dan prije planiranog polaska, kaže da će razmisliti.

Subota sedam ujutro, Fiotto čeka pred zgradom, upadamo u jedan od njegova četiri automobila, vozi nas do nekog čudnog stambenog kompleksa, trubeći neprestano pred jednim ulazom, kad eto ti neke žene, upada ravno na zadnje sjedalo do mene. Fiottova supruga. Vozimo se nekoliko minuta, Fiotto opet zastaje, upada još stariji čovjek u kompletu plave Adidas trenirke. Spremni smo za trosatnu vožnju do Dandonga u društvu troje 50+ Kineza koji ne odustaju od pokušaja komuniciranja na jeziku koji nije engleski.

Drago mi je, ja sam Fancy

Kinezi (i Korejci koje sam upoznao na studentskoj razmjeni) si obično nadjenjuju internacionalna imena da bi olakšali stvari strancima. Tako su naše šefice Cindy i Linda, a asistentice Vicky, Julier i Lucy. Ta imena dolaze bez ikakve poveznice s pravim imenom, samovoljnim odabirom ili tuđim utjecajem. Do sada smo krstili nekoliko njih – muža jedne od asistentica imenom Peter, sina Matthew, dečka druge Mark, učenicima nekoliko sličnih imena. Zašto Peter, pitale su me znatiželjno kada sam mu nadjenuo to ime. Pogledaj ga, rekao sam, izgleda kao Peter. „A kako Peter izgleda?“ Ponekad ti kineska naivnost jednostavno ne ostavlja previše prostora ozbiljnosti. Ovako kako on izgleda, odgovorio sam. Ahaaa, uzdahnule su i zagledale se u njega. I onda ne znaš u čemu je stvar, je li problem u njima ili smo mi već toliko pokvareni da nam je cinizam jedina obrana u strahu od pokazivanja ljudskog. U svakom slučaju, činjenica da ti europska ili američka krv daju legitimitet u pridavanju internacionalnog imena Kinezu i nije pretjerano olakotna okolnost po moje azijske prijatelje. Mi nismo bili tako zlobni jer nismo imali pojma da će Kinez većinom prihvatiti baš svako ime koje mu stranac pokuša nametnuti, ili se pak sam prozvati nekim apsurdnim. Bio je tu nedavno neki lik koji je znao nešto engleskog, odveo nas među svoju plesnu grupu, kasnije na vjerojatno najodvratnije mjesto u gradu gdje „on i njegovi prijatelji vole jesti“ – što je možda bio jedini put da sam se zapravo plašio što se uistinu nalazi na tanjuru – i koji je, iz nekog razloga, volio Van Gogha pa se tako i predstavljao. On je bio jedan debeljuškasti i razigrani dobričina, zubar u Shenyangu, glavnom gradu provincije, pa smo preko njega i na jedan vikend završili i u tom velikom gradu. Ujedno i prva spoznaja koliko je Kina cijepljena vrste zabave kakvu mi prakticiramo. KTV – ako se ikada nađete u Kini i među Kinezima, tamo će vas pokušati odvući. To su doslovno privatne sobe za karaoke, gdje grupa prijatelja iznajmi prostor, često i hostese, pa unutra pije, jede i međusobno si pjeva. Kinezi obožavaju pjevanje. Iz tog razloga smo nas četvero, Bas, Van Gogh, ja i neka Basova „djevojka“ u to vrijeme (koja je, po kineskoj tradiciji, nakon drugog spoja s Basom pitala namjerava li je on oženiti ili što?) završili u hotelskoj sobi s par boca svačega i glasnom rock muzikom. Van Gogh je, jasno, bio veliki ljubitelj Nirvane i rock glazbe uopće.

                                                              

Par tjedana kasnije posjetio sam Dalian, najpopularniji i najmoderniji grad naše provincije, gdje sam se sreo sa svojom korejskom prijateljicom koja je u to vrijeme studirala u središnjoj Kini. Kasnije je provela i desetak dana u Xiuyanu, što je bilo pravo osvježenje i razbilo monotoniju koja se zavukla među nas. A i učenici su bili oduševljeni prisustvom jedne lijepe strankinje, naročito iz Koreje, simbola mode i ljepote Kinezima. Govoreći o bizarnosti u odabiru imena. U Dalianu sam imao prilike upoznati Fancyja. Kaže, bivši šef, Englez, mu je nadjenuo to ime jer je navodno sve što čini „fancy“. Fancy, Lee Fancy, ponosno se predstavio prilikom rukovanja. Na njega smo Youngseung (inače, Kelly) naletjeli sasvim slučajno i na pomalo bizaran način, a kako drugačije, započeli naše druženje. Sjedili smo u hostelu, bio je kasni studeni, strahovito hladno na sjeveroistoku Kine, a Dalian je uz more, i razmišljali gdje, što, kako. Tada nam prilazi taj dobroćudni mladić koji priča pristojan engleski i ponudi nam turu po gradu jer je slučajno čuo naš razgovor. Nije tražio ništa zauzvrat niti je bio zaposlenik hostela i pružio nam je cjelodnevni obilazak grada te nas odveo na mjesta koja nikada ne bismo sami našli, poput nekakvog hipsterskog kafića – govoreći o bizarnom, hipsterizam u Kini, tu je teško naći riječi za opis.

Dalian, Shenyang... Sve u svemu, jedina dva grada poznata ljudima van provincije i nisu nudila previše.

                                              

 

Plovidba uz Sjevernu Koreju

Novi članovi naše grupe morali su postati obilježeni. Slijedom logike, Fiottova žena postala je Fiotta, a stariji gospodin Adidas. U Kini inače možete vidjeti pregršt novih brendova poput Abidas, Adaidas, Giorgio Armanei, Pdara, i slično, ali Adidas je imao pravu plavu Adidas trenirku, čime je pošteno zaslužio svoje internacionalno ime. Čini se da gospodin zaista ima fetiš na Adidas trenirke. Vidjeli smo ga samo još jednom prilikom nakon našega putovanja i izgledao je kao da je ispao iz Njemačke u sedamdesetima – u onoj kombinaciji ljubičasto- zeleno-plavog kompleta šuškave trenirke.

U Dandongu glavna atrakcija je plovidba brodom po rijeci Yalu, s ponudom razgledavanja sjevernokorejske obale i, ako bude sreće, ljudi na njoj. S kineske se obale Koreja vidi kao da gledaš Kajzericu s Cvjetnog. Na brodu smo naletjeli na jednu Nijemicu i raspametili se. Nismo ni bili svjesni koliko je čudno vidjeti osobu koja ne bulji u tebe i ne traži te za jedan zajednički selfi, onako usput na ulici. Ili brodu. Ovdje je u posjetu kineskim prijateljima u Shenyangu, glavnom i najvećem gradu provincije, pa su za vikend odlučili posjetiti Dandong. Kaže, vodič im je rekao da će za cijenu od pedesetak kuna vidjeti Veliki zid, ploviti uz obalu Sjeverne Koreje, a ako bude sreće, i ako sjevernokorejski vojnici dopuste, moći će pristati na njihovoj obali i imati oblik interakcije i s ljudima tamo. Osim toga, ovaj brod polazi samo jednom mjesečno, a danas je njihov sretan dan! Istina je da je regularna cijena tridesetak kuna, Veliki zid se može vidjeti samo kao točka na najvišem vrhu brda udaljenom kilometrima od rijeke, a jedino zaustavljanje broda bilo je kada nam je svojom barkom prišao jedan od sjevernokorejskih ribara prodajući svoje proizvode. Slušajući staru Nijemicu kako na povratku s razgledavanja zatečeno prepričava prevaru koju im je servirao taj Kinez, na trenutak sam konačno osjetio i nostalgiju za domovinom.

                                                                                                     

U svakom slučaju, ne može se reći da plovidba uz ruševnu obalu Sjeverne Koreje nije bila iskustvo. Kada u Dandongu pristanete uz rijeku Yalu, gdje se nalazi Broken Bridge ili Bridge of Friendship između Kine i Sjeverne Koreje, a koji je uništen od strane Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu te je danas samo turistička atrakcija, Koreja preko puta ne izgleda ništa drugačije od ostatka civilizacije bilo gdje na svijetu. Međutim, za našu plovidbu morali smo voziti oko pola sata izvan grada, na neuglednu stranu obale, koja je više nalikovala na kakvu pustinju i ono što bi čovjek i očekivao na spomen Sjeverne Koreje. Ipak, da nije riječ samo o sjevernokorejskoj pustoši, dokazao je prizor nekoliko skupina ljudi. Muškarac s djetetom i govedom hodao je tom pustoši, nešto dalje usamljeni je čovjek sjedio uz obalu zagledan u rijeku kojom je plovilo nekoliko barki s ribarima za koje nam je rečeno da su Korejci.

                     

Ono na što bi svatko prvo pomislio, nije se dogodilo – nismo vidjeli niti jednog vojnika. Što ne znači da oni nisu vidjeli nas. Lokalni Kinezi na brodu pokazivali su prstom na nekakvu manju utvrdu na vrhu brda, govoreći kako vojnici odozgo nadgledaju sve što se događa ovdje dolje. U jednom trenutku naš brod se zaustavio i jedan nam je od ribara prišao. Pristao je uz naš brod i počeo vaditi alkohol, cigarete, hranu, raznu robu. Pitao sam Kineze razumiju li ga. Odmahnuli su glavom. U tom trenutku, baš poput one Nijemice, pod naletom iznenađenja sposoban si povjerovati u sve što ti serviraju. Kasnije sam razmišljao o vlastitoj naivnosti i nisam mogao u potpunosti vjerovati da bi država poput Sjeverne Koreje, kakvu nam neprestano nameću, mogla samo tako dopustiti svojim ljudima bliskost s turistima. Kasnije sam već povjerovao u svoju naivnost i da je sve samo dobro osmišljen scenarij kineskih Trottera koji zarađuju na takvoj vrsti „atrakcije“.

I Youngseung je dijelila istu sumnju nakon što sam joj prepričao put u Dandong, smatrajući da se radi o običnom triku Kineza. Pustio sam joj video s ribarom i već nakon nekoliko sekundi ona se trznula i uskliknula kako razumije što on viče.

          

 

Don Fiotto

U restoranu s pogledom na korejsku obalu valjda su nam zbog pogleda na mulj i pustoš naplaćivali nekoliko puta veću cijenu hrane. Fiotto, Fiotta i Adidas silili su nas da jedemo guščju glavu i  jaja. Adidas je mogao popiti, iako u dobrim šezdesetima. Naručio sam nam dva hladna piva, čime Adidas nije bio zadovoljan pa je nešto dobacio konobaru. Ovaj se vratio sa zdjelom kipuće vode, a Adidas je zadovoljno odahnuo i položio svoju bocu u nju. Nakon ručka zaputili smo se ka Velikom zidu. Mi ga ovdje po navici nazivamo Kineskim, pa sam tek sada u Kini shvatio koliko je to zapravo glupav termin. U svakom slučaju, priča oko Velikog zida u Kini isuviše je kompleksna da bih se njome ovdje bavio, u kratkim crtama – to nije zasebna cjelina, kako je većinom uvriježeno mišljenje, već niz nadograđenih konstrukcija tijekom stoljeća i stoljeća vladavine različitih kineskih dinastija. Najpopularniji je, dakako, onaj u blizini Pekinga, no ovaj u Dandongu čini mi se nešto interesantnijim zbog činjenice da leži na samoj granici sa Sjevernom Korejom i predstavlja svojevrsni završetak (ili početak) Velikog zida, njegov najistočniji dio. Dalje se slijeva u Sjevernu Koreju i nikada se neće otkriti gdje mu je zapravo kraj, osim u slučaju da arheolozi Sjeverne Koreje krenu s iskapanjima, ali za to bi bilo potrebno nešto što više nalikuje kakvom SF scenariju – priznanje od strane korejske vlade kako je teritorij današnje Sjeverne Koreje nekada bio dio Kine. Zid je ovdje dugačak oko dva kilometra i pri samom se kraju uspinje prilično strmim i velikim stepenicama koje su i nama, u kineskim razmjerima visokim ljudima, predstavljale problem. No čini se da Kinezima odlazak na takvu fizički zahtjevnu destinaciju predstavlja nešto kao izlet u prirodu s djecom.

                                      

Fiotto i njegova družina uporno su odbijali primiti naš novac za bilo što čega smo se u Dandongu dotakli Iako je to do sada postala. Iako je to do sada postala već normalna stvar za nas, nisam se mogao naviknuti na takav odnos samo zato što smo, eto, bijelci. Mom nizozemskom cimeru to i nije predstavljalo glavobolju, ali ja sam uspio Fiottu podmenuti nešto novaca tijekom puta. Pred sam zalazak sunca još smo se uspeli na Broken Bridge, koji je zaista „potrgan“ negdje na polovici rijeke. Nekoliko desetaka metara dalje novo je izgrađena pruga i njome svakodnevno putuje vlak za Pyongyang, a glavni grad Sjeverne Koreje turistički se svakog tjedna može i posjetiti, osim u slučaju da ste Japanac ili Amerikanac –  tada morate proći posebne provjere u Pekingu i posjetiti državu isključivo avionom otamo.

Na povratku su Fiotto i Adidas još jednom zastali uz cestu ne bi li pregledali, opipali i izvagali drago kamenje kojim trguju. Ova je provincija, a naročito naš Xiuyan, poznata po zelenom kamenju od žada i izgleda kao da ovdje svi trguju njime. Fiotto, lokalni gangster. Osim što ima četiri auta, nitko ne zna čime se bavi u školi, trguje dragim kamenje i, po njegovim riječima, svira sve muzičke instrumente koji postoje, Fiotto je s Fiottom u drugom braku, što je gradiću popout Xiuyana ravno blasfemiji. Nekoliko nam je dana nakon puta Fiotto ispostavio uredan račun s točnim izračunom cijene koju moramo platiti za naše vikend putovanje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.