Blogosfera Kineski dnevnici

Tiho, da te partija ne čuje

Nakon par sati pića i razgovora, on mi priđe s pitanjem što mislim o Mau, s obzirom da nisam Kinez i s obzirom da sam studirao povijest. Kažem mu iskreno da mislim da bi komotno mogao biti proglašen jednim od najvećih zločinaca novije povijesti te da se po broju žrtava u svjetskoj literaturi navodi kao najmasovniji ubojica i to, što bi najviše trebalo boljeti, većinom svojih ljudi. Bili smo samo nas dvoje u njegovu stanu i on stavi prst na usta, ustane i otrči do svoje sobe.
Objava 10. studenoga 2017. 0 komentara 104 prikaza
Kina37
Kina37

Studeni, prosinac 2015., Xiyuan

Kada je Youngseung, moja korejska prijateljica, došla sredinom studenog, shvatili smo koliko nam je potreban dodir s nekim tko dijeli makar najbanalnije interese s nama, tko razumije kulturu izvan svoje. Toliko smo zaglavili ovdje do sada, da nam je pravo osvježenje bilo raspravljati o Bradu Pittu i Angelini Jolie. Do te je granice teško komunicirati s Kinezima, čak i onima koji znaju nešto engleskog, da je nemoguće povući i najjednostavniju paralelu s bilo čime, kamoli povesti kakvu ozbiljniju raspravu. Nije stvar samo u autoritativnom režimu, od vlade do obitelji, koji je prisutan u Kini – to je zaista jedan svijet u potpunosti sam za sebe, to je ono što shvaćam nakon stotinjak dana provedenih na sjeveroistoku ove velike zemlje, okružen isključivo Kinezima, njihovim jezikom, njihovim običajima, kulturom. Teško je preispitati stvari u kulturi koja na pitanje „zašto“ kreira odgovor „nema zašto“, prevedeno – tako je gazda rekao. A gazda je svatko tko je na društvenoj ljestvici iznad tebe, i samo to mu daje pravo na donošenje, isključivo ispravnih, odluka koje se tiču tebe, koji si ispod njega. I kao takve, one se ne preispituju. Ovdje ne postoji smisao za ikakav oblik pobune. Šetao sam jedne večeri prošloga mjeseca gradom, još je bio dan, i iz udaljenosti mogao sam vidjeti ženu kako trči pred nekim muškarcem. On ju je dostigao i udario joj „vritnjak“. Ljudi su prolazili, nitko se nije ni obazirao dok je muškarac vikao na nju i tresao ju nasred ceste. Čak je i policijski automobil prošao kraj njih. Kada ju je konačno ošamario, požurio sam i stao između njih, pokušavajući smiriti tog pomahnitalog Kineza i reći ženi da ode. Oboje su me gledali u čudu, ne samo zato što sam bio stranac koji se pojavio niotkuda, nego što sam se petljao u njihov odnos. Žena me potapšala po ramenu i pokazala da odem. Nastavili su vikati, odnosno muškarac je nastavio vikati na nju, oboje me ignorirajući, ali odlučio sam stati sa strane u slučaju da muškarac ponovno ne pomahnita. To je trajalo desetak minuta, kada je muškarac pokazao ženi neka ode. Shvatio sam da nema smisla kada se žena udaljila i zaustavila taksi, muškarac okrenuo da pođe svojim putem, a ona onda pustila taksi da ode i vratila se natrag njemu. Sad, razmišljao sam, takve se stvari događaju diljem svijeta, ali kao što sam vidio nebrojeno puta, Kinezi osobne stvari ne nose doma – od uriniranja na cesti, pljuvanja posvuda, do „educiranja“ djece nasred restorana. Ne znam što misliti o tome. A raspravljati takve ogromne kulturne razlike s Kinezom naprosto je nemoguće. Jedina prilika kada sam se uspio dotaknuti nešto ozbiljnije teme s jednom od mojih asistentica bilo je jedne večeri ovoga mjeseca prosinca. Našoj asistentici Vicky uginuo je pas i, kako je toga dana radila s Basom, zamolila ga je da joj pomogne otpremiti psa na vječna lovišta i pružiti mu dostojan ukop. Sasvim smo se slučajno našli u „našem“ restoranu. Jasno, nije im bilo teško zaključiti gdje se nalazim kada me nisu našli doma (na mobitelu nemam internet). Bas se pojavio sav prljav, a Vicky čista – otišli su na vrh nekakvog brda, omanje planine u blizini, Vicky se htjela pobrinuti da nitko neće oskvrnuti tijelo njena ljubimca. Bas je ubrzo otišao, a Vicky, inače veoma depresivna djevojka, sada je djelovala tužnije no obično. Ona inače nije bila rječita, u nastavi nam i nije bila od neke pomoći, uglavnom bi sjela po strani i tipkala po mobitelu. Kako je Bas otišao, tako smo nas dvoje ostali sami, u šutnji i nad nekoliko slijedova hrane. Nije se činilo ispravnim ostaviti je tako, ali s druge strane nisam znao o čemu govoriti s njom. Naši su se razgovori uglavnom temeljili na priči o našim šeficama, o zaradi novca. Novac, novac, novac, nikada ne bih niti pomislio da je to glavni interes svakom Kinezu. Čak i naš kompleks zgrada nosi ime „vrt blagostanja i sreće“ – novac je najvažniji faktor života, njime kupuješ sreću i možeš zbrinuti svoje roditelje i osnovati obitelj, imati djecu, pa onda oni mogu činiti isto za tebe kasnije. Tako razmišljaju ovi Kinezi ovdje. Koliko je naivno bilo očekivati produhovljene budiste koji meditiraju i raspravljaju Konfucija!

Nisam prije dolaska znao toliko o Mao Zedongu, osim da se uz njegovo ime uglavnom vežu isključivo negativne konotacije. Očekivao sam da su ovdje od njega oprali ruke, nešto kao sa Staljinom u Rusiji, međutim njegova je glava na svakoj novčanici, a u Pekingu je glavna atrakcija Maov mauzolej. Na kraju ispada da je nešto poput božanstva ovdje, a kada god sam pokušao zapodjenuti razgovor na temu njegova značaja danas, to bi neslavno završilo. S vremenom sam naučio da ne dovodim Kineze u neugodnu situaciju, jer sam shvatio da bi jednostavno ušutjeli nakon jednog od takvih pitanja ili, kao naučeno, ispalili rafal pohvala na njegovo ime. Zbog loših riječi o Mau i danas je moguće zaglaviti u zatvoru, a bilo tko te može prijaviti. Prije neki dan, nakon nogometa, otišli smo u kuću moga prijatelja. Nakon par sati pića i razgovora, on mi priđe s pitanjem što mislim o Mau, s obzirom da nisam Kinez i s obzirom da sam studirao povijest. Kažem mu iskreno da mislim da bi komotno mogao biti proglašen jednim od najvećih zločinaca novije povijesti te da se po broju žrtava u svjetskoj literaturi navodi kao najmasovniji ubojica i to, što bi najviše trebalo boljeti, većinom svojih ljudi. Bili smo samo nas dvoje u njegovu stanu i on stavi prst na usta, ustane i otrči do svoje sobe. Onda se vraća s nekom knjigom i pokazuje mi je. Maova glava na naslovnici, knjiga na kineskom, ne razumijem ništa, a on mi šapuće da ja znam istinu, a Kinezi ne znaju, i kako je ovo knjiga koju je morao naručiti preko interneta, a govori o toj istini. Sve je djelovalo malo jezivo i čudno, pogotovo nakon litara alkohola, kao da se nalazim u nekom filmu o špijunima. Zapanjujuć je strah kojeg neki od tih ljudi osjećaju. Ovo je malo mjesto pa vjerujem da je jedno od izdvojenih slučaja i sumnjam da je identično u većim mjestima, ali je svakako značajan pokazatelj. Čak je i Fancy, Kinez kojeg sam s Youngseung upoznao u Dalianu, najrazvijenijem gradu provincije, okrenuo glavu kada sam ga u busu punom ljudi iz nekog razloga pitao nešto o Mau.

Vicky ima 29 godina, po njihovu lunarnom kalendaru, odnosno 28 po našem, i srami se što nije zaručena, smatra da je razočarala roditelje i tu leži razlog njenoj konstantnoj depresiji. Nezamisliv je taj pritisak roditelja i okoline na mlade djevojke. Ako nisu udane ili makar zaručene do 25. godine, smatrane su „ostatkom“ – leftover. Do te granice ide zaluđenost obitelji, praćenju strogo zacrtanog socijalnog okvira, pravila koje se valja slijediti ako si dovoljno dobar za ispuniti ih. Pokušavam joj objasniti da je to naprosto suludo, ali sve što dobivam je čuđenje o funkcioniranju svijeta izvan Kine.  I tako smo se, ničim izazvani, preko društvenih pravila dotakli i politike. Nikada ne bih niti pomislio da će Vicky biti ta koja će mi dati trag i dio odgovora na neka od pitanja „zašto“. I zaista mi je objasnila neke stvari o Mau i ulozi diktatora – to je naš lider, kaže Vicky, kao što je sada naš predsjednik naš lider, i nitko od Kineza ne preispituje njegove kvalitete. On je naš lider, i stoga je dobar. Kraj priče. Vicky ne misli da je on isključivo dobar. Kažem joj kako na njega gleda ostatak svijeta – čini mi se da joj to ne predstavlja previše u životu i da ne mari za takve brojke. Proveli smo oko dva sata u razgovoru o političkim sistemima i kako se to odražava na društvo. Vicky, iako 28 godina stara djevojka, na kraju mi kaže kako je ovo prvi put da je uopće razmišljala o politici. Ne zna ništa o komunizmu, isprva nije ni prepoznala termin, za demokraciju zna, ali kaže da je Kina jednostavno prevelika populacija da bi u njoj nešto takvo uspjelo. Potreban je jedan vođa, kaže, koji će sve te ljude držati na okupu i koji će u njemu vidjeti lidera i svojevrsno božanstvo. Jedino je tako moguće održati kompaktnost takve raštrkane mase ljudi na jednom masivnom prostoru poput Kine.

Uviđam kako se čitav politički sistem odražava i na obrazovanje. Kao što mi imamo predsjednika razreda (kojeg doduše biramo među sobom), tako i moji učenici imaju jednog monitora, kako ga zovu, a njega izabire učitelj. To je obično učenik koji je dobar u svim predmetima i sportu, sa snažnom osobnošću. Nekoliko sam se već puta našao usred akcije monitora u razredu. Uđem u učionicu, a djevojka (do sada su to uglavnom bile djevojke) stoji pred razredom s drvenim štapom ili ravnalom u rukama i podvikuje na svoje kolege, ponekad udarajući po stolu. Sjećam se kako se jedan debeli učenik skrušeno pokunjio, gotovo uvukavši glavu u tijelo, kada je njegova kolegica lupila štapom po stolu. Kada me opsjedaju dok uđem u predavaonicu, uzimajući mi naočale ili šešir, navlačeći jaknu, glumeći da su ja, obično reagira monitor. Čujem dječji zapovjedni urlik i odjednom nikoga nema oko mene. Od malih nogu oni su učeni poštivati jednoga koji na neki način upravlja većinom i nadgleda red, rad, disciplinu.

Youngseung je ovdje bilo toliko dobro da je odlučila produžiti borava i zadržala se kod nas u stanu tjedan dana dulje od predviđenog, na našu sreću. Njeno prisustvo pokazalo nam je koliko nam nedostaje netko barem malo blizak nama, a njen odlazak to nam je samo dokazao. Kraj je dvanaestog mjeseca, šefice Cindy i Linda pripremaju se za veliko otvorenje prve privatne škole engleskog jezika u Xiyuanu, bliži se Božić i mi se pripremamo za aktivnosti, kako u našim školama tako i povodom otvorenja privatne škole. Linda je nad samim ulazom u školu postavila zastave. Kada sam stajao pred tom školom, gledajući u zastavu Hrvatske kraj zastava UN-a, Kine, Australije, Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Nizozemske, na -15 sa vjetrom punim snijega u licu, obuzeo me osjećaj „pa i ovo mora nešto značiti“.

                                                         

Nakon Božića će me posjetiti moja djevojka, nešto što iščekujem već tjednima, nešto što će mi u potpunosti olakšati svojevrstan teret ostanka koji nerijetko osjećam ovdje. Bas i ja gotovo i ne pričamo više. Živimo zajedno, ali ne komuniciramo. Shvatili smo da imamo različite interese, različit pogled na život, prioritete i etiku. To me samo više približilo Kinezima, donijelo neki novi dašak života ovdje i pomaže da ih bolje razumijem.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.