Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Konceptualna kirurgija

Beati qui in Domino moriuntur

Objava 05. siječnja 2016. 26 komentara 993 prikaza
Spomenik Marku Maruliću u Zagrebu.
Spomenik Marku Maruliću u Zagrebu.
Spomenik Marku Maruliću u Zagrebu.

Na današnji dan, 05. siječnja 1524. preminuo je Marko Marulić. Jednog dana motto falibilizma možda će biti: „Moje greške su moj život“ (Beckett). Zamisao popularizacije vjerojatno je pogrešna. Kao stručnjak i umišljeni autor s osobitim pisaćim darom javni intelektualac na ničijoj je zemlji. Stoji na rubu dalekog i neistraženog teritorija interesa javnosti koji je rijetko javni interes. Potencijalne opasnosti prijete iza svakog ugla. Trivijalizacija, banalizacija, glorifikacija, spektakularizacija. Prodaja vlasniku. Prodaja sponzoru. Prodaja moćniku. Prodaja ideologu. Prostitucija. Žrtvovanje vlastitog osobnog napretka u ime neke besmislice kojoj se niti ime neće znati za 500 godina. No najgora je opasnost zanemarivanje općeg dobra u ime neopravdane koristi pojedinca.

Na tom teritoriju jedni naginju sigurnosti struke i postanu dosadni. Drugi su pak skloni odvažnim izletima u nepoznato i svrše kao vlastita parodija. Treći, balansirajući poput puža na bridu noža uspijevajući biti zabavni, poučni i istovremeno omraženi od što većeg broja to bolje, jedini su punokrvni intelektualci. S njima se nikad ne slažemo, ali ih  čitamo, mislimo i citiramo. Jer su im argumenti takvi kakvi jesu. Jer su im precizne, direktne, jasne, dosljedne i poticajne kritike doduše jedino, ali i smrtonosno oruđe. Tako hladni i božanski precizni kad režu, a tako ljudski topli i pogrešivi kad podučavaju. Pomalo nas preoblikuju kao ljude. Mijenjajući pomalo naš stil. Estetiku opstanka. Govoreći samo ono bjelodano koje svi zaboravljamo. Ponavljajući samo ono što mora biti rečeno.

Pa iako i nasuprot javnosti i eliti. Usprkos struci, moći i sili. Unatoč medijima i ostalima koji se osjećaju kao omnipotentni kreatori javnog mnijenja. No uvijek s kritičkim odmakom i žličicom ironije. Cinizma, i parodije. Samokritike. I vica. Vjerojatno to nije dostatna, ali je, čini se, zasigurno nužna zadaća javnog intelektualca. Zašto bi se itko predao čarima popularizacije? Prvi razlog je zafrkancija. Cijeli pothvat izlaska na vodu popularizacije treba gledati kao šalu. Život bez humora. Život kao ozbiljnost. Nije vrijedan življenja. Zadatak je nasmijati nezainteresirane, poluozbiljne, ali prije svega one koji nemaju nimalo smisla za humor. Drugi je razlog idiosinkratičan, a deviza glasi: svladavanjem čega doslovno se skidamo s toga.

Stvar u pitanju svodi se na finu ravnotežu koju čine dvije krajnosti u duhu cjeline. S jedne strane je kritika. S druge je vic. à la Kant: kritika bez vica je, koliko god bila snažna, ipak nepoticajna, a vic bez kritike je, koliko god bio smiješan, ipak trivijalan, tj. vic je bez kritike prazan, a kritika bez vica slijepa. Za ravnotežu i sklad potreban je esprit de finesse. No, kritika i vic se ne podnose. Nema među njima suživota. Samo je sukob moguć. Vječni sukob. Borba. I međusobno uništenje. Direktno i okrutno. Geometrijski precizno. Čak i duhovi ratuju nad zgarištima. I Duh geometrije pobjeđuje Duha finese. Kad je u pitanju preživljavanje u kiču kritike, koji je po definiciji prenatrpan odsutnošću, nema mjesta za finesu ravnoteže. U praznini ponovljena i frapantna finesa samo je još jedan kič. Drugim riječima i bez preseravanja: „Cijeli sam svoj pasiji život proveo u pustinji. I ti sad od mene tražiš da razaznajem nekakve nijanse.“ (Beckett).

A javni intelektualac kao njezin autor samo je još jedan klaun, dvorska luda demokracije, ako ne i štogod gore u „oku javnosti“, jer kako kaže poznata izreka, „pitati čovjeka što misli o kritičaru je kao da pitate uličnu lampu što misli o psu“. Popularizirati može koliko i „muhi pokazati izlaz iz boce za hvatanje muha“. Koliko i biti bezgrješan. Nepogrešivost je neljudska, a smanjiti pogreške na prihvatljivu mjeru poetika je Homo sapiens sapiensa, pa čak i pogriješiti ponovno i iznova. „Pogriješiti bolje.“ (Beckett) A autor, kako je započeo, tako i svrši. „Moje greške, moj život“ (Beckett) možda će jednog dana biti motto falibilizma. Autori možda umiru, a ako imaju sreće in Domino moriuntur, što su prema jednom od mnogih nagađanja bile posljednje riječi Françoisa Rabelaisa koji se za tu priliku navodno odjenuo u plašt i masku harlekina što je vrhunac harmonije kritike i vica u najzanimljivijoj životnoj situaciji.

1999. godine na Trgu Marka Marulića u Zagrebu postavljen je rad kipara V. Radasa, spomenik na današnji dan preminulom Marku Maruliću. Poštujući pravila smještanja spomenika u prostor i vrijeme ipak treba spomenuti kako je to vjerojatno jedini primjer spomenika čovjeku tog kalibra kojeg svakodnevno puno više ljudi vidi straga nego sprijeda. Sprijeda ga dnevno vide vjerojatno samo zaposlenici Državnog arhiva RH, šetači pasa, šetači ljudi, stanovnici okolnih zgrada i slučajni prolaznici. Nasuprot njima, straga ga dnevno vidi zasigurno 10-20.000 ljudi, prolaznika nogostupom, vozača, putnika u automobilima koji stoje na crvenom i možda gdjekoji ostarjeli punker preko puta na Trgu Mažuranića.

S jedne strane, čovjek bi pomislio kome je taj spomenik postavljen? Kome je okrenut? Slijepcima? Državnom arhivu? Ili možda stručnjacima za skulpture, jer su možda Marulićeva leđa zaista kiparski kolosalna? S druge strane, možda nije problem u nama, nego u samom Maruliću, jer možda nije pravo pitanje kome je okrenut i koga gleda, nego koga ne gleda? Možda je otac hrvatske književnosti okrenuo leđa svojoj nepismenoj naciji? To mi nekako ima smisla, čak i ako nije namjeravano. Čak i ako je sasvim slučajno.

P.S.

Ovo je zasad moja posljednja kolumna na Blogosferi. Hvala urednici, osobama koje su me poticale na pisanje, čitateljima i komentatorima.