Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Konceptualna kirurgija

Koliko je ozbiljna država u kojoj je čak i stvarnost humora za istač privid?

Objava 11. lipnja 2015. 2 komentara 206 prikaza
G. Orwell o istini u vrijeme opće obmane.
G. Orwell o istini u vrijeme opće obmane.
G. Orwell o istini u vrijeme opće obmane.

Čuo sam kako je neki televizijski voditelj uhvaćen pri izvršenju kaznenog djela. Pomislio sam – OK, šmrk stvarnosti. No isti, nakon presude i usprkos istoj, tvrdi kako mu se smješta. Pomislio sam – OK, žličica privida. Što ako mu se stvarno smješta? Kako mogu znati da to nije slučaj? Zatim slijedi lavina humora na njegov račun. Lavina se sprema kulminirati viješću satiričkih međumrežnih dveri (engl. internet portal) o tome kako je na vijest o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura, gore spomenuti doživio srčani udar i kako ga je hitna pomoć oživljavala. Zatim su novine, koje su odavno izgubile svaku vjerodostojnost i ovdje demantiram glasnine da ih čitam, objavile vijest kako je isti  tražio demanti od navedenih dveri, a priložile su i dokument pravnog zastupnika navedenog novinara.

Kulminacija cijelog nesretnog niza događaja zbila se kad su spomenute dveri objavile demanti vlastite vijesti. Oni se ispričavaju što su u moru humora koji proizvode nenamjernom pogreškom i sasvim slučajno proizveli ozbiljnu vijest, te kako su kao „fake news portal“ koji proizvodi isključivo „fake news“ spremni priznati kako je njihova vijest bila „fake“. Čak i ako je cijeli niz događaja stvaran i ako vjerujemo kako su dveri demantirale svoju vijest kao stvarnu tvrdeći da je prividna, ipak se varamo ako vjerujemo da je to slučaj, jer slučaj je da su one demantirale svoje pravo na političku satiru, na humor sam.

Nemaju svi smisla za humor. Ne mora se svima svidjeti politička satira, čak i ako je u nekoj mjeri političko-ideološki obojena. Također je moguće kako se tko može naći uvrijeđenim njome. No, ove dvije mogućnosti ako bi i bile slučajevi nikako ne bi smjele opravdati sprječavanje iste. Neslaganje s različitim, moć sprječavanja različitog i usprkos tome nesprječavanje različitog srž je demokratske snošljivosti (engl. toleration), šarenog mnoštva i slobode. Dakle, ako ti nije smiješno, ne čitaj!

Unatoč tome, proizlazi kako je u cijelom nizu mutnih događaja, satira, vijesti dokazano nepouzdanih novina i slutnji malih tuzemnih zavjera, teško razlikovati kukolj stvarnosti od žita privida i zli slap laži od dobre kapljice istine, ali to je pogrešan izvod. Točan bi bio kako je ta cijela razlika napuštena prelaskom u polje muljaže (engl. bullshit) u kojem su istina i laž jednako nevažni. Napuštena je razlika između hladnog državništva i sitnog politikantstva. Napuštena je razlika između ozbiljnih i satiričnih vijesti. Napuštena je razlika između ozbiljnosti i satire. Napuštena je razlika između ozbiljnosti i humora. Ozbiljnih i nasmijanih.

No veća je šteta nanesena humoru nego ozbiljnosti. U prvoj inačici pojavljuje se moralna zabrana humora u ozbiljnosti što ubija humor, ali i nas, jer poznato je kako humor spašava od stresa u ozbiljnim situacijama. U drugoj inačici pojavljuje se moralna zapovijed humora u ozbiljnim situacijama što ponovno ubija humor, ali i nas, jer poznato je kako su ljudi skloni stvaranju humora i uživanju u istom uglavnom spontani u svom radu. Radi se o dvije prisile. Dvije zabrane. Dva protudemokratska zahtjeva. Dva pojma neljudskog.

A ozbiljnost je u RH već odavno uspješno izvršila čin samouništenja i time se dovela na prag neozbiljnosti koji je ujedno i prag humora. Koliko su zaista ozbiljne RH zakonodavne, izvršne, sudbene, gospodarske, znanstvene, kulturne i ine vlasti, a koliko smiješne? Vlasti koje su odavno prestale biti imalo ozbiljne brani nam se shvaćati kao smiješne, a sili nas se shvaćati ih ozbiljnima. Brani nam se smijati smiješnim pojavama i sili nas se shvaćati ih ozbiljno. Moguće institucionalne forme ove dvije prisile i zabrane podjednako su komične, kako redarstvo smijeha, tako i smiješna policija. Koliko je ozbiljna država u kojoj je čak i stvarnost humora za istač privid?

No means no: All Lies.

  • Avatar SN
    SN:

    Zanimljiv tekst. Kad se demantira vlastita vijest ili kako ste rekli ...“demantirale svoje pravo na političku satiru, na humor sam“ tada govorimo o nečemu što se razvija usporedo s cenzurom kao jednim patološkim stanjem, a to je autocenzura koja svoj ... prikaži još! posao obavlja učinkovitije od svake cenzure. Ona prikriva ili barem ne denuncira svojevrsno postojanje prisile, i tu se krije opasnost, u nevidljivosti. Netko je rekao kako je subjekt autocenzure zapravo dvojnik pisca, autora teksta koji mu stalno visi nad glavom i zaviruje u tekst, opominjući ga da ne počini kakvu glupost, ideološku nepodopštinu. I tom dvojniku-teško je, gotovo nemoguće doskočiti jer proizlazi iz vlastitog mozga.