Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Konceptualna kirurgija

Prorok Milanović u SNV-u i pohođenje žirafi u Jagodini

Objava 07. siječnja 2015. 0 komentara 520 prikaza
Žirafa i Z. Milanović Izvor: Youtube screenshot
Žirafa i Z. Milanović Izvor: Youtube screenshot
Žirafa i Z. Milanović Izvor: Youtube

„Svečano otvaranje žirafe“

Ovih dana zapljusnula su me dva, na prvi pogled, nepovezana događaja. Prvi se zbio na tradicionalnom božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Novinarskom domu u Zagrebu u Hrvatskoj, a drugi u zoološkom vrtu u Jagodini u središnjoj Srbiji. Prvi je Milanovićev govor o smislu života, vjeri i naciji, a drugi je svečano otvaranje žirafe. Ministar ekonomije i regionalnog razvoja Srbije nazočio je, kako veli komentator, „svečanom otvaranju žirafe u državi koja je daleko najgora prema svim ekonomskim pokazateljima“, dok je Predsjednik Vlade RH nazočio božićnom domjenku gdje je održao duboko nejasan govor u državi koja je daleko najgora članica EU prema svim poslovnim pokazateljima (VIDI OVDJE )

Bjelodana, ali i trivijalna sveza između žirafe i Milanovića je da su oboje „simpatični, visoki i vitki“. Manje trivijalna i ne toliko bjelodana sveza je skoro pa istinsko vjerničko slijevanje ljudi prema zoološkom vrtu u Jagodini i prividno vjerski govor Milanovića u Zagrebu. Zaista duboka, arhaična i arhetipska sveza na razini pra-fenomena sadržana je u ulozi goruće žirafe na remek djelu Salvadora Dalija Žirafa u plamenu (1937.). Prema riječima autora, goruća žirafa je „muška kozmička apokaliptična zvijer“ kao predskazanje rata. U našoj maloj leguri žirafa Jovanča iz Jagodine je samo žirafa, ali u spoju s Milanovićevim proročko-apokaliptičnim govorom kao božanskim ognjem osvete gluposti, ona postaje žirafa u plamenu.  

 

Prorok Zoran o grijesima nacije i putu pravovjerja

Ako se na trenutak ostavimo nedužne životinje i promislimo o govoru Predsjednika Vlade RH, mogli bismo doći do začudnih i šokantnih zaključaka. No, što je rekao?

Izjava započinje sljedećim riječima: „Pazi što misliš, jer tvoje misli postaju tvoje riječi. A riječi znaju itekako boljeti i to vidimo ove godine i vidjeli smo. Tuku kao malj. Pazi na svoje riječi, jer one postaju tvoja djela i akcije. Pazi na svoje akcije, jer one postaju tvoji običaji i tvoj način ponašanja. Pazi na svoje običaje. To postaje tvoj karakter. To na kraju postaje karakter nacije.“

Ovaj dio izjave započinje, svakom školovanom filozofu poznatom, ali ne i neproblematičnom aluzijom na teoriju o međuovisnosti misli i jezika Jerry Fodora. Nastavlja se dvojbenom tvrdnjom o odnosu jezika i emocija. Sljedeća zamisao transparentno je pučka inačica teorije o govornim činima Johna L. Austina. Zatim slijedi skoro pa poslovična napomena o tome kako je navika druga narav. Posljednja je vrlo avangardna napomena o tome kako karakter pojedinaca generira karakter skupine. Ne želeći gnjaviti s profesionalnim stvarima i argumentacijom, čini mi se kako je sve ovo redom niz pučkopsiholoških praznovjerja, neutemeljenih tvrdnji i doslovnih pogrešaka.

Drugi dio izjave glasi: „Vjera nije vjera u Gospodina. To se ne dovodi u pitanje. To je vjernost. Još iz hebrejskih, tj. iz grčkih verzija Biblije, pistis, fides latinski, faith engleski, vjernost, ne vjera. Neupitno je da Gospodin postoji za onoga tko je vjernik.“

Ovaj dio izjave pokazuje kako je prvi bio samo uvertira. Prvo kaže da vjera nije vjera u Gospodina i da se to ne dovodi u pitanje. Što, to da vjera jest vjera u Gospodina, ili to da nije? Ali, koliko mi je poznato vjera jest vjera u Gospodina. Nadalje kaže da je to vjernost. Ovdje su počinjene dvije greške. Prvo, vjera (lat. fides) zaista jest vjerovanje, a ne vjernost, da su istine iskazane Vjerovanjem (npr. Apostolskim ili Nicejsko-carigradskim) istinite. Vjernost, o kojoj on govori, najbliža je pojmu povjerenje (lat. fiducia) koje pak doslovno mogu imati samo osobe prema drugim osobama, a metaforički osobe prema npr. strojevima ili institucijama (isticanje važnosti povjerenja pred vjerom osobina je teologije Reformiranih kršćana, a ne pravoslavnih). Na koncu, i starogrčki (grč. Πίστις) i starorimski (lat. Fides) pojam vjere uključivali su, prije svega mitske elemente, ali i racionalne, koje je dijelom preuzelo i kršćanstvo kako bi iskazalo novost u odnosu na stare bogove. Tako je primjerice Πίστις dobra dušica (daimona) koja je pobjegla iz Pandorine velike zdjele i vratila se na nebesa ostavivši čovječanstvo na cjedilu.

No, ako je nešto želio reći točno, onda je trebao razlikovati vjerovanje da je Bog... (vjerovanje-da) od vjerovanja u Boga (vjerovanje-u) ili vjerovanja Bogu (povjerenje, vjerovanje-kome), jer svaki brucoš studija religiologije zna kako je vjera vrsta vjerovanja-da ili propozicijskog vjerovanja, dok je povjerenje vrsta vjerovanja-u ili nepropozicijskog vjerovanja i da oba čine religiozno vjerovanje, ali ne i Zoran Milanović. Na koncu završava napomenom o postojanju Gospodina za svakog vjernika kao neupitnom što je podosta upitno s obzirom na to da zreloj vjeri nerijetko prethodi kriza vjere u kojoj je postojanje Gospodina sve samo ne neupitno.

 

Proročko-apokaliptička atmosfera ili spas žirafom

Na prvi pogled, govor Predsjednika Vlade RH činio se proročko-apokaliptičkim. On detektira grijeh. On upozorava na pragu prijetnje. On najavljuje kaznu. Gnjev bogova i to maljem, obrušit će se, ni manje, ni više nego na cijelu naciju. Zatim nudi izlaz u vjeri. Pojašnjava neukom puku što je to vjera i potiče ga na pravovjerje. No, kad detaljnije osluhnemo, jer tko ima uši neka čuje, od cijelog proročko-apokaliptičkog nastupa preostaje samo solidna intonacija, mimika i gestikulacije. Sadržaj se pokazuje kao pogrešan, besmislen, ili pak vrlo teško shvatljiv vjerničkom, pa čak i zdravom razumu. Kad to uvidimo, ubrzo uviđamo i cirkusantsku narav cijelog nastupa. No, nasuprot tom cirkusantskom nastupu ne možemo s takvom preciznošću odbaciti sreću s lica djece koji vjernički i ponizno dolaze u Jagodinu prvi put u životu vidjeti žirafu. Prije će ta sirota žirafa spasiti tu djecu, nego što će ovaj Predsjednik Vlade RH spasiti „ovaj napaćeni narod“, jer je on u našoj maloj leguri plamen na žirafi kao predskazanje gubitka posljednje trunke vjere i zdravog razuma u Hrvata.

 

Za ovu priliku, uz poseban pozdrav Malom gradu, grupa The Cult sa skladbom Hollow Man s legendarnog albuma Love iz 1985.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.